![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Pad Srbije
|
|
Sa Stevanom Tomaševićem pošao je u Smederevo i njegov
stric Radivoj. Kad su stigli tamo primio je Stevan vladu 21. marta,
a svadba je obavljena 1. aprila. Da je do spajanja bosanske i srpske
snage došlo ranije ono bi, verovatno, moglo biti od izvesne koristi;
ako ni zbog čega drugog a ono bar radi jačanja moralne snage za otpor.
Sada je taj akt bio bez ikakve koristi. Srpske zemlje bile su potpuno
oslabljene i rastrojene. Ni Bosna sama nije imala prave vere u sebe,
a ona je trebala da vodi. Hercegovina i Zeta nisu ulazile s njom zajedno
ni u kakvu tešnju saradnju. A prema njima, zavađenim i u uzajamnim borbama
obnevidelim, stajala je silna Turska, vođena jednom voljom, ponesena
uspehom, neodoljiva.
Ako se pitanje Srbije nije moglo rešavati bez Ugarske još manje se moglo rešavati bez Turske. A za njih je bilo jasno, da neće dozvoliti da Srbiju dobiju njihovi protivnici ili neko ko bi bio protivničko oruđe. Još tokom 1458. god. oni su uzeli čitav niz gradova i oblasti u Srbiji i sveli despotovinu na vrlo usku oblast oko Smedereva. Sada, kad je na smederevski presto došao jedan mađarski štićenik, oni su rešili da prekrate nejasne odnose i da srpskoj samostalnosti učine kraj. U samoj Srbiji dolazak bosanskog kraljevića pojačao je unutrašnju krizu. Slepi despot Stevan nije se mirio sa mišlju, da despotsko nasleđe svoje kuće ustupi Bosancu. S toga je brzo došao s njim u sukob i već 8. aprila morao napuštati Srbiju. Turkofilska stranka dobila je usled toga i nešto legitimističkog opravdanja i uzela je osetnog maha. Tursku zlu volju izazvao je i kralj Tomaš, kad je, da olakša položaj sinu, počeo ofanzivu protiv turskih posada u Bosni. Izvesnog uspeha imao je pri napadu na Hodidjed, koji je popalio i poharao, a stanovništvo mu odveo u ropstvo. Ali se Turci u Srbiji nisu dali zbuniti. Mladi novi despot doznao je za vremena šta mu se sprema, pa je molio za pomoć i oca i Mađare. Ali mu niko ne priskoči u pravi čas. Mađari su bili zauzeti unutrašnjim borbama, a kralj Tomaš nije mnogo mogao. Obratio se papi, ali bez uspeha. U jednom izveštaju dominikanca Nikole Barbućija, pisanom u Jajcu 31. maja, kaže se iskreno i jasno kako je uopšte bio očajan kraljev položaj. Tomaš je priznavao da mu je veoma teško bez pomoći sa strane voditi borbu protiv Turaka. Jer on nema da se nosi samo sa njima. U njegovoj zemlji većina je "maniheja", koja više voli Turke nego katoličke sile, i on se, u slučaju borbe, ne bi smeo na njih osloniti. Evo i sad, ustao je protiv njega herceg Stepan kao turski vazal. Herceg je jedva dočekao, da zbog zauzetosti kraljeve dobije slobodne ruke, pa da proširi svoje granice u severnoj Dalmaciji. Tako je sredinom juna zauzeo tvrdi grad Čačvinu. Kad su Turci stigli pred Smederevo mladi despot našao se sam prema ogromnoj turskoj sili, a u jednom gradu gde je imao mnogo načelnih protivnika. Da olakša i sebi i njima on se predao bez borbe 20. juna 1459. Turci su ga pustili da s porodicom i pratnjom iziđe slobodno iz grada, ali nisu hteli da oslobode i malu mađarsku posadu. Ovako brzi pad Smedereva delovao je u Mađarskoj da ne može biti gore. Kralj Matija optuživao je i Stevana i naročito njegova strica Radivoja kao izdajice, ili, u najmanju ruku, kao kukavice. Ali su ti prekori bili neosnovani. I Radivoj i Stevan već ranije su objavljivali da će se morati predati, ako im ne stigne za vremena dostojna pomoć. Bez nje je svaki pokušaj opiranja Turcima bio unapred osuđen na neuspeh. Tako je u leto 1459. završila svoj politički život srednjevekovna Srbija. Napori koji su činjeni da se ona spase i digne, od Kosova do pada Smedereva, pokazuju jedan ogroman vitalitet i mnogo državničke veštine. Država je bila, nema sumnje, teško podrovana sablažnjivim scenama borbe za vlast i sebičnim prohtevima uticajnih članova dinastije i veće vlastele; bilo je, isto tako, političke kratkovidosti u odnosima između suseda dinasta Srbije, Bosne, Hercegovine i Zete; bilo je, naročito u poslednjim fazama, više obeshrabrujuće vere u druge nego u sebe sama; ali, u osnovi i da nije bilo svih tih grehova i većih i manjih, sudbina Srbije posle Marice i Kosova ne bi mogla biti mnogo drukčija. Njen je udes, kao i sličan udes ostalih balkanskih država, bio predodređen svim onim što je prethodilo Marici i Kosovu. To je ceo državni sklop, koji je nosio feudalni beleg. Pod uticajem Vizantije s istoka i Mađarske sa severa u nas se razvio upravni sistem, gde su, sem dvora, svu vlast i moć imala dva staleža: vlastela i crkva. U Srbiji crkva je, pored svih sebičnih težnji, bila i ostala uvek u dodiru s narodom, ali je zato u Bosni pod njenim uticajem nesumnjivo i nastao