Istorija

Istorija Srpskog naroda

Zapadnjačka orijentacija u Srbiji

 

Car Mihajlo, i dovoljno mudar i dovoljno preduzetan, nije se zaustavio samo na diplomatskoj i verskoj akciji. Imajući izvestan oslonac kod Albanaca on je preduzeo i vojničke mere da suzbije Anžujce na Balkanu. S jeseni 1274. god. njegova vojska je posela Berat i prešla te i naredne godine i na bolja osvajanja u dračkoj oblasti potiskujući anžujske čete. Ove se održavaju, u glavnom, u Primorju, gde ih štiti i snabdeva kraljeva flota.

Kralj Uroš, koji nije imao uspeha ni prema Grcima ni prema Mađarima, tražio ga je prema maloj Dubrovačkoj Republici, kojoj nikad nije bio pravi prijatelj, pored svega što se činilo da su mirom od 1254. god. rešena sva sporna pitanja između njih. Dubrovnik je 1265-6. god. podizao svoje jake bedeme sa kopnene strane, "da bi obuhvatio podgrađe Sv. Nikole de Kampo i bolje branio pristanište". U isto vreme tražena je u Mlecima i pomoć protiv opasnog raškog suseda. Zanimljivo je, da je tada, kao dobra katoličkinja, kraljica Jelena bila na strani Dubrovčana i da im je čak, pismeno, ponudila usluge na račun svog muža i države, kojoj je ona bila kraljica, obećavajući im, da će ih na vreme izveštavati o kraljevim naredbama. Da li je tada došlo do neprijateljstava i kakvog su obima ona bila nije poznato; tek od 1268. god. povećava Republika svoj godišnji danak kralju. Ali ni taj novi sporazum nije bio duga veka. 1275. god. došla je srpska vojska ponovo pod Dubrovnik, pod vođstvom samoga kralja, i htela je jurišem da ga zauzme. Dubrovački knez, Petar Ćepolo, prvi put u dubrovačkoj historiji, ne ograniči se samo na uspešnu odbranu, nego sam, s vojskom, izvrši iz grada prepad na Srbe i potisnu ih od gradskih bedema. Posle tog uspeha poče dubrovačka flota napadati srpske obale i pljačkati ih. U jednom takvom napadaju nastradaše osetno od jedne srpske zasede, koja pohvata oko 40 njihovih plemića. Benedikt Gundulić kao vođa i jedan Mlečanin, zamenik Ćepolov, biše, po naredbi Uroševoj, oslepljeni. "Dvanaest dubrovačkih poslanika, obučenih u crno odelo, preklinjali su novoga dužda, Đakoma Kontarinija, da ih pomogne s flotom, posle čega su dva mletačka poslanika, koji stigoše na dve galije, posredovali te se mir naskoro obnovio".

Godinu dana posle toga došlo je, po mađarskom primeru, i u Srbiji do borbe između oca i sina. Mladi kralj Dragutin, u kog su Mađari, kao u svog zeta, imali više vere, dobio je pomoć od mađarskog dvora i sa tom pomoću on je potukao očevu vojsku na gatačkom polju, u jesen 1276. god. Arhiepiskop Danilo u Dragutinovom žitiju prikazuje stvar tako, kao da Uroš nije hteo da, po obećanju, dodeli sinu jednu veću oblast za vladanje i da je ovaj, onda, bio prisiljen da vlast otme silom. U stvari, na Dragutina je delovao primer njegova tasta, kralja Stevana V, i tadašnje neodređeno držanje Uroševo u borbi između Grka i Anžujaca. Kralj Uroš povukao se posle poraza u Zahumlje, možda u trebinjsku oblast, i doskora se zakaluđerio i postao monah Simon. Umro je verovatno 1280. god., a sahranjen je u njegovoj lepoj zadužbini, u Sopoćanima, Raškoj na izvoru, u manastiru, koji je pored Mileševa očuvao najlepše srpske freske XIII veka. Zbacivanje Uroševo nije prošlo u Srbiji bez protesta. Sem kraljice Jelene, koja je osuđivala to delo, protiv njega je bio i glavni pretstavnik srpske crkve, arhiepiskop Joanikije, koji je zbog toga napustio svoj položaj. Posle su, iz zahvalnosti, kraljica Jelena i kralj Milutin dali preneti njegovo mrtvo telo u Sopoćane, da leži pored tela Uroševa.

Značaj Uroševe vladavine nije bio u političkim uspesima; ti su, kako se vidi, bili ili vrlo mali ili ponekad nikakvi. Čak bi se pre moglo reći, da je linija njegove spoljašnje politike, vrlo krivudava, završila u mnogom negativno. Njegova vrednost pretežno je u unutrašnjem jačanju države; a u spoljašnjoj politici njegova je glavna zasluga samo u tom, što je, za razliku od svoje braće Radoslava i Vladislava, mesto njihove pasivne, uzeo više aktivnu politiku, pokušavajući da je vodi više samostalno. On je tražio nove orientacije, a nije hteo da se, kao njegova braća, drži samo jedne linije, bez imalo lične inicijative. U tim traženjima nije bio uvek srećne ruke, ali je prilično pogodio opšti put bar u jednom pravcu; savez sa zapadnjacima protiv Vizantije bila je jedina politička mogućnost da Srbija postigne izvesne koristi ako ne odmah i neposredno, a ono, pod dobrim vođstvom, u skoroj budućnosti. U unutrašnjoj politici njegov uspeh je neosporan. S kakvim je razumevanjem sredio crkvene odnose u zemlji vidi se najbolje po tom, što ga katolici zovu svojim papom, a što pravoslavni arhiepiskom s njim zajedno napušta svoju vlast. Da učvrsti pravoslavlje i da dinastiju tešnje veže sa crkvom, on je svakako dosta učinio da njegov brat Predislav postane arhiepiskop Sava II, po ugledu na njihova velikog strica. Za Urošev dvor je učeni kaluđer Domentijan pisao žitije Sv. Save i Sv. Simeona Nemanje.