Istorija

Istorija Srpskog naroda

Pad Srbije

 

Mletačka Republika već je ranije radila na tom, da spreči Hercegovo širenje na toj strani, pa je neke od Petrovih gradova (Klis, Čačvinu, Sinj i Petrovac) bila posela sama, uzevši ih tobože na čuvanje, u interesu maloletnih banovića. Vešta ona sad ne samo da nije otvoreno radila protiv Hercega, nego mu se čak pravila i kao prijatelj i kao mogući saveznik. U poslednji čas, baš kad je polazio za Mletke Hercegov sin Vlatko, oni su poseli i Omiš, iako je Herceg ljutito poručivao, da će cetinsku oblast, ako ustreba, osvojiti i oružjem.

Usred tih trzavica javila se turska opasnost u Srbiji. Kralj Tomaš, kao mađarski vazal, imao se pridružiti hrišćanskim saveznicima, i on je to i obećavao. Čak mu je i kralj Alfonz u proleće 1455. čestitao na toj odluci. Papa Kalikst III uzeo je 30. aprila te godine pod svoju zaštitu i kralja Tomaša i njegovu državu, hoteći da joj tim u hrišćanskom svetu pojača značaj, a i samoj kuriji da dade jednu vrstu ne samo moralne nego i stvarnije obaveze. Ali poverljivi izveštaji papinih izaslanika govorili su da stanje u Bosni ne obećava veće uspehe. U zemlji je nedostajalo potrebno jedinstvo. Postojalo je nepoverenje ne samo između katolika i patarena, nego i između katolika i pravoslavnih. Kapistran se 4. jula 1455. tužio papi na uticaj raškog mitropolita, koji ometa rad franjevaca meću patarenima i uopšte na borbu tobože agresivnog pravoslavlja protiv katolika. S toga je saradnja između njih bila ne samo teška, nego u dobroj meri i neverovatna. Sveštena lica, kao i razni izaslanici papini, trudili su se, međutim, iskreno, da na zapadu pobude veći interes za Bosnu. Kardinal Karvajal pisao je krajem 1455. god bavarskom vojvodi Albrehtu, da bi "progonitelj Hristov" preko Bosne "lako" mogao prodreti do same Germanije. Taj se interes stvorio naročito usled događaja iz 1456. god. Kralj Tomaš je, za vreme Mehmedove akcije u Srbiji, uputio 3. maja iz Jajca jedno poslanstvo Hunjadiju, koje je vodio bosanski kustos, fratar Ilija iz Požege. Nije nam poznato šta su oni tom prilikom kazali velikom borcu, ali je verovatno da su objašnjavali zašto Tomaš ne učestvuje u tom pohodu.

Tomaš je bio na muci, a sebičan. Kralj Ladislav beše postavio Ulriha Celjskog za hrvatskog bana. Bilo je jasno, da će on u tom svojstvu posesti i oblast Talovaca. Iako mađarski vazal, Tomaš nije mogao da se pomiri s tom činjenicom, pa je bio gotov da se upusti i u borbu. Čak je i uputio svoje odrede prema Kninu, da se suprotstave banovoj vojsci. Uzdao se, verovatno, da bi Hunjadi mogao imati razumevanja za njegov stav. A govorio je ni manje ni više, nego da on Ulriha smatra neprijateljem ne manjim od Turčina. Tajnog pomagača dobio je samo u Mlečanima, koji su protivnike Celjskih pomagali oružjem i hranom.

Međutim, od jeseni 1455. behu započele prave borbe za posed Talovaca. Herceg Stepan beše počeo neprijateljstva sa vojvodom Ivanišem Vlatkovićem, susedom i delimičnim gospodarem cetinske oblasti i prijateljem kralja Tomaša. Herceg je imao uspeha i u proleće 1456. god. bio je znatno pritesnio protivnika.

S druge strane, Tomašu je bilo jasno, da i Bosnu čeka sudbina Srbije. Još od 1454. god. sultan je tražio od njega, da mu preda četiri bosanska grada. Jedan od njih bio je i grad bistrički kod Livna, na krajnjoj zapadnoj granici Bosne. Kralj se obratio u Mletke pitajući šta da radi. Muka je bila popustiti i dati sam prilike Turcima da se učvrste u zemlji, a muka je bila i izazvati ih protiv sebe. Kralj je molio Mlečane da mu dadu oružja za gradove i da mu, u slučaju poraza, obezbede utočište na svom području. Sultan je 1456. tražio brz odgovor od Tomaša i 10.000 tovara žita za ishranu svoje vojske u Srbiji. Mlečani su mu dali nešto pomoći (100 balistara) i obećali su mu da će ga srdačno prihvatiti u slučaju ako se ne mogne održati u Bosni.

Posle neuspeha pod Beogradom sultan nije napustio misao o novoj ofanzivi ali mu je bilo stalo do tog da pokaže da je nije napustio. Već početkom 1457. god. on je uputio u Bosnu veliki broj majstora, da mu preko Save spreme prelaze za vojsku, i uz te majstore poslao je 8.000 vojnika da ih čuvaju. Ta je vojska bila ujedno i opomena za kralja, kako bi što pre ispunio turske zahteve. S toga se ponašala, prolazeći kroz zemlju, kao neprijatelj.

Kralj Tomaš, uplašen, obratio se u Budim kralju i papinom izaslaniku tražeći saveta i potpore. Ali u Mađarskoj toga vremena beše nastao pravi razdor. Između kralja i sinova Janka Hunjadija došlo je do otvorene borbe. Ladislav Hunjadi bi čak smaknut po kraljevoj zapovesti radi svog buntovnog stava i radi ubistva Ulriha Celjskog. U građanskom ratu kralj Ladislav je gledao kako da održi sebe i presto, a nije mu bilo mnogo stalo, u taj mah, da se brine i o mukama bosanskog kralja. Uz tu nevolju, u kući, kralj se bio zapleo i u rat sa carem Fridrihom zbog nasledstva Celjskih, pošto iza grofa Ulriha nije ostalo muškog potomstva. I na samoj papskoj kuriji, iako se želeo rat, nalazilo se ljudi, koji su preporučivali da treba biti oprezan i sačekati događaje, dok se ne srede prilike u Mađarskoj. Ratoborna stranka, u kojoj se nalazilo mnogo sveštenika, gurala je ipak stalno u rat. Sam kardinal Karvajal beše u leto došao u Bosnu, da potstiče kralja i da mu stavlja u izgled pomoć zapadnog sveta. Kralj se pod tim uticajem bio rešio na aktivnost, ali je, ipak, prethodno tražio od pape krst i zastavu, kao posvećena znamenja za borbu, a u stvari da tim papu i ostale hrišćane više obaveže na saradnju i pomoć. S toga je, vrlo oprezan, uputio svog iskusnog poslanika Nikolu Testu papi, kralju Alfonzu, mletačkom duždu i vojvodama milanskom i burgundskom, da im izloži kraljev položaj i da utvrdi šta se otud može konkretno dobiti. U isto vreme, još s proleća te godine, Tomaš je tražio izvesnog dodira i sa Skender-begom.