Istorija

Istorija Srpskog naroda

Stevan Nemanja

 

U Adrijanopolju, 14. februara 1190. god., došlo je do mira između Grka i krstaša; Fridrih je svakako imao na umu više Saladina i pravi cilj svog pohoda, nego Isaka i njegove Grke. Čim se oslobodio te opasnosti, car Isak se reši da svu snagu obrne protiv Srba i Bugara. Brzo preduzeti pohod protiv Bugara nije uspeo; s toga se car za novi pohod protiv Srba spremi mnogo ozbiljnije. U jesen 1190. (ili možda 1191. god.) krenuo je on na Nemanju s dobro opremljenom vojskom. Nemanja se pred Grcima povukao s juga i negde na Moravi primi bitku. U toj borbi prošao je rđavo. Njegova vojska bi potučena, zemlja tog kraja opustošena, a njegov dvor, verovatno u Kuršumliji ili u njenoj blizini, popaljen. Ali Nemanja nije bio savladan; on je borbu mogao nastaviti i negde u svojim planinama Raške. Car Isak je s toga voleo, da se s njim nagodi i pristao je da bude vrlo popustljiv. Dobar deo Nemanjinih osvajanja ostade Srbima; tako sva Zeta, Kosovo s Lipljanom i Metohija do blizu Prizrena. Vizantija je gledala samo da rastavi Srbe od Bugara i da zadrži glavna mesta moravskog puta, kao Niš i Ravno. Srbi su, međutim, već u velikoj meri preplavili okolinu tih mesta i raširili se i prema istoku i prema severu, i to kao vrlo nepouzdani grčki podanici. Da obezbedi grčki uticaj u Srbiji, car Isak je ugovorio, da njegova bratičina Jevdokija, kći Aleksija Anćela, pođe za srednjeg Nemanjina sina Stevana, koji će imati da nasledi oca na prestolu. Takvi uslovi mira pokazuju najbolje koliko je Nemanja ojačao, koliko se Srbija digla, i kako se njena snaga i osetljivost Nemanjina sad, ipak, poštovala. Pri ranijim porazima srpski su župani bili srećni ako spasu glavu i održe presto; vizantiska milost bila je često čista milostinja i dobijala se s najvećim unižavanjem. Sad, međutim, sa Srbijom se pregovara, čine joj se ustupci i traži se njeno prijateljstvo. Istina, to se dešava u doba Isakovo, a ne u Manojlovo; u vreme kad Vizantija teško boluje od domaćeg rata.

Ovim mirom s Grcima završio je stari i već zamoreni Nemanja svoje ratničke podvige. Rezultat njegovih dugogodišnjih nastojanja bio je vrlo pozitivan. Pod njegovom vlašću počelo je pribiranje srpskih oblasti u jednu celinu. Dobivši Zetu, Nemanja znatno proširuje srpsku oblast na moru, a novim osvajanjima pomerio je srpske granice iz brdskih predela u tri velike susedne doline: u moravsku, kosovsku i metohisku. Izlazeći tako iz svog planinskog skloništa u svima pravcima, a naročito na široki carski drum dunavske doline Srbi postaju aktivan i važan činilac u balkanskoj politici, mnogo više nego što su dotle bili. Bosanska dinastija je u rodbinskoj vezi s Nemanjom, a Bugari su mu saveznici. U srpskoj državnoj politici oseća se, da pored avanturističkog i slučajnog i četničkog, što je dotle prevlađivalo, ima i nečeg državničkog i stvaralačkog, određenog za budućnost i za trajniji život. Taj potez nečeg stabilnijeg i monumentalnijeg odlučno karakterišu Nemanjine crkvene građevine. Do njihova vremena mi kao da nismo imali nijednog srpskog crkvenog spomenika veće umetničke vrednosti; to može biti razlog, što se kod naroda nije očuvao gotovo nikakav spomen o našim vladarima pre Nemanje, i što je predanje o njima, nevezano za vidne objekte, gotovo potpuno iščezlo iz pameti. Sa Nemanjom, koji je, ne goneći katolike, pravoslavlje učinio državnom verom, počinje bogata serija naših veličanstvenih srednjevekovnih zadužbina, dostojnih pune umetničke pažnje. Crkva Sv. Nikole u Kuršumliji, Đurđevi Stubovi i nadasve još i danas dobro očuvana krasna Studenica najbolji su dokazi Nemanjina uspona. Za Studenicu kažu stručnjaci, da joj je tehnika "stajala na visini najsavršenije suvremene tehnike na zapadu". Ko se odlučuje na takva dela nesumnjivo je da oseća u sebi sposobnost života i posle smrti i da veruje u stabilnost onoga što je uspeo da stvori.

