Istorija

Istorija Srpskog naroda

Polet Srbije

 

Izvoljskom je stigla vest o aneksiji kad je došao u Pariz. Bio je iznenađen i u dobroj meri ponižen.

U Srbiji je proglas aneksije izazvao najveće uzbuđenje. Cela zemlja osećala se teško pogođena. Udarac je bio namenjen ne toliko Bosni i Srbiji koliko srpskoj ideji i celoj srpskoj budućnosti. Austriska okupacija imala je privremen karakter, bar teoriski, i postojala je nada da će njenoj vladavini tu doći kraj kad narod Bosne i Hercegovine dođe do izraza. Sad je ta vladavina postala definitivna; aneksija je napravila od Austrije trajnu balkansku silu. Dok bude te sile nema srpskog ujedinjenja; a budućnost Srbije, stešnjene u uske granice, zavisiće stalno od ćudi i interesa velikog i netrpeljivog suseda. Mimo sva očekivanja u Beču, aneksija je uzbudila isto tako i Crnu Goru. Iako su zategnutosti između vladajućih krugova Beograda i Cetinja bile velike, u času opšte narodne ugroženosti obe su se zemlje našle brzo na istoj liniji. Trideset godina ranije, 1876. Srbija i Crna Gora ušle su u rat s Turcima zbog Bosne i Hercegovine; i u ovom času one su bile ponovo spremne za to. Javno mišljenje tražilo je borbu. Mada se dobro i znao i video nesrazmer snaga svet je, kao zapaljen, kliktao na uzbunu.

Vlada je bila u ne maloj neprilici. Dr Milovan Milovanović, kao odgovorni ministar Inostranih Dela, nije bio za krajnje mere znajući da Rusija nije sposobna za borbu, da Francuska daje jasno razumeti kako rat, zbog srpskog pitanja, u tom obliku, ne bi bio dovoljno shvaćen u njihovim redovima, i da nas i druge sile ne bi pomogle u onoj meri koju mi želimo. Opozicija je verovala, da bi rusko javno mišljenje moglo ipak uticati na vladu da bude energičnija, misleći da u Rusiji prostranoj i beskonačnoj, ima ipak više snage nego što malodušni pretstavljaju. Verovalo se dalje, da će i Turska ustati na odbranu svojih prava i da bi se mogao stvoriti vojnički savez i s njom. U Petrograd je s toga poslato više javnih radnika, da "obrađuju" javno mišljenje i upućen je i sam Nikola Pašić; a u Carigrad je poslat Stojan Novaković. Nije trebalo mnogo vremena pa da se vidi da od saveza s Turskom neće biti ništa. Ona nije bila spremna za veliku borbu i misao o nekom ratu s Austrijom tamo niko nije uzimao u ozbiljnu kombinaciju. Pretnje, bojkot robe i pregovaranje sa Srbijom služili su samo za to, da se pravi pritisak na Beč kako bi se otud dobili što veći materijalni ustupci. U Petrogradu javno mišljenje osuđivalo je Izvoljskog i imalo puno slovenskog i bratskog saosećanja, ali su svi odgovorni krugovi, u svakoj prilici, jasno naglašavali da oni ne mogu ući u rat. To je naglašavanje bilo iskreno, sasvim iskreno, ali i naivno. Ono je značilo bacanje oružja unapred i činilo je da protivnik ostane do kraja uporan i nepomirljiv.

Rusija je ipak pokušala da učini sve što se može. U sporazumu sa Engleskom i Francuskom ona je predložila saziv jedne konferencije velikih sila, koja bi diskutovala promene odluka Berlinskog Kongresa i koja bi, među ostalim, našla neku otštetu i za Srbiju. Austrija je odbijala svako učešće na konferenciji, ako unapred ne dobije jemstvo da njen postupak neće biti podvrgnut kritici i ako se unapred ne da pristanak na nj. Za teritorijalne ustupke Srbije nije htela ni da čuje. Nemačka, branila je načelno prestiž Austrije kao velike sile i primala, sa tog gledišta, bezuslovno sve ono što je Beč tražio.

Erental je odbijao evropsku konferenciju i s tim razlogom, što je pitanje Bosne i Hercegovine stvar samo Turske i Austro-Ugarske. Taj razlog je bio pravno sasvim pogrešan. Mandat za okupaciju nije dobila Austrija od Turske nego od velikih sila; prema tome i odluka o promeni toga mandata treba da dođe sa iste strane. Erental je to dobro znao i sam, ali kad je već jednom pošao putem gaženja međunarodnih ugovora trebalo je njim ići i dalje. Turska je bila načisto s tim, da od evropske konferencije ne može dobiti ništa i da Bosnu i Hercegovinu ne može povratiti. Bilo je međutim, izvesnog straha da bi se tražene koncesije Srbiji mogle dati na njen račun, u Sandžaku, ili na kom drugom mestu. I s toga je ona kad je videla da je Beč voljan na materijalne ustupke, prihvatila rado pregovore na toj bazi i završila ih 13. februara 1909.

Kad je svršila pitanje s Turskom Austrija se spremala na obračun sa Srbijom. U bečkim krugovima sve je više sazrevala misao, koju su naročito razvijali vojni krugovi sa šefom Generalštaba na čelu, Konradom Hecendorfom, da Srbiju, kao opasno nacionalnističko revolucionarno gnezdo, treba uništiti. Tu misao prihvatio je i sam Erental. U jesen i zimu 1908/9. činjeno je više predloga šta treba učiniti s tom zemljom i kako je treba razdeliti. Posle sporazuma s Turskom Erental je izišao sa formalnom optužbom, da Srbija radi protiv integriteta Dunavske Monarhije i da je s toga treba urazumiti i upozoriti na posledice. Sem toga on je izjavio, da u srpsko-austriskom sporu ne želi tuđih posredovanja. Kako bi imao da se vodi taj spor u dvoje, između jedne velike sile od pedeset miliona stanovnika i njenog suseda koji je bio dvadeset puta slabiji, nije bilo teško predvideti. Reč "kažnjavanje" nije silazila s usta, a s nemačke strane u evropskim prestonicama se ozbiljno upozoravalo na mogućnost rata. Sa svih strana počele su stizati prijateljske opomene u Beograd da Srbija popusti i da se, osamljena, ne izlaže strahovitom udarcu. Rusija je, međutim, ipak pokušala, i to sa uspehom, da spreči prisiljavanje Srbije na neposredne pregovore s Bečom, koje bi vodila sama. Njezinoj akciji pridružila se i Engleska pozivajući se na Haški sporazum, prema kome se ponuda neke sile za posredovanje, u interesu mira, ne može smatrati kao uvreda.

Srpska vlada dala je 18. februara izjavu, da ona od Austro-Ugarske ne traži ništa ni u političkom ni u privrednom pogledu