Istorija

Istorija Srpskog naroda

Polet Srbije

 

Mladoturska revolucija pospešila je i proglas aneksije. Bečkoj vladi učinilo se, da je sad došao pogodan čas da to ostvari. Svoje namere ona je tumačila ovako: Austro-Ugarska je htela da Bosnu i Hercegovinu postepeno vaspita za politički život. Događaji u Turskoj poremetili su tamo tempo i rad. Austrija ne može na dugo odlagati pitanje političkih prava za Bosnu, kad ih je Turska dala svima svojim podanicima. Šta će biti ako Bosanci reše, da potraže, kao još uvek nominalni podanici sultanovi, da odu u carigradski parlament? Bosni i Hercegovini mora se, dakle, dati ustav. Ali pre toga mora se izvesti na čisto državno-pravni položaj tih zemalja. Ovakva je obaveštenja dao bečki kabinet engleskoj vladi. Drugima, i za široku javnost, on je spremao drugo objašnjenje. Bečka vlada nije smela da dade stav pre proglasa aneksije prosto zato, što je dobro znala da bi se sabor izjasnio protiv njene uprave i protiv aneksije. O tom nije bilo nikakve sumnje. Znajući to, a ne želeći doživeti da se takvo glasanje sasvim pravilno protumači kao osuda njenog tridesetogodišnjeg rada u tim oblastima bečka vlada i njeni eksponenti u Sarajevu, hoteći da pravdaju sebe, pretstavljali su takva raspoloženja u narodu kao plod velikosrpske propagande, koja da u Bosni nije bila samonikla, nego unošena iz Srbije. Radi toga je upotrebila svoga agenta provokatora Đorđa Nastića, da pomoću njegovih otkrića dokaže postojanje ne samo idejne nego i stvarne revolucionarne propagande iz Srbije u austro-ugarskim zemljama i da na osnovu njih počne sa veleizdajničkim procesima. Radi toga su njeni organi u austriskom poslanstvu u Beogradu pomagali falsifikovati lažne dokumente u istom duhu, da bi mogli kompromitovati ugledne političke ličnosti u Hrvatskoj i Bosni.

U Bosni i Hercegovini je odavno postojala istinska želja, da se ujedine sa Srbijom i Crnom Gorom. Ko je god pratio našu istoriju mogao je to utvrditi u stotinama primera. Ono što je čista neistina u protivničkim tvrdnjama to je naglašavanje, da je to bila tuđa propaganda. Zar nije Višnjić, više od pola veka pre okupacije i pre pomisli o austriskoj upravi u tim zemljama, sam rođeni Bosanac, kazivao, s puno saosećanja celog naroda, one proročke reči kroz Voždova usta?

"Drino vodo, plemenita međo,
Izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije!
naskoro će i to vreme doći,
Kada ću ja i tebeka preći,
I čestitu Bosnu polaziti!"

Zar nije Kočićev David, da sve ostale i ne pominjemo, jasan izraz svih koji su kao i on osećali i pitali: "Bi li se, ikako, ikako mogo od tog našeg kralja i knjaza istesati makar jedan osrednji car, jer smo se mi, Srbovi, odavno zaželjeli careva?"

Bečka vlada, iako je znala narodna raspoloženja, činila je, ipak, ponovne pokušaje, da bi se narod u Bosni i Hercegovini izjasnio za aneksiju. Ona je uputila tamo advokata dr Krasu, koji je ranije imao kancelariju u Sarajevu i održavao veze s izvesnim ljudima iz Bosne. Ovaj je došao s puno obećanja svima glavnijim vođama pravoslavnih i muslimana preporučujući im da upute u Beč jednu deputaciju, koja bi kao molila da se s ustavnim pitanjem reši i državnopravno. Bosni se obećavao autonoman položaj sa starim kraljevskim rangom. Odgovor naših ljudi bio je iz reda negativan. U pismenoj pretstavci, koju su 7. septembra 1908., podneli na Ilidži ministru Stevanu Burijanu, oni su tražili donošenje ustava ali bez državnopravnog rešenja, naglašavajući da ne žele nikakvih odluka bez narodnog pristanka.

Prva sednica zajedničkih ministara Austro-Ugarske Monarhije o aneksiji, na kojoj su prisustvovali i austriski i mađarski ministri pretsednici, održana je bila 18. novembra (1. decembra) 1907. Na njoj je bilo rešeno, da se aneksija ostvari "kad je prilike zatraže i dopuste". Odmah potom počelo se raditi, da se te povoljne prilike ne samo požure nego i izazovu. U Hrvatskoj je 24. decembra 1907. postavljen za bana zakleti neprijatelj Srba, Baron Pavle Rauh. Iz Beča i Sarajeva činjeno je sve što se moglo, da se što više zatruju odnosi između Srbije i Crne Gore, kako bi se slobodne srpske države u odlučnom času našle neaktivne i uzajamno kompromitovane. U Bosni počinju premetačine, zatvaranja i zastrašivanja. Izdata je poznata parola "saviti ili skršiti". Pa ipak nisu uspeli. Stav Srba bio je miran, ali odlučan. Kad su videli da iz naroda ne mogu dobiti ono što traže bečki merodavni krugovi su rešili da aneksiju izvrše oktroisanjem. Događaji u Turskoj ubrzali su rešenje.

