![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Polet Srbije
|
Od 1902. god. Bugari su bili razvili vrlo živu četničku akciju u Maćedoniji, hoteći da terorom zaplaše Turke i probude Evropu, a i da hrišćansko stanovništvo te zemlje, ako ne ide drukčije, i silom pridobiju na svoju stranu. Danas više nije nikakva tajna, da je sama bugarska vlada pomagala tu akciju, stavljajući joj na raspoloženje državne organe i državne magacine. Kao odgovor na tu akciju, koja je 1903. god. bila uzela velikog maha, došla je i četnička akcija Srba i Grka. Od 1904. god. po klancima i selima Stare Srbije i Maćedonije klale su se nemilosrdno između sebe te hrišćanske čete, skoro ne manje nego sa Turcima i Arnautima. U tim četama bilo je među hrišćanima bivših oficira, studenata i mnogo lokalnih odmetnika. Načelno sporazumevanje između vlada samo je ponekad ublažavalo protivnosti, ali ih nije prekidalo. Mi danas znamo pouzdano, iz sasvim sigurnih izvora, da su austriski konzularni činovnici i žandarmeriski oficiri živo radili na terenu da što ljuće zakrve Srbe i Bugare. Oni su Bugarima vršili kurirske i obaveštačke usluge i po potrebi prikrivali bugarske četnike i njihove jatake. Cilj im je bio jasan. Trebalo je s jedne strane onemogućiti prijateljsku saradnju Srba i Bugara, a s druge tim zavadama i borbama stvoriti takvo stanje na Balkanu, da bi ceo svet našao kao prirodan spas zemlje i naroda u njezinoj okupaciji. Kad je austro-ugarska diplomatija saznala, da je između Srbije i Bugarske došlo do nekog sporazuma, i kad je krajem 1905. bilo objavljeno postojanje srpsko-bugarskog carinskog saveza, sklopljenog 22. juna te godine, prekinula je bečka vlada trgovačke pregovore sa Srbijom. Ona je tražila u prvi mah ni manje ni više, nego da se taj ugovor otkaže. Kad Srbi na to nisu pristali Austrija je pokušala da natera Srbiju na popuštanje privrednim represalijama, koje su se pretvorile u pravi carinski rat. Bečka vlada bila je uverena, da Srbi taj privredni rat neće moći izdržati, jer je glavni izvoz njihove stoke bio dotle upućivan skoro isključivo na austriska i ugarska tržišta. Na veliko svoje iznenađenje ona je videla, da je to predviđanje obmanulo. Srbi su, osećajući opasnost, ublažili svoje političke borbe i pregli da nađu nova tržišta i da izvoz stoke donekle izmene u toliko, što su je na stranu počeli slati ne samo u živom, nego i u zaklanom stanju. Tad se u zemlji podižu prve velike moderne klanice. U toku tog carinskog rata austriska vlada je postavljala kao uslov Srbiji za obnovu trgovačkog ugovora još i to, da mora u njenim fabrikama oružja nabaviti izvestan broj topovskih baterija, koje je ona nameravala kupiti za svoje naoružanje tamo, gde joj to iz svih razloga bude najpovoljnije. Takvo njezino držanje naišlo je na osudu kod svih velikih sila i opredelilo je, među ostalim, Englesku da obnovi diplomatske veze sa Srbijom. Srpska vlada nije htela popustiti, nalazeći s razlogom da bi to samo dalo povoda Beču da u svom ponašanju nastavi taj metod, koji očevidno nije vodio dobru. Krajem 1906. god. otstupio je grof A. Goluhovski sa položaja austro-ugarskog ministra Inostranih Dela i mesto njega je došao poslanik iz Petrograda baron A. Erental. Erental je imao dovoljno prilike da izbliza prati tešku krizu koju je proživljavala Rusija i zbog poraza sa Japanom i zbog unutrašnje revolucije, koja je trajala od 1905. god. pa skoro sve do njegova odlaska. On se vratio u Beč sa jasnim uverenjem da Rusija nije sposobna ni za kakvu veću spoljašnju akciju, pa je s toga hteo da politici svoje države dade više dinamike. Oslanjao se pri tom na Nemačku, koja je zbog Maroka došla bila u otvoren sukob sa Francuskom i Engleskom i pokazivala isto tako aktivističke tendencije. Prvi njegov korak bilo je traženje od Porte koncesija za gradnju železnice, koja bi išla kroz Novopazarski Sandžak, od