Istorija

Istorija Srpskog naroda

Nacionalni književni romantizam kod Srba

 

Da stvori saradnju i sa ostalim balkanskim narodima, knez Mihailo je pregovarao i sa Grcima. Grčki ustanak na Kritu pokrenuo je grčko društvo i ono je tražilo da se nešto učini za braću koja stradaju. Kako Grčka sama nije mogla ni pomišljati na neku opasniju akciju ona se, posle ovog ustanka, počela osetnije približavati Srbima. Posle dužih pregovora savezni ugovor potpisan je 14. avgusta 1867., dobrim delom i uticajem Rusije. Raniji pregovori sa Ilijom Garašaninom razbili su se zbog toga što su Grci tražili za sebe Maćedoniju. U ovom ugovoru to je pitanje obiđeno, a kao neposredan cilj saveza uzete su za Grke Epir i Tesalija, a za Srbe Bosna i Hercegovina. U slučaju pobede za ostale oblasti odlučivaće volja njihovih naroda, i to bilo da zažele sjedinjenje s kojom od država ugovornica, bilo da htednu imati svoju posebnu državu. Vojna konvencija između obe zemlje zaključena je u Atini 16. februara 1868.

U Rumuniji je 1866. god. došao na presto Karlo Hoencolern, rođak cara Vilhelma. On je još iste godine uputio u Beograd i na Cetinje J. A. Kantakuzena, da ispita narodna raspoloženja, ali se nije mogao da odluči na sklapanje saveza. Između Rumunije i Srbije stvorene su samo veze zainteresovanog prijateljstva i solidarnosti.

Knez Mihailo je želeo saradnju i sa Hrvatima. Biskup đakovački, Josip Juraj Štrosmajer, nosilac jugoslovenske ideologije, bio je od 1851. god. apostolski vikar u Srbiji, i u tom svojstvu on je nekoliko puta prelazio u tu zemlju. Knez je pomagao njegova kulturna nastojanja. Svog prijatelja, slavnog filologa Đuru Daničića, rado je uputio u Zagreb kao tajnika za novoosnovanu Jugoslovensku Akademiju. Ali sa biskupom, koliko smo mi mogli dosad utvrditi, nije stvarao onako dalekosežne planove, kakve mu pripisuju izvesni ljudi. Govorilo se čak da je on s njim ugovarao o slobodnoj Jugoslaviji. Možda je o tom govorio, ali da nije ništa ugovorio to je skoro sigurno. Štrosmajer, mada čovek smelih i slobodarskih ideja, nije ipak, na svom odgovornom položaju, mogao ući u kombinacije koje u taj mah nisu bile nimalo ostvarljive. Knez Mihailo, oprezan i uzdržan, učinio bi to još manje. Štrosmajer o knezu nije imao mnogo povoljno mišljenje. Svom najboljem prijatelju F. Račkom pisao je o njemu, da je bio "dobar čovjek, ali državnik nikaki, ter je svojom slabošću i mlitavošću izazvao upravo protiv sebe razne elemente zemlje."

