Istorija

Istorija Srpskog naroda

Nacionalni književni romantizam kod Srba

 

Ukidanje Vojvodine i rad Blagoveštenskog sabora padaju u vreme ustanka u Hercegovini. Po sili prilika Srbi osećaju da im je sudbina povezana. Borba im pretstoji na svima linijama. Za nju je bilo potrebno prikupiti sve narodne energije. Kao prvi cilj, do ostvarenja političkog, ima se izvršiti duhovno ujedinjenje svih Srba, kao što su to pripremali talijanski i nemački omladinci. God. 1863. besneo je i poljski ustanak protiv Rusa. Iako u velikoj meri rusofili izvesni naši ljudi simpatisali su ustanicima, jer su se borili za slobodu. Kad je 1866. god. izbio ustanak na Kritu i počeli pokreti među Grcima među našim ljudima u Vojvodini čuli su se oštri prekori i pitanja: šta čeka Srbija? Omladinska akcija uzima s tim u vezi sve više maha. Družine srpske akademske omladine, naročito bečka Zora (osnovana 1863. god.) i peštanska Preodnica (od 1861. god.), pretvaraju se iz čisto književnih društava u patriotske zajednice. Na Zorin poziv sastala se 1866. god. u Novom Sadu skupština Ujedinjene Omladine Srpske, čije je ime ujedno program i zastava. Glavni besednik i vođa te skupštine nije bio neki mlad student, nego emigrant iz Srbije, protivnik režima kneza Mihaila, bivši profesor Velike škole, Vladimir Jovanović. Po njegovom shvatanju Omladina je na svom programu imala da okupe sve Srbe; on je nalazio "da je danas ceo srpski narod mlad, da je ceo srpski narod omladina, i da je omladina ceo srpski narod." Otada, omladinska reč u društvu mnogo znači. Njezini pripadnici nalaze mnogo odziva, jer agituju na zborovima, selima i besedama. Vladaju književnošću, koja je skoro sva u njihovim rukama i njihovim idejama, isto kao i novinarstvo. Iz svojih središta iz Vojvodine oni utiču i na ostale krajeve Srpstva. U Sarajevu se stvaraju njezine filiale, a Cetinje im je kult i odjek. I sama vlada u Srbiji stoji pod izvesnim omladinskim uticajem, iako im je protivnica. U spoljašnjoj politici oni imaju isti cilj, samo su im drukčiji metodi i tempo rada. U unutrašnjoj politici omladinski pretstavnici protivnici su kneževa autoritativnog režima, jer su oni načelni borci protiv svakog ugušivanja javne reči i slobode. U tom smislu delovali su javno i dosta su podrivali knežev ugled, koji je bio veoma velik, naročito u Bosni i Hercegovini i Staroj Srbiji.

Omladina je bila veoma nestrpljiva i stalno je požurivala događaje. Sve joj se činilo da vlada ne samo okleva, nego ni da ne sme da zagazi u borbu s Turcima. Zmaj je s potsmehom pevao:

Pa znate li, šta još smemo?
"Polumesec" proklinjemo,
Nek s’ smiluje, "nek potavni,
Nek se znade da smo slavni."

 

Međutim, vlada se ozbiljno spremala. Znajući da je naša snaga i suviše mala prema turskoj snazi knez Mihailo i I. Garašanin želeli su i radili na tom, da pre svega povežu sve balkanske snage. Njihova je misao bila, da ujedinjeni Balkanci sopstvenom snagom izvojuju pobedu i da naročito izluče svaku oružanu intervenciju koje strane sile, jer su dobro znali da ona ne bi došla nezainteresovano i da bi tražila pre ili posle svoju cenu. Njihova akcija polazila je od uverenja "Balkan balkanskim narodima", prvi put u balkanskoj istoriji postavljena jasno i sa potpuno opravdanim obrazlaganjem.