Na čelu ruskog Ministarstva Inostranih Dela nalazio se u ovo vreme A. Izvoljski, državnik ne bez darovitosti, ali suviše tašt i sangviničan, a u dobroj meri ne i bez izvesne brzopletosti. On je, iz pobuda koje još nisu sasvim objašnjene i dovoljno shvatljive, uputio 2. jula 1908. Erentalu jedan memoar, u kom mu je ponudio izvestan sporazum. U tom memoaru on je, među ostalim, načeo i pitanje aneksije. Ono, kao i pitanje Dardanela, na koje su Rusi polagali odavno veliku i opravdanu važnost, imalo je, istina, po njegovom izričnom naglašavanju, evropski karakter, ali je moglo da se pripremi za rešavanje u duhu prijateljskog reciprociteta. To je ponuda na koju je bečka diplomatija odavno čekala i koja je obećavala veliko olakšanje s te strane. Ruska ponuda bila je još u toliko povoljnija, što je uz Bosnu i Hercegovinu obuhvatala i Novopazarski Sandžak. Ponuda Izvoljskoga došla je u isto vreme kad i vesti o mladoturskoj revoluciji, ali nezavisno od njih. Oba događaja izazvala su u Beču živu aktivnost i, povezana, odlučila su nov obrt u istoriji.

Kad se rešio da pristupi aneksiji posle ruske ponude i događaja u Turskoj Erental je evropsku situaciju smatrao kao vrlo povoljnu. S Rusijom se mislio nagoditi obećavajući joj prijateljsko držanje u pitanju Dardanela; nemački pristanak je već imao; Francuska je bila neratoborna i zauzeta u Maroku, Italiju je mislio paralisati tim, što će napustiti Sandžak i tim dati dokaza da ne misli na dalje prodiranje i da aneksija ne znači za Austriju nikakvu novu dobit, nego s tim napuštanjem čak i jednu vrstu žrtve. Tim aktom nadao se dobiti i poverenje nove Turske, koja u stvari ima da dobije kao čistu jednu svoju oblast, dotle u pola zakaparisanu s njihove strane. Za Englesku, koja je Austriju i uvela u Bosnu, verovao je da neće, povodom aneksije, preduzimati ništa ozbiljnije. Verujući u to, i oslanjajući se na apsolutnu pomoć Nemačke, on se rešio da za svoj postupak ne traži unapred saglasnost sila potpisnica Berlinskog Kongresa, koje su joj dale mandat, nego da ih stavi pred gotov čin. Izuzetak je učinio samo sa Rusijom i Italijom, ali ni njima nije hteo da otkrije svoje prave namere i da ih obavesti u punoj meri.

Sa Izvoljskim sastao se u Buhlau na imanju grofa Berhtolda, tada austriskog poslanika u Petrogradu, 2. septembra. On mu je tom prilikom stavio do znanja da namerava proglasiti aneksiju, ali mu nije hteo kazati rok. Očevidno zato, da ovaj ne bi imao dovoljno vremena da pokuša možda kakve druge diplomatske poteze, koji bi komplikovali stvar. Obećao mu je samo da će ga o datumu obavestiti naknadno. Izvoljskom je i pre toga, posle prepiske s Erentalom, bilo jasno da je aneksija na pragu i on je o tom, u Karlsbadu obavestio 22. avgusta i srpskog ministra inostranih dela, dr Milovana Milovanovića. Rusija nije mogla sprečiti taj akt, govorio je on obilazeći istinu o celoj stvari, niti zbog aneksije može ući u rat. Jedino što može učiniti za Srbiju to je da pomaže njene zahteve za izvesne teritorijalne kompenzacije i preporučio mu je da ih traži. Prema talijanskom kolegi Titoniju Erental je bio još više uzdržan. Njegov govor s njim o aneksiji imao je pretežno akademski karakter i Titoni iz njega nije mogao zaključiti ni kad će se aneksija izvršiti ni u kom obliku. Upalo je posle naročito u oči ovo: dok je Erental bio toliko zakopčan prema svom savezniku on je, u isto vreme, bugarskom knezu Ferdinandu saopštio jasno da misli proglasiti aneksiju i pozvao ga je, u nedvosmislenoj formi, iako diplomatski, da i Bugarska postupi prema svojim interesima. Knez je 10. septembra došao u Peštu i imao je s Erentalom duže razgovore. Iako su posle i jedna i druga strana sporile, da je tad bila ugovorena paralelna akcija iznenađenja za Tursku ipak su neki, i to daleki poslanici na strani, kao grof Kevenhiler u Parizu, znali, da će biti proglašena u bliskom vremenskom roku bugarska nezavisnost i aneksija Bosne. Diplomatski, taj potez je bio vrlo dobar. Iznenađena Turska neće moći u isto vreme da reaguje na obe strane, pa će pod pritiskom događaja popustiti i snaći se u novim prilikama.

Akt o aneksiji upućen je stranim dvorovima 20. septembra, a javno je proglašen četiri dana docnije. Bugarska nezavisnost proglašena je jedan dan ranije. Erental nije sačekao ruski službeni odgovor, a sve je stavio pred svršenu stvar. On je tako, jednostrano i bez mnogo obzira, pocepao jedan međunarodni ugovor i zaprepastio sav svet. Sam je car Vilhelm bio veoma ražljućen i napisao je o Erentalu, u svojoj impulzivnosti, nekoliko vrlo oporih reči. Engleski ministri izjavili su odmah, u ime vlade, da oni ne mogu priznati pravo ni jednoj sili da samovlasno menja međunarodne ugovore. Biograf engleskog kralja Edvarda VII piše, da nikad nije video svog kralja tako uzbuđena kao onog dana kada je primio tu vest. U odgovoru caru Francu Josifu on je izneo jasnu kritiku takvog postupka. Jednostrani taj akt osudio je u svom odgovoru i car Nikola II.