i održavan onaj dugi strahoviti razdor, koji je otuđio velik deo naroda od državne ideje. Vlastela je, u isto vreme, na svima stranama vršila razorni uticaj. I prema dvoru gore, i prema narodu dole, ona je znala samo za svoje interese. Da ojača sebe ona, dobrim delom, nije zazirala ni od čega; u nekim oblastima ne čak ni od sprege sa očevidnim državnim neprijateljima. Jačanje sebe išlo je uvek na račun državne zajednice, a uz to i na račun mogućnosti saradnje sa susedima. U celoj prvoj polovini XV veka mi nemamo ni jednog jedinog slučaja gde bi se naši dinasti i naša vodeća vlastela našli na jednoj liniji, a bilo ih je više, gde su, u odlučnim časovima, jedni drugima zabijali nož s leđa. Autoritet centralne vlasti, koji je u izvesnoj meri, u drugoj polovini svoje vlade, bio postigao despot Stevan nije mogao da se održi pod njegovim naslednicima. Despota Đurđa, koji je bio jaka ličnost, lomile su mnoge nedaće; a njegovi naslednici stradali su na prvim koracima, jer nisu pretstavljali nikakvu snagu. Čedomilj Mijatović imao je u dobroj meri pravo kad je jednom prilikom kazao, da su Turci u Evropi "imali da se bore upravo sa invalidskim državama". Prema njima tako rastrojenim stajala je turska snaga, sveža, ponesena uspesima, vođena jednom voljom koja je znala šta hoće. Turci su prešli u Evropu kao vojnička organizacija i kao takvi postigli su sve uspehe. U akciji oni su učestvovali svi, svi bez razlike, svesni da je uspeh delo celine i da pripada svima. Povezani u jednu azijatski pokornu zajednicu vrhovnoj volji, oni su, u isti mah, znali, da lična vrednost donosi sve uslove za napredak i da načelno nema nikakve prepreke, da se od običnog janičara dotera do vezira. Borba za veru i njeno širenje donosila je nagradu i na zemlji i na nebu; postati gazija i šehit to su najveći uspesi koje je jedan pravoverni mogao zaželeti. Kad su dobro osmotrili prilike na Balkanu oni su s planom, koji su naši kasno prozreli, pošli za tim da od njega stvore, kako se to danas kaže, svoj životni prostor. Prenošenje njihove prestonice u Jedrene kazivalo je očigledno, da su oni još tada bili na čisto, da će tu, na evropskom terenu ostati, baciti koren, i početi širiti svoju vlast. Uspesi protiv Grka i Bugara bili su relativno laki; sa Srbijom je bilo više teškoća, ali je srušena i ona. Od kraja XIV veka protiv njih se javlja kao novi neprijatelj i kao organizator otpora severnih i severozapadnih balkanskih naroda mađarska država Srednje Evrope. Osetivši mađarske težnje, potekle iz samoodbrane, Turci su onda, sasvim prirodno, pošli da najpre s tim narodima izvedu čist račun, da ih učine politički bezopasnim i da, potom, preko obezbeđenog područja postave svoje nove mete i granice. Srbi su se našli na najvažnijem mestu. S njima su računali i Turci i Mađari; njihova zemlja pretstavljala je glavno područje odbrane za Mađare i najpogodniju bazu za Turke. Sa srpskim bedemom dala se najbolje braniti Srednja Evropa; bez Srbije nije bio dovoljno siguran turski posed ne samo u moravskoj dolini, nego ni u Bugarskoj. Postavljeni između Turaka i Mađara Srbi nisu mogli voditi nikakvu
nezavisnu politiku. Mogli su samo da ili čitavo vreme "balansiraju"
između njih, ili da se, u odlučnim momentima, pridruže bilo jednoj
bilo drugoj strani. Srbi su, videli smo, pokušavali sve. Ali politiku
neutralnosti nisu dali ni Turci ni Mađari. Oni su hteli čiste odnose.
U svojoj politici, zazirući od turske opasnosti, Srbi su od početka
XV veka prilazili više Mađarima. Bilo je tu i hrišćanske solidarnosti
i uverenja da ih Mađari mogu zaštititi. Na žalost, taj je račun bio
skroz pogrešan. I Mađarska je patila od iste unutrašnje bolesti od
koje i balkanske države; od Sigismunda do Matije Korvina svi su njeni
vladari imali da prebrode teške krize. Sem toga, Mađarska toga vremena,
mada je Turčin bio skoro na pragu, nije ipak u dovoljnoj meri i na
vreme obraćala pažnju na njih i na balkansku situaciju uopšte, nego
se bila zaplela i na drugim stranama. Svoje balkanske poteze Mađari
su izvodili na mahove, ali nisu od tog napravili dosledan i trajan
sistem. Srbi su se oslonili na silu (u koliko je to Mađarska mogla
biti), koja nije bila dovoljno čvrsta, i prirodno je da je morala
nastradati. Sa dolaskom borbenog i energičnog sultana Mehmeda II,
koji je bio pregao da Balkan napravi potpuno svojim, morala je prestati
sva politika srpskog laviranja. U ostalom, kad je on preduzeo odlučni
korak da učini kraj samostalnosti srpske despotovine, srpsko pitanje
bilo je u osnovi davno rešeno. Ogromna većina srpskog naroda nalazila
se već od ranije pod sultanom; 1459. god. ugašena je samo prividna
vlast srpske despotovine, koja je bila svedena na nepuna dva-tri sreza. |