![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Zapadnjačka orijentacija u Srbiji
|
|
Kralj Uroš je prvi počeo eksploatisanje rudarstva
u Srbiji, a posebno srebrenih majdana u Brskovu, i to, po svoj prilici,
pomoću saskih rudara koji su ispred Tatara prebegli iz Erdelja u Srbiju.
Prve kapitale za taj posao davali su Dubrovčani i Kotorani kao komisionari
Mlečana; možda je zbog nekog finansiskog pitanja i došlo do kasnijih
sukoba između Kralja i Republike Sv. Vlaha. Prvi srpski bronzani novac
po grčkom uzoru počeo je da kuje kralj Radoslav, ali taj pokušaj nije
imao gotovo nikakva privrednog značaja. Srpski srednjevekoni novac počinje
od kralja Uroša. On je prvi počeo kovanje srebrenih dinara, po ugledanju
na mletačke matapane, koji su gospodarili u trgovačkom prometu po istočnom
delu Sredozemnog Mora, i taj tip novca zadržan je i od svih njegovih
naslednika. Tim je srpska država primila, u novčanom pogledu, zapadnjački
karakter; prema zapadu je, preko Kotora i Dubrovnika, uputila i svoj
glavni izvoz ne samo rudarskih, nego i drugih domaćih sirovina, pretežno
stočarskog porekla (meso, vuna kože, sir, vosak i sl.).
Kralj Dragutin ostao je čitava svog života odan Mađarima, pored svih kriza i promena kroz koje je prošla njihova država krajem XIII i na početku XIV veka. Isto je tako ostao u prijateljstvu i sa napuljskim dvorom. Uticaj srodničkih veza preko Dragutinove žene Katarine bio je u oba slučaja od znatnog uticaja. Dragutin uopšte ima dosta obzira u svojim odnosima prema zapadnjacima; Mletačka Republika nema razloga da se tuži na nj, isto kao i naš Dubrovnik. Radi toga kralj Dragutin uživa simpatije zapadnih pisaca i ističe se uvek kao primer čestitosti prema mlađem bratu Milutinu. U Bugarskoj je od 1277.-1280. besnio građanski rat. Car Konstantin, slomivši nogu, beše postao teže pokretan i nije mogao s uspehom da suzbije preduzeća mnogih ogorčenih protivnika, razdraženih naročito postupcima njegove carice. 1277. on je izgubio krunu i život, a onda je počelo strahovito klanje u zemlji. Posle dugih borbi i nevolja dočepao se, najzad, 1280., carskog prestola jedan Kumanac, Đorđe Terterije. Protiv njega su Grci radili na sve strane, i onda je sasvim prirodno što se car Đorđe odmah pridružio anžujskom savezu protiv njih. Ratovanje saveznika na albanskoj strani nije bilo mnogo srećno. Sami Albanci behu pretežno uz Grke i u dosta slučajeva čine neprilike i Srbima i anžujskim četama i ljudima. U jesen 1278. god. ima pomena o tom, kako Albanci napadaju srpske i dubrovačke karavane, koji idu iz Brskova u Kotor. U jesen 1279. predati su u Brindiziju, u zatvor, neki albanski prvaci kao izdajnici napuljskog kralja. U proleće 1281. god., posle izvesnog napredovanja u srednjoj Albaniji, do Berata čete kralja Karla bivaju tučene i potisnute s osetnim gubicima. Ljut, s toga, a pun planova, Karlo, pomoću svojih širokih veza uvlači u savez i Mletačku Republiku; sprema veliko preduzeće protiv Grka; i ozbiljno se nosi mišlju da u najkraće vreme obnovi Latinsko Carstvo, kome bi bio na čelu njegov zet Filip, sin Balduina II. Ali i car Mihajlo ne čeka skrštenih ruku da dođe udarac. On je protiv kralja Karla našao saveznika u aragonskom kralju Petru, zetu kralja Manfreda, koga je 1266. srušio napuljski gospodar. Kao posledica grčko-aragonskog saveza došlo je 31. marta 1282. god. Sicilijansko Veče, pokolj Francuza na Siciliji, i opšti ustanak protiv njih. Vizantiski car bacio je ugarak u samu Napuljsku Kraljevinu i onda nije nikakvo čudo, što kralj Karlo za jedno vreme nije mogao preduzimati ništa na Balkanskom Poluostrvu. U vezi sa ovom anžujskom akcijom u Albaniji bilo je i srpsko kretanje protiv Grka. Ono, kao ni anžujsko, nije vođeno s početka u velikim razmerama: karakteristično je, međutim, da nije išlo s njim u istom pravcu. Srbi su ratovali u području oko Šar-planine, i tek kad im se pridružio jedan ugledni grčki prebeg, vojvoda Kotanica, počeli su da šire svoj krug i da se upućuju s pojedinim četama duboko u Maćedoniju, čak do Sera. Posle svog uspeha u Albaniji Grci ugroziše i Srbe, koji moradoše da se povlače. Nešto taj neuspeh, a nešto nesreća, što je slomio nogu, pri jahanju, pod gradom Jelečem, izazvaše kod kralja Dragutina tešku potištenost. Arhiepiskop Danilo pripoveda, da je kralj smatrao svoj pad kao božiju kaznu za postupak prema ocu; ali je još verovatnije, da je na nj delovala nedavna kob njegova rođaka, hromog bugarskog cara Kostantina. S toga on u Deževu, 1282. god ustupi presto svom mlađem bratu Milutinu, a za sebe zadrža zapadni deo oblasti oko Rudnika, Podrinje, i Hum sa Trebinjem. Dragutin je predao presto Milutinu kao neke vrste regentu, želeći da nasledstvo prestola ostane svakako u njegovoj liniji, odnosno sinovima mu Vladislavu i Urošicu. Tako su stvar i prikazivali neki savremeni strani pisci; jedan anonimni prikazivač Srbije iz 1308. god. izrično veli, kako je sam Dragutin govorio, da je presto ustupio privremeno, za vreme svoje teške bolesti posle pada, i da polaže svoje pravo na nj. Danilo, međutim, veli, da je Dragutin Milutinu "darovao presto svoj". U manastiru Arilju, u Dragutinovoj zadužbini, beleži se 1296/7. god. kako je tad vladao "mladi kralj Uroš samodržac", pa se tek za njim pominje ktitor "gospodin kralj Stefan, brat kralja Uroša". Kasnije, kad je prezdravio, 1284. god., dobio je kralj Dragutin od svog šuraka kralja Ladislava, a protiv volje njegove tašte Jelisavete Kumanke, Mačvu sa Sremom, Beograd i od Bosne kraj Soli i Usore, koja je dotle držala sama Jelisaveta. Dragutin se s toga i nazva "sremski kralj", po središnjoj oblasti svoje nove države. Njegove prestonice behu Beograd, koji tad prvi put dolazi pod srpsku vlast, i Debrec u Sremu. Dragutinovu tu oblast anonim iz 1308. naziva Srbijom, dok za Milutinovu ima ime Raška. U Bosni; on u jesen 1284. postade zet kralja Dragutina, uzevši njegovu kćer Jelisavetu. Ta bračna veza imaće posle velika značaja u historiji Bosne i Srbije. |