![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Stevan Nemanja
|
|
U Sremu i Dalmaciji grčku vlast predstavljahu, kako
smo videli, carski namesnici; dok su u Raškoj, Bosni i ostacima Zete
vladali domaći gospodari pod vrhovnom vlašću Grka. Srbi iz Raške, za
vreme ovog ratovanja, ispuniše svoje obaveze prema Grcima, poslavši
u njihovu vojsku svoje odrede, koji se pominju na grčkoj strani u borbama
po Sremu. Ali, izgleda, da je baš zbog tog učestvovanja došlo do nekog
prevrata u zemlji. God. 1168. nenadno izbija na površinu Nemanja i to,
mimo sva očekivanja, domalo kao protivnik Grka. Vesti o ovom periodu
naše historije veoma su mutne i čovek teško može dobiti sliku o pravom
razvoju prilika. Sasvim su nejasni podaci o Desinoj sudbini. Sigurno
je samo jedno, da je ustanak u zemlji izbio povodom učešća Srba u ovom
ratu, i da je car Manojlo lično došao da ga uguši. Velikog župana srpskog
uhvatio je i poveo u Carigrad kao roba. Desa je, koliko se čini, bio
za Mađare. Ali nije jasno kako se Nemanja, miljenik cara Manojla, našao
doskora kao protivnik Grka. Njihovi izvori pominju ga s mržnjom, kao
čoveka drska i nezajažljiva i kao nepouzdana. Nemanjin sin i biograf,
Stevan Prvovenčani, opisujući očevu mladost, kaže, kako su ga starija
braća zamrzela, što je radio u svojoj zemlji sve na svoju ruku, ne savetujući
se s njima. Po svoj prilici, njima se nije sviđala njegova politika,
koja je prvih godina bila grkofilska. Desu je smenio u Raškoj Nemanjin
stariji brat, čije je ime, izgleda, bilo Tihomir. Ovaj s ostalom braćom
uhvati Nemanju i baci ga u tamnicu. Iz tog zatvora Nemanja se naskoro
spasao, ne znamo čijom pomoću, i odmah se spremao na osvetu. Uspeo je
da ostane u Raškoj pobedilac i da nagna braću da traže skloništa u tuđim
stranama. Meni se čini, da bi objašnjenje za sve ovo pričanje mogli
dati ovako. Nemanja se, verovatno, nadao, da će mesto Dese doći on kao
dotadašnji predstavnik grčke stranke, dok je Manojlo doveo na presto
njegova najstarijeg brata. Ljut zbog toga Nemanja menja svoju politiku,
i savladavši braću traži naslona kod Mađara i njihovih saveznika. Možda
se njihovom pomoću i spasao iz zatvora. Tako razumemo i zašto car protiv
Nemanje šalje Tihomira sa svojim pomoćnim četama, među kojima je bilo
Grka, Franaka i Turaka. Nemanja dočeka protivnika na Kosovu, kod Pantina,
i strašno ih potuče. Sam Tihomir zaglavi tom prilikom u Sitnici.
Nemanja, sad kao protivnik Vizantije ulazi u tešnje veze sa Mlecima, koji su zbog svog odmetništva od Vizantije izazvali gnev Manojlov protiv sebe. Mlečani u Primorju počinju živu akciju protiv Grka. Nemanja želi da im se pridruži, i to baš akcijom u tom pravcu, prema Primorju, a posebno prema Kotoru. Kad je mletačka flota, koja je organizovana na brzu ruku posle napada na mletačke trgovce u Carigradu (12. marta 1171.), krenula u septembru te godine prema istoku, pokorila je, uz put, Trogir i Dubrovnik. Tada je nekako počela i Nemanjina akcija. U isto vreme Nemanja je ušao i u veze s Mađarima i preko njih sa austriskim vojvodom, koji je bio u srodstvu s mađarskim kraljem. S toga je jednu svoju vojsku Nemanja uputio i u moravsku dolinu, ugrožavajući saobraćaj između Niša i Beograda. Imamo iz tog vremena nekoliko zanimljivih podataka o Srbima. U Ravnom, današnjoj Đupriji, na sred moravskog puta, bilo je srpsko stanovništvo. Ono nije htelo da pusti u grad saskog kralja Hajnriha Lava, krajem marta 1172., kako su ih grčki pratioci kraljevi kao carske podanike nagonili na to. Srbi su očevidno bili uzbunjeni Nemanjinom akcijom, i nisu hteli da prime saskog kralja kao grčkog prijatelja. Nemcima su Srbi, u svojim šumama, izgledali divlji, neobuzdani i suroviji od životinja, sa dosta podmuklosti. Srbi su blizu Ravnog izvršili i jedan neuspeli noćni napad na njihov dobro čuvani tabor. Srbi su, pisao je skoro u isto vreme Viljem Tirski, "narod neobrazovan, bez svake discipline, stanovnik gora i šuma, nepoznat sa zemljoradnjom. Srbi su bogati domaćom sitnom i krupnom stokom, mlekom, mesom, medom i voskom." Drski i nasrtljivi, oni napadaju susedstvo i ugrožavaju mir. Kod Mađara brzo nasta promena. Posle smrti kralja Stevana (4. marta 1172. god.), kad se Manojlo beše krenuo s vojskom da im za kralja dovede svog kandidata Belu, pogrčenog Aleksija, dočeka ga u Sofiji njihovo poslanstvo i zamoli da im svog kandidata uputi na presto. Kad je tako bez muke rešio pitanje Mađarima, car se okrenu protiv Srba. Mlečići behu, međutim, nastradali u istočnim vodama i od njih se nije imalo čemu nadati. Uplašen, Nemanja se povuče u planine i otud poruči caru da hoće da se pokori. Kad je razabrao da se može nadati milosti, stigao je pred Manojla gologlav i bosonog, s golim rukama do lakata, s konopcem o vratu, podnoseći caru mač, da s njim uradi što hoće. Ovaj stav potseća u našem narodu na scenu pri krvnom umiru, kad krivac dolazi da moli milost. Pred carem Nemanja je pao ničice i molio za oproštenje. Car se smilovao, ali ga ipak povede sa sobom u Carigrad, da mu ukrasi pobedni trijumf. Visok i naočit Nemanja je bio od svih primećen, a carigradska publika, kao i njeni pisci, nije štedela s potsmehom na njegov račun. U pohvalnoj besedi caru arhiepiskopa Jevstatija pominje se, da je Nemanja bio "na bolje okrenut" više ranama nego grozom. Srpski narod je u toj besedi označen kao "veliki", a Nemanja kao "čuven" ili "slavan". |