bosanske granice do Mitrovice, gde bi se nastavila na prugu koja je već postojala. Tako bi Austro-Ugarska dobila preko Bosne i Sandžaka neposredni železnički spoj sa Solunom. Sam Erental je poverljivo pisao, kako ta pruga "pre svega ima podmiriti naše političke i vojničke interese, dok će naše privredne interese zadovoljiti samo u ograničenoj meri, a one balkanskih država baš nikako". Turska vlada dala je traženu dozvolu 18. (31.) januara 1908. Taj akt izazvao je ogorčenje na mnogo strana, u Rusiji, Italiji, a naročito u Srbiji. Ruska diplomatija našla se uvređena posebno s toga, što je bečka vlada nije o tom prethodno obavestila, kako je, prema duhu Mircšteškog Ugovora bilo određeno. Italija je videla u tom izigravanje njenih interesa u Albaniji. Sve sile nalazile su podjednako, da austriski korak nije bio lojalan. One su sve, s bečkom vladom zajedno, tražile od Turaka s dosta pritisaka da izvršuju zahteve u pogledu reforama, a sad Beč, sebično, samo za svoj račun, traži koncesije od Porte, nesumnjivo ne bez izvesnih obećanja sa svoje strane. Kao reakcija na to došlo je traženje srpske vlade, da se njoj odobri železnička linija, koja bi s Dunava, preko Srbije i turskog područja, vodila na Jadransko More. Taj srpski zahtev pomagale su sve sile sem Austrije, a naročito Rusija i Italija. U isto vreme bečka vlada je tražila od Crne Gore potpuno slobodan promet za svoju železnicu, koju bi ona gradila preko crnogorskog područja za Albaniju. Crnogorska vlada odbila je to traženje. Dalji rad na polju reforama presekla je Mladoturska Revolucija, koja je izbila u leto, 20. juna, u Resnu i Bitolju. Turski rodoljubi bojali su se daljeg proširivanja reforama, koje je bilo u izgledu, i stalnog mešanja tuđih sila u njihove unutrašnje poslove, i traženja raznih koncesija na račun njihovih državnih interesa, jednom rečju svega što je Tursku ponižavalo i pravilo je državom, kojoj je potrebno tuđe tutorstvo. Mladoturski pokret prihvatila je vojska; njegovi glavni vođi i bili su mlađi oficiri. Iz Soluna, gde je bio štab mladih reformatora, počelo je brzo dirigovanje svih državnih poslova. Stari reakcionar Abdul Hamid, osećajući da bi novi pokret mogao olakšati položaj Carevine, primio je Mladoturke u vladu, iako im nije verovao. Kad je Austro-Ugarska monarhija na Berlinskom Kongresu dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu svi njeni merodavni krugovi, i vojnički i diplomatski, bili su načisto s tim, da taj mandat nije privremenog karaktera. Austro-Ugarska diplomatija pripremala je od prvih dana teren, da može okupaciju pretvoriti u aneksiju. Već u junu 1881. dobila je načelni pristanak ruske vlade da "u oportunom času" može proglasiti aneksiju. Što to bečki krugovi nisu izveli odmah bilo je najpre zbog izvesnih unutrašnjih teškoća, a onda, još više, zbog turskog otpora. Imajući svoje dalje planove na Balkanu bečka diplomatija nije htela u ovo vreme da izaziva Turke protiv sebe i da ponovo načinje Istočno Pitanje, koje je nedavno, s mukom, bilo kako-tako zatvoreno. Ali je zato uspela da u svoj krug privuče kralja Milana, da sklopi savez sa Rumunijom, i da domalo ne samo pridobije i Bugarsku, nego čak da na njen presto dovede svog kandidata i svog nesumnjivog privrženika, kneza Ferdinanda. Ali ovo austrisko uplitanje u bugarsko pitanje umalo nije 1886/7. godine dovelo do rata između nje i Rusije i toliko je pokvarilo njihove odnose, da bečka vlada nije mogla više računati na rusku trpeljivost u izmenama postojećeg stanja. Pokvarivši odnose sa Rusijom bečka vlada je morala da pravi ustupke svom talijanskom savezniku, koji nije pristajao da Austro-Ugarska dobije ma kakvu novu korist na Balkanskom Poluostrvu bez izvesne otštete za sebe. Kao novu korist talijanska vlada je smatrala i proglašavanje aneksije, koja bi imala da konačno utvrdi austro-ugarsku vlast na Balkanu. Pitanje