U Mađarima knez se nadao dobiti neke vrste saveznika protiv Beča. On je znao za austriske težnje prema Balkanu i verovao je, da bi ih samo tako mogao obustaviti ili skrenuti, ako bi se Mađari isprečili protiv toga. U svom jednom objašnjenju sa Košutom on je razvijao misao zašto Srbija nalazi prirodnom saradnju s Mađarima. Sem tog stava prema Beču nezavisna Mađarska ne bi, iz sopstvenog interesa, mogla biti protivnik samostalnosti Srbijine. Kneževe ideje bile su poznate vladi Napoleona III, i iz Pariza se poručivalo mađarskim vođama da se svakako sporazumeju sa Srbijom. Pod uticajem takvih shvatanja stvorila se bila i među Srbima u Vojvodini jedna grupa ljudi, koja je sve otvorenije branila potrebu srpsko-mađarske saradnje i na toj strani. Misao dunavske konfederacije, u koju bi ušle Mađarska, Srbija, Vlaška i Moldavska uzimala se u najozbiljniju kombinaciju, i knez Mihailo bio je dao pristanak na nju. Ali se u Mađarima knez prevario. Postavljeni između Germana i Slovena Mađari su se opredelili za saradnju sa prvima; i to manje zbog mržnje na Ruse, kao na svoje pobednike, koliko iz straha od germanske rase. Kad je Austrija u ratu sa Pruskom bila 1868. god. potučena i postala mnogo mekša u odnosu prema njima, Mađari su iskoristili taj momenat i sklopili su 1867. god. nagodbu s Bečom. Habzburška Carevina postala je dualistička Austro-Ugarska, u kojoj su, u austriskoj polovini, prevlast dobili Nemci, a u ugarskoj Mađari. Sloveni su u obe polovine došli u podređen položaj. Njihova koncepcija o preuređenju Austrije na bazi federacije bila je sahranjena za uvek. U ugarskoj polovini ostala je srpska crkvena samouprava, ali bez ikakva političkog prava i uticaja. Hrvatska je dobila autonomiju u unutrašnjim stvarima i u pitanjima prosvete i pravde, ali su Mađari stavili svoju tešku ruku na nju i od hrvatskog bana napravili su lice odgovorno u prvom redu mađarskom ministru pretsedniku.

Austriski poraz od 1866. god. doneo je izvesne posredne koristi Srbiji. Bečka vlada bila je dotle skoro otvoren protivnik politike kneza Mihaila, za koju je nalazila da ne samo ugrožava Tursku i otvara opasno Istočno Pitanje, nego da podriva i njene sopstvene temelje. Stvaranje veće srpske ili jugoslovenske države na granicama Austrije i Ugarske pretstavljaće nesumnjivo privlačno središte i za hapsburške podanike. Raspoloženja među Srbima u Vojvodini i Hrvatskoj nisu ostavljala o tom nikakve sumnje. Beč je upravo tih vremena preživljavao ujedinjenje Nemaca i Talijana na svoj račun i nije želeo da se to izvede i kod Srba i kod Južnih Slovena. U Beču se znalo za Mihailove veze sa Mađarima, a on sam, ni pred austriskim pretstavnicima, nije se ustručavao da govori o jugoslovenskim kombinacijama, iako nije, naravno, pominjao antihabzburške težnje.

Kad se u proleće 1866. god. spremao rat Pruske i Italije protiv Austrije, general Stevan Tir, mađarski emigrant i ađutant kralja Viktora Emanuila, dobio je u Berlinu od samog Bizmarka mandat, da ide preko Turske u Beograd i Bukurešt. Trebalo je, da se iz tih središta organizuje od ranije poznati plan o pobuni u Mađarskoj i da se, u isto vreme, izvrši s mora upad u Dalmaciju i Vojnu Granicu; a sem toga imala se zadobiti Srbija za savez protiv Austrije. Sličnu misiju dobio je za Beograd i nemački savetnik poslanstva u Carigradu Pfil. Ali ovaj je stigao u srpsku prestonicu, posle dugog zaobilaznog puta, iza bitke na Kenigrecu, a Tir još docnije. Ipak je počeo da radi u duhu svoje misije. Knez Mihailo, koji je verovao da će Austrija pobediti, naročito u Italiji, bio je veoma uzdržan, a na nj su svakako uticali i saveti francuskog konzula, koji su preporučivali neučestvovanje. Garašanin je govorio malo jasnije. Srbija bi se verovatno lako krenula kad bi se Ugarska doista digla, a bio je spreman da Tiru i drugovima ustupi nešto oružja i omogući prebacivanje ljudi. Pfil i Tir nudili su tom prilikom Srbiji i izvesne teritorialne dobitke. Međutim, kako je Austrija brzo pristala na mir i priznala poraz, ti planovi su ostali bez daljih izgleda. Saopštenje o primirju dobio je Tir od Bizmarka u samom Beogradu. Knez je vrlo dobro učinio što se nije odmah požurio i zbog Austrije, koja mu to ne bi oprostila, i zbog politike Bizmarkove, koji je već tada pomišljao na buduću saradnju s Hapsburškom Carevinom. Knez lično nije o tim ponudama obavestio bečki dvor, ali se na njemu o tom ipak saznalo.