![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Stevan Nemanja
|
|
Od južnih primorskih gradova protiv Nemanje se s
uspehom održao jedini Dubrovnik. Jaki gradski bedemi štitili su malu
republiku pod Sv. Srđem s kopna, dok za udar s mora Nemanja nije imao
dovoljne flote. Prema dubrovačkim hronikama, pisanim kasnije, ali ponajviše
na osnovu stare građe, napad na dubrovačko područje izvela su 1184.(?)
god. Nemanjina braća, humski gospodar i neposredni sused Miroslav i
Stracimir. Miroslavljeva flota stradala je 18. avgusta kod Poljica,
preko puta od malog ostrva Koločepa, a Stracimirov pohod na Korčulu,
posle gubitka flote, završio se s potpunim neuspehom. Poučena iskustvom,
braća su ponovila napadaj iduće godine na Dubrovnik samo s kopna, ali
i opet bez sreće. 27. septembra 1186. potpisan je ugovor o miru koji
je i očuvan. Župan Nevdal i Družina Vidošević došli su u Dubrovnik i
utvrdili pogodbe mira sa zastupnikom normanske sicilske kraljevine,
čiju su vrhovnu vlast priznavali Dubrovčani kratko vreme od 1185.-1192.
god., s knezom dubrovačkim Krvašem i arhiepiskopom Tribunom. Dubrovčani
su tim ugovorom dobili slobodnu trgovinu po raškoj državi; pravo ispaše
na Nemanjinom području i iskorišćavanje šume. Humljanima je za to dato
pravo slobodnog prometa u Dubrovniku.
U leto 1185. krenuta je i velika normanska ofanziva protiv Vizantije, koja je posredno pomagala i Nemanjinim uspesima. Normani uzeše Drač i Solun i spremahu se na sam Carigrad. U prestonici izbi buna, kojoj se stavi na čelo Isak Anđel, od 12. septembra novi car. Andronik bi uhvaćen i u strahovitim mukama ubijen. Normani, izgubivši u pljačkanju potrebnu disciplinu, biše u jesen poraženi na donjoj Strumi i izgubiše sve tekovine. U vreme ovih opštih pokreta odmetnula se 1185. god. od Vizantije i Bugarska, pod vođstvom braće Teodora i Asana Belguna. Da bi se osigurali od Vizantije, koja je, pored svih unutrašnjih nezgoda, pokušala da ustanak uguši, Bugari uđoše u veze sa Kumanima preko Dunava i sa Nemanjom preko Timoka. Nemanja je s planom širio svoju akciju prema Bugarskoj; osvojio je Niš i prodro u timočku dolinu. Tu je zauzeo i porušio gradove Svrljig, Ravno kod Knjaževca i Koželj. Pokušaj cara Isaka 1186/7. god., da pokori Bugare, nije imao uspeha; oni su za nepune dve godine već uspeli da prilično razviju svoju snagu. Car Isak je u ovoj teškoj situaciji za Carevinu pokazivao više energije nego što se od njega moglo očekivati. Da se oslobodi najopasnijeg protivnika, on se izmirio s Mađarima i oženio se ćerkom kralja Bele. Uz nju je trebalo da dobije i izgubljene gradove u moravskoj dolini. Ali je Nemanja, ušavši u to područje kao osvajač, hteo tu i da ostane, osećajući i privredni i vojnički značaj moravske doline. S toga je on, po svoj prilici, i pomagao bugarski ustanak i održavao veze s njima. Na glas, da je 3. oktobra 1187. sultan Saladin osvojio grob gospodnji, krenu se moćni nemački car Fridrih Barbarosa na nov krstaški pohod. On, koji je vek proveo sporeći se sa Rimom i nosio žig nekadašnje crkvene kletve, hteo je, pred kraj života, da jednim velikim delom, idealom tadašnjeg viteštva, dade dokaza o svojoj dubokoj hrišćanskoj odanosti. Srbi su, izgleda, znali za nj. On je bio poznati protivnik Vizantije u Italiji. Kako je Nemanja došao s njim u vezu ne može se pouzdano tvrditi, ali čini se, da je posrednik bio istarski krajiški grof i titularni vojvoda Hrvatske i Slavonije, Bertold Andeks. Nemanjin brat Miroslav pregovarao je s njim da za svog sina Toljena uzme Bertoldovu kćer. O Božiću 1188. god. došli su Nemanjini poslanici u Nirnberg, caru Fridrihu, s porukom, da njihov gospodar rado očekuje krstaše u svojoj zemlji. Kad je u maju iduće godine car krenuo iz Regensburga poznatim putem preko Mađarske i stigao u moravsku dolinu, mogao je da vidi neposredno razliku između srpskog i grčkog ponašanja. Čitavim putem, do Nemanjine granice, napadali su grčki najamnici i drugi pljačkaši, ponajviše po zapovesti braničevskog zapovednika, prtljag i pozadinu krstaške vojske. Nemanja je, međutim, pozdravio cara, kad je 27. jula stigao u Niš, zajedno sa svojim bratom Stracimirom, najsrdačnije. Oni donesoše vojsci obilate ponude u vinu, ječmu i mesu. Nemanja je izložio caru svoju antigrčku aktivnost i ponudio mu svoju saradnju; da se oprosti grčke vlasti, on je pristajao da prizna Fridrihovu, jer je mogla biti svakako manje neposredno osetna. I Bugari su, isto tako u Nišu, po primeru svojih srpskih saveznika ponudili caru saradnju u borbi protiv Grka. Međutim, Fridrih sad nije išao kao neprijatelj Vizantije; naprotiv, on je čak imao s njom jednu vrstu prijateljskog ugovora o slobodnom prolazu. Car je s toga po svoj prilici u Nišu još bio uzdržan. Grci su, naravno, bili obavešteni o svemu ovom. Na putu za Sofiju naiđoše krstaši na vizantisku vojsku, koja je bila tobože upućena protiv Nemanje, ali u stvari sprečavala i prolazak krstaša i dolazila s njima do sukoba, u raznim klancima, a posebno sa njihovim odvojenim odelenjima. Krstaši su imali naročitih teškoća sa snabdevanjem vojske, jer su im Grci pravili raznovrsne neprilike. S toga u Trakiji dođe do pravog neprijateljstva. Ljutit, car Fridrih je pomišljao da izvede čak i napad na Carigrad. U Trakiji on se, u isto vreme, rešio i da primi ponude Srba i Bugara, koji su mu mogli biti od znatne vojničke koristi. Sam Nemanja cenio je svoju vojnu pomoć na 20.000 ljudi, a Bugari na dva puta toliko. Nemanja, iako već u godinama, – sada je mogao imati dve-tri godine preko sedamdeset, – nije malaksavao u svojoj delatnosti, da što bolje i što pre iskoristi sve momente. On je pošao za krstašima sve do Trajanovih Vrata, pa je odatle skrenuo na dalja osvajanja, a caru Fridrihu je poslao svoje izaslanike u Andrijanopolj. Pregovore je u ime carevo vodio s Nemanjom Berhtold Andeks, njegov novi prijatelj. Nemanja je osvojio ovom prilikom čitav niz gradova: Pernik, Zemen, Velbužd, Žitomisk, Stob i samo Skoplje. |