![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Nacionalni književni romantizam kod Srba
|
Posle završenog tog rata i dok je još trajao ustanak na Kritu knez se rešio, u jesen 1866., da ponovo krene pitanje srpskih gradova, koje je od bombardovanja Beograda ostalo manje-više otvoreno. Osećao je, da se razmer snaga obrnuo u srpsku korist. Turska je imala neprilika na više strana i nije joj moglo biti do toga, da Srbe izazove na oštrije mere. Dok su Rusija i Francuska ranije pomagale srpsku stvar, Engleska i Austrija čuvale su osetljivost Porte i dotadašnje stanje. Kad je knez, dosta nenadno, krenuo pitanje gradova ponovo diplomatija je bila prilično iznenađena. Držanje Austrije postalo je, bar u tom pitanju, sasvim drukčije. Ona je htela da kao nagradi Srbiju za njeno držanje, a posle poraza trudila se da izbegava neprijateljstva protiv sebe, a ponajpre na Balkanu, gde joj je još jedino preostajala mogućnost za jače uticanje i širenje svojih interesa. Kako je u to vreme i Pruska, zbog Rusije, usrdnije prihvatila srpsko traženje, to se početkom 1867. god. pitanje gradova bližilo krajnjem rešenju. Prihvatila ga je na kraju i Engleska. Ona se samo trudila da se poštedi osetljivost Portina, pa je spremila formulu, da se gradovi u Srbiji, iz kojih će izići turska vojska, predaju na čuvanje knezu Mihailu i njegovoj vladi. Jedino je na beogradskom gradu, u znak sultanove suverenosti, pored nove srpske zastave imala da se vije i turska. Pre tog akta predaje gradova otišao je knez Mihailo, marta meseca, sultanu u Carigrad, kao svom suverenu, i tom je prilikom dobio od njega željeni ferman. Po povratku, 6. aprila 1867., predani su knezu u Beogradu na svečan način ključevi grada. Knez je to smatrao kao velik uspeh i naglašavalo se, da je sve dobijeno "bez puške i bez noža". Njegova okolina naglašavala je, da je to samo etapa u daljem radu za oslobođenje Srpstva, dok se Omladina, na usta Zmajeva, rugala tom sultanskom poklonu: Mrko j’ gled’o polumesec do sad srpski žar, Posle tog uspeha knez nastavlja svoju politiku, ali sa manje starog žara. Razloga za to bilo je više, ali se još ne zna koji je bio pretežniji. Tokom 1867. god. knez je morao čuti i od samog ministra vojske Milivoja Blaznavca, od ruske vojne misije, i od jednog stručnog vojnog lica iz pruske vojske, koje je bilo došlo u poluzvaničnu misiju, da srpska narodna vojska nije dovoljno spremna za ofanzivni rat. Na kneza su izvesne velike sile pravile i pritisak, da bar za izvesno vreme ne preduzima ništa. Do danas je ostala tajna, šta je sve bilo razgovarano u Ivanci kod Bratislave, u avgustu 1867. na sastanku između kneza i grofa J. Andrašija, koji je, u to vreme, bio jedna od najuticajnijih ličnosti u Dunavskoj Monarhiji. Zna se, međutim, da je knez posle toga osetno izmenio svoje držanje. Andraši, stari buntovnik mađarski, bio je od ranije prijatelj Mihailov i trudio se, da prema njemu i Srbiji povede politiku s više poverenja. S toga je početkom iduće godine uputio u Beograd za diplomatskog agenta mladog i izuzetno darovitog Venijamina Kalaja, da tamo bude tumač njegovih dobrih namera i da, u isto vreme, odvoji, koliko može, Srbe od Rusije. Ima tumačenja, da je knez, u to vreme, imao i jednu veliku ljubavnu strast i da se hteo oženiti jednom svojom rođakom, čija je majka, da bi omogućila taj brak, stvorila jednu svoju kliku i vršila moćan uticaj na kneza. Činjenica je, da je knez nenadano, 2. novembra 1867., otpustio Iliju Garašanina, koji je bio nosilac njegove spoljašnje politike, i da je ruska vlada izjavila jednu vrstu nezadovoljstva zbog toga. Iz nemačkih izveštaja, koje je objavio J. A. Rajsvic u svojoj knjizi o odnosima između Berlina i Beograda, izgleda kao vrlo verovatno, da je knez na svom putu u Pariz, u leto 1867., dobio vrlo nemile vesti o namerama Austrije u Bosni. Napoleon III, koji se spremao na rat s Pruskom, hteo je zadovoljiti bečku vladu, da bi je imao kao pomagača, i s toga je dao poručiti knezu, da se ne meša u bosansko pitanje. Andraši je, međutim, uveravao Garašanina, da Mađari nisu za pripajanje Bosne njihovoj Monarhiji, da se ne bi suviše ojačao slovenski elemenat. Šta više, on ne bi bio protivan da se Bosna spoji sa Srbijom. Po beleškama Nikole Hristića, ministra Unutrašnjih Dela toga vremena, knez se naljutio na Garašanina, što njegovi poverenici vode još uvek opasne pregovore s jednim članom pruskog konzulata, koji bi mogli kompromitovati Srbiju u očima bečke vlade, pošto je o njima već bio nešto dočuo austriski general u Zemunu. Indiskrecija je bilo u beogradskim krugovima prilično, a u Garašaninovim i ranije i tada, i one su došle bile i do zainteresovanih kabineta. U nas se jedno vreme između bliskih saradnika kneževih J. Ristića i M. Piroćanca vodila oštra polemika o tom, da li je Mihailo od jeseni 1867. odložio neposrednu akciju ili je mislio da je nastavi. Ristić je zastupao prvo gledište, i ja mislim da je on u osnovi imao pravo. Knez se, istina, nije nikad hteo izjasniti da menja štogod u svojoj politici, ali je, po prirodi uzdržljiv i kolebljiv, u stvari oklevao. Čekao je pogodniji sticaj prilika. Možda se pomalo razočarao i u spremnost i iskrenost balkanskih naroda za zajedničku saradnju, kako nagoveštava Ristić. Šest nedelja pred smrt on je rekao pruskom konzulu istoričaru Georgu Rozenu, svejedno da li potpuno iskreno ili samo upola, kako je on mišljenja, da Srbiji za velike političke ciljeve ne pristoji inicijativa. Trebalo je da počne neko drugi. U toj izjavi ima jedna crta koja je vrlo karakteristična za celo Mihailovo delo i koju je, u spoljašnjoj politici, u izvesnoj meri, imao zajedničku sa starim Garašaninom. Srbija je trebala biti spremna na sve događaje, ali je bila još uvek mala i slaba da ih sama izaziva. U sred tih planova i spremanja zadesila je kneza Mihaila nenadna smrt. Poginuo je u topčiderskom Košutnjaku 29. maja 1868. kao žrtva jedne privatne zavere. I kod prijatelja i kod protivnika ta je pogibija izazvala pravo zaprepašćenje. Bilo je glasova da je u njegovoj pogibiji postojalo i tuđe učešće, austrisko i tursko. Naročito se sumnjalo na bosanskog valiju Osman-pašu. Ali sve do danas ta se sumnjičenja nisu mogla dokazati nikakvim konkretnim činjenicama. Prijatelji dinastije Obrenovića nastojali su da za tu pogibiju okrive kao pomagača bivšeg kneza Aleksandra Karađorđevića i ovaj je, doista, u otsutstvu bio osuđen na tešku robiju i sve mu je imanje konfiskovano. Međutim novija ispitivanja pokazala su , da je i tu bilo više sumnjičenja i zle volje nego pravih dokaza. |