Prva stvar je bila da se stvore što srdačnije veze između Srbije i Crne Gore. Knez Mihailo je, odmah po stupanju na presto, još 1860. god. uputio Vuka Karadžića, kao čoveka svoga poverenja, knezu Nikoli. Knez je prihvatio saradnju i Mihailo mu je 2. januara 1861. odgovorio, kako je radostan "da se na čelu Crne Gore, kovčega slobode srbske, nalazi muž gotov da se sa mnom susretne u brizi za našu sreću narodnu." Za vreme gladi u Crnoj Gori 1861. god. knez Mihailo je poslao 6.000 dukata. Odnosi od tada postaju sve srdačniji. Od 1864. god. knez Mihailo kumuje Nikolinoj deci. Potom mu šalje jednu bateriju topova i potrebnu municiju. U jesen 1866., kad su događaji u Evropi i na Balkanu uzeli sasvim ozbiljan karakter, sklopljen je 23. septembra i savez između dve bratske zemlje. Knez Nikola pokazao se tada kao istinski rodoljub. U slučaju narodne pobede i ujedinjenja on se bio spreman odreći prestola u korist kneza Mihaila. Pesnik retko lepe i ponesene pesme "Onamo ’namo", koja je ispevana malo pre toga, osećao je iskreno narodne težnje i želeo je od srca da ih pomogne ostvariti. Knez Mihailo pisao mu je posle toga, da obojica imaju puno uzroka čestitati jedan drugom, "to je nama upravo zapala u deo sreća, da metnemo prvi kamen u zgradu, koja ima da skupi u sebe ono što pocepa nesreća kosovska." Tu politiku okupljanja Srba i balkanskih naroda preporučivala je i Rusija.

Knez Mihailo se trudio živo, da nađe sporazum i sa Bugarima. Kod ovih su od rusko-turskog rata od 1828/9. god. učestali pokreti i ustanci protiv Turaka, koji su nailazili izvesne podrške kod susednih srpskih vlasti, a ponešto i kod kneza Miloša. Za vreme Krimskog Rata Bugari su se nadali oslobođenju i organizovali su svoja društva za propagandu bugarske stvari, od kojih su najaktivnija bila u Odesi i Bukureštu. Jedna bugarska kolonija delovala je i u Beogradu. Tu je S. Rakovski izdavao svoj listi Dunavski Lebed?, a 1862. god. organizovao je i posebnu bugarsku legiju. Pokušao je, za vreme srpskih spremanja te godine, da digne i ustanak u Bugarskoj, kome se stavio na čelo Panajot Hitov. Srpska vlada, s knezom Mihailom, sa simpatijom je pratila ne samo bugarsko spremanje protiv Turaka, nego i njihovu borbu protiv grčkih vladika i grčke prevlasti u crkvi i duhovnom životu. Bugari, koji tad nisu imali ni fizičkih ni materijalnih sredstava za dugu borbu i kojima je bila potrebna podrška jedne susedne države, obratili su se Srbiji. Ona im je bila najprirodniji saveznik. Spajala ih je ne samo ista rasa i vera, nego i isti uslovi života i ista nevolja prema zajedničkom neprijatelju. Da spreče srpsko-bugarske veze i da stegnu slobodarske težnje Bugara Turci su od 1864. god. počeli sa naseljavanjem Tatara duž granice i po unutrašnjosti Bugarske. Ugled knežev bio je u to doba veoma velik, naročito u Bosni, Staroj Srbiji, pa donekle i u Hercegovini. S njim su računali i Bugari. Od njega su se nadali i akciji, koja bi i Srbe i Bugare dovela do željene mete. Oni s toga stupaju u dodir sa Ujedinjenom Srpskom Omladinom, a Ljuben Karavelov vršiće u njoj jedno vreme osetan uticaj. O Svetom Savi 1867. god. protokolarno je utvrđen politički sporazum između Srba i bugarskih emigranata, koji je 5. aprila iste godine potvrdila u Bukureštu i njihova skupština. Sporazum je predviđao stvaranje Jugoslovenskog Carstva, u koje bi ušle Srbija i Bugarska i ostali delovi oslobođene subraće, a kome bi na čelu imao biti knez Mihailo. Srpski i bugarski jezik ili narečja bili bi ravnopravni, isto kao i oba naroda, koji bi i dalje čuvali svoju individualnost. Zajedničko bi bilo narodno političko i crkveno pretstavništvo, kao i državno središte.