Istorija

Istorija Srpskog naroda

Pad Srbije

 

U Srbiji se za to vreme sve jače izražavala protivnost između dve glavne stranke u zemlji, turkofilske i mađarofilske. Prvu su vodili sultanija Mara i brat joj Grgur, a s njima se slagala i despotica Jerina i njen brat Toma Kantakuzen. Jak oslonac imala je ta stranka u braći Anđelovićima, potomcima tesalskih kneževa Anđela. Njihov otac se u Novom Brdu oženio Srpskinjom. Jedan od braće beše primio islam, postao Mahmud, vidno se odlikovao među Turcima i, kao poverenik sultana Mehmeda, beše doterao do čina rumeliskog beglerbega. Njegov brat Mihailo ostao je u pravoslavlju, stekao poverenje despotovo, i dobio je čast velikog čelnika. On je održavao veze s bratom i u Srbiji živo nastojao, da se politika vodi bez ikakva oslonca na Mađare. Njihovom uticaju pripisuje se, što je početkom 1457. god. došlo do mira između Srbije i Turske. Drugu, mađarofilsku, stranku vodila je žena despota Lazara, Jelena, i drugi sin despotov, Stevan. Jelena nije imala muške dece, pa je želela da presto osigura svojoj kćerci udajom za nekog od hrišćanskih prinčeva. Sam despot Lazar, naslednik Đurđev, kolebao se, isto kao i njegov otac, između te dve struje. Danas je jasno, da je turkofilska politika bila stvarnija, ali nije jasno šta bi donela Srbiji, da je tu bila i iskreno prihvaćena. Politika naslona na Mađarsku bila je diktovana interesima hrišćanske solidarnosti, ali od nje zemlja nije videla prave koristi. Naprotiv. Zbog nje je Srbija teško stradala nekoliko puta. Sile srednje Evrope, koje su dolazile u obzir da pomognu Srbiji i Bosni, imale su sve svojih kriza i vrlo raznorodne interese i često su se uzajamno borile toliko, da nisu bile sposobne ni za kakvu drugu akciju. Kod Turaka, međutim, vladala je svesna jedna volja, koja je svoju snagu ulagala s planom, i s toga je ne samo izgledala, nego i stvarno bila neodoljiva.

U mađarski građanski rat umešao se i despot Lazar, i to, naravno, na strani Hunjadijevih i Silađijevih protivnika. U aprilu 1457. on beše zauzeo Kovin, ali je naskoro bio potučen na Tamišu. S toga je, verovatno, u jesen te godine pustio Turke, da preko njegova područja upadnu u Banat.

U jesen, 23. novembra 1457., umro je u Pragu mladi mađarski kralj Ladislav. Posle dugih pregovora i kriza izabran je za kralja mladi Matija Korvin, sin Janka Hunjadija, tek 24. januara 1458. Za celo to vreme, da je i bilo prave volje za to, o pripremama za rat s Turcima još nije moglo biti pravog govora. Bosanski kralj je to video i prema tome se ravnao. Ubrzo, novi događaji u Srbiji staviše preda nj sasvim nova pitanja i s tim u vezi i nov kurs politike. Jedan izveštaj iz Bosne od 21. aprila 1458. kaže, da se bosanski kralj izmirio s Turcima i platio danak, "jer nije mogao raditi drukčije". Govorilo se, da se pokušao izmiriti i sa Hercegom.