Kad je vizantiski car Isak 1194. god. pokušao da suzbije bugarsku ekspanzivnost i u svom ratnom pohodu rđavo prošao, javi se protiv njega moćna opozicija, kojoj je bio jedan od vođa njegov brat Aleksije, tast Stevana Nemanjića. Možda to, da ustupi mesto Aleksijevu zetu; a možda i nepoverenje Vizantije prema Nemanji kao starom savezniku Bugara; a možda i fizička klonulost, iako je ona najmanje verovatna – bi uzrok da se Nemanja, na Blagovesti 1195. god., odrekao prestola. Za njegova naslednika ne dođe stariji mu sin Vukan, nego srednji Stevan, vizantiski zet, što mnogo govori u prilog mišljenju da je Nemanjina abdikacija došla iz političke potrebe. Vukan dobi na upravu Zetu s Trebinjem, Hvasno i očinsku Toplicu. Treći, najmlađi Nemanjin sin, Rastko, njegov mezimac, beše negde u jesen 1191. ili 1192. god., oduševljen pričanjima o Svetoj Gori, otišao tamo u ruski manastir i primio monaški čin i novo ime Sava.

Malo dana po Nemanjinoj abdikaciji, 10. aprila 1195. god., car Isak bi u taboru kod Kipsele svrgnut s vlasti i oslepljen, a na carski presto dođe spletkama vrlo vešti Aleksije.

Pošto se odrekao prestola Nemanja se, zajedno sa ženom, zamonašio u Rasu, u crkvi Sv. Petra i Pavla, pa se onda povukao on u Studenicu, a žena mu, sad prozvana Anastasija, u Bogorodičin Manastir kod Kuršumlije. Nemanja je iz Studenice pratio razvoj političkih događaja. Kad je video da je grčka carska kriza ostala bez daljih posledica i bez opasnosti po Srbiju i da je novi i neratoborni car pažljiv prema svom zetu (imenovao ga je čak sevastokratorom), – rešio se Nemanja da napusti zemlju i da ostatak života provede u Svetoj Gori, uz svog ljubimca. U jesen 1197. god. došao je monah Simeon na Atos i tu proživeo nešto više od dve godine. U sporazumu sa svetogorskom opštinom i sinom Savom, a po dozvoli cara Aleksija, punom pažnje prema Simeonu i Savi, podigao je Nemanja 1199. god. na severnom delu Svete Gore manastir Hilandar kao srpsku obitelj, "koja će služiti za primanje ljudi od srpskoga naroda", kako izrično piše u carevoj hrisovulji. Hilandar je, po carevoj odluci, postao "samostalan, svojevlastan i samoupravan", odnosno prava carska lavra. Hilandar je postao najaktivniji srpski manastir Srednjeg Veka, rasadnik crkvene kulture i pismenosti vizantiskog tipa, i mesto za najsolidnije obrazovanje naših monaha. U narodnoj tradiciji "b’jel Vilendar usred Gore Svete" zauzima jedno od najčasnijih mesta. U njemu je Nemanja, sa 86 godina života i ispustio dušu, na suroj rogozini i s kamenom pod glavom, 13. februara 1200. god. Kao rodonačelnika dinastije Nemanjića, kao zaslužna branitelja i utvrditelja pravoslavlja u Srbiji i kao čoveka koji je svoj burni život okajao monaškom rizom i molitvom, srpska crkva proglasila je Nemanju za svetitelja.