aneksije postalo je tako mnogo složenije nego što se u Beču očekivalo i moralo je s toga biti odloženo do pogodnih vremena. U proleće 1897, za vreme grčko-turskog rata, pokušali su austriski državnici, za vreme posete Franca Josifa caru Nikoli u Petrogradu, da ponovo dobiju ruski pristanak za taj korak. Bili su skoro sigurni da će ga dobiti i pripremali su već i sve mere za to. Aneksija je imala da bude kao neka nagrada caru, koji se 1898. godine spremao da proslavi pedesetogodišnjicu svoje vladavine. Ali u Petrogradu nisu hteli da pristanu i tražili su kategorično da se poštuje postojeće stanje. Misao o aneksiji javila se ponovo kod mnogih austro-ugarskih aktivista za vreme rusko-japanskog rata i ruske revolucije. Ali grof Goluhovski, koji je tada vodio spoljašnju politiku Dunavske Monarhije, nije ipak pošao tim putem. Zašto? Očevidno ne s toga, što bi hteo biti lojalan u obavezama prema Rusiji jer to nije bilo u tradiciji bečke politike, niti je on sam bio prijatelj Rusa. On je to učinio samo zato, što se bojao novih zapleta. Kad je prilikom uvođenja reforama u Turskoj dobio za austriske žandarmeriske oficire ceo Kosovski Vilajet on je naišao na veliku opoziciju Italije, koju su podržavale Francuska i Engleska. Nemačkoj, koja je radi Maroka došla u sukob sa Francuskom, nije moglo biti nimalo u interesu da odnosi između dve njene saveznice dođu do nepopravljive oštrine i ona se trudila i u Beču i u Rimu da deluje umirujući. Bečki vojnički krugovi bili su veoma nezadovoljni i tražili su čak, da se Italija silom ućutka; tada je nastala ona krilatica, koja se posle češće puta ponavljala, da put na Balkan vodi preko Rima. Goluhovski i sam, i pod uticajem Berlina, nije bio za preke mere. Unutrašnja situacija Monarhije, u kojoj je mađarska nezavisna stranka od 1903. godine vodila vrlo oštru i, kako se činilo, skoro nepomirljivu politiku, i u kojoj su i drugi narodi pokazivali i suviše nezadovoljstva, nije bila takva da uliva mnogo poverenja. Po shvatanjima Goluhovskog Austrija treba da dela oprezno, postepeno, i prividno mirno, ne izlažući se potresima, koji bi mogli biti opasni za njen ne mnogo zdravi i stabilni organizam. U to vreme pokušavano je, da bar stanovništvo Bosne i Hercegovine koje je dotad živelo bez ikakvih političkih prava, "izrazi želju" za aneksijom. U leto 1906. imale su se držati u okolini Dubrovnika kombinovane manevre austriske flote i kopnene snage. Na te manevre trebalo je da dođe sam car, i da se posle njih navrati u Trebinje. Iz bečkih vojničkih i klerikalnih krugova poručivalo se, kako bi to bila veoma zgodna prilika, da narod, u kom bilo obliku, "podastre" te svoje želje. Ideju su prihvatila samo lica iz kruga sarajevskog nadbiskupa Štadlera, kojima je stavljano u izgled da bi to bio prvi korak u ostvarivanju trializma. Pravoslavni i muslimani ustali su odlučno protiv toga. U mostarskoj gradskoj opštini dali su izjave Petar Šantić i Mujaga Komadina, uz jednoglasan pristanak svojih drugova, članova Opštinskog veća, da oni neće prisustvovati carevu dočeku, kao pretstavnici glavnog grada Hercegovine, ako se njihov dolazak bude dovodio u ma kakvu vezu sa aneksijom i ako tom prilikom bude uopšte podnošena ma kakava molba za nju, ili ako bude tražena, ili čak proglašavana aneksija. Ta istoriska sednica bila je 14. avgusta 1906. i ona je, sasvim prirodno, izazvala pravo zaprepašćenje u službenim krugovima. U mađarskoj javnosti tvrdilo se da je car odustao od nameravanog puta po njihovoj želji, jer se nije tobože, prethodno utvrdio odnos bosanske aneksije u okviru Dunavske Monarhije. Mađarski zahtev bio je da se aneksija ima izvesti u ime istoriskog prava krune sv. Stevana, a ne i u ime austriske pole. Službeno gledište bilo je, međutim, da je mandat za okupaciju dat Austro-Ugarskoj Monarhiji kao celini i da ona kao celina, ima provesti i aneksiju. |