U ovo vreme, prilično nenadno, umro je u Srbiji despot Lazar, još mlad čovek, 20. januara 1458. On nije imao muškog potomstva i s toga odmah iza njegove smrti počeše borbe oko vlasti. Srpsko pitanje usled toga postade aktuelno za sve susede. Srpske stranke pokušaše, da bi izbegle tuđe mešanje, da obrazuju namesništvo koje bi moglo da zadovolji i Turke i Mađare. Mađarima bi davali jemstvo slepi Stevan i Lazareva udovica Jelena, a Turcima Mihailo Anđelović. Ali, između namesnika samih nije bilo pravog poverenja, i to ne samo prema Anđeloviću, nego ni između Stevana i Jelene. I od njih je svako gledao da on postane stvarni gospodar. Tu obezglavljenost iskoristio je prvi bosanski kralj Tomaš. On je odmah poseo Srebrenicu sa susednim mestima na Drini. Nju su Bosanci, sa još 11 gradova, uzeli pre 22. februara.

Brzo potom Tomaš je došao na misao, da te borbe sa Srbijom obustavi a i da nove tekovine učini trajnim. Najzgodniji način za to bio bi, da se njegov sin Stevan oženi sa najstarijom kćerkom despota Lazara, koja je mogla tad imati nešto više od deset godina, i da se tako spoji Bosna sa ostacima despotovine. Tomaš je odavno sa ženidbom svog sina pravio političke račune i nadao se od nje pojačavanju položaja i snage Bosne. Tako je ranije, čak preko pape, tražio neku kraljevsku princezu ili moćnu kneževsku kćer iz Italije. Baš u ovo vreme vođeni su, i već bili dovršeni pregovori, da se Stevan oženi jednom od kćeri (po svoj prilici nezakonitih) milanskog vojvode Frančeska Sforce, koja je imala da donese bogat miraz. Milanski izaslanik već je, s vojvodinim pristankom, bio došao u Bosnu, kad se kralj predomislio i svršio prosidbu u Srbiji.

Ali stvari nisu išle lako. I Ugarska je sama polagala mnogo na Srbiju, nešto zbog njenog strateškog položaja, kao grudobran za mađarsko područje, a nešto zbog njenog rudnog bogatstva. Sam gubernator Mađarske, Mihailo Silađi, vodio je pregovore o tom da dobije Srbiju, a u tom ga je svesrdno pomagao Kardinal Karvijal. Iako ti pregovori nisu doveli do željenog rezultata, oni su pokazivali koliku važnost Mađari pridaju srpskom pitanju i da se neće moći lako doneti neko rešenje kome bi oni bili protivni. Kralj Tomaš je to znao i s toga je uputio kralju Matiji, kad je ovaj bio došao u Beograd, jedno izaslanstvo, da ponudi sporazum. Bosanci su obećali Matiji priznavanje vrhovne vlasti i saradnju u borbi s Turcima. U pregovorima su pristali da Tomaš lično dođe u Mađarsku i da kralju željenu izjavu. Na toj bazi došlo je do sporazuma. Tomaš se u januaru 1459. nalazio u Ugarskoj i učestvovao je na saboru u Segedinu. Mađari su potom dali pristanak, da se Bosna ujedini s despotovinom, pošto bi obe, posredno, ostale pod njihovom vrhovnom vlašću. Matija je Tomašu obećao i pomoć protiv Turaka. Savetovao mu je, da odmah požuri u Srbiju i svrši stvar.

Tomaš ga je poslušao, jer je i sam to želeo. Za trinaest dana stigao je usred zime iz Segedina u Jajce licem 31. januara. Žurba je bila potrebna i inače. Turcima se, s obzirom na njihove dobre veze u zemlji, nije moglo sakriti o čemu se radi. Kad su čuli za kraljev odlazak u Mađarsku upale su u Bosnu četiri njihove vojvode sa vrhbosanskog područja i iz Bihora, pa su je poharali. Opseli su i sam Bobovac, u kom se nalazio mladoženja Stevan, i grad Vranduk. Jedva se Stevan iskrao iz opsađenog grada i, krijući se, odjurio u Smederevo što je brže mogao. Tomaš je 10. februara poslao o svemu tom poruku Matiji moleći ga da ga ne ostavi sama i stavljajući mu na srce da brani Bosnu "ne manje nego svoju vlastitu zemlju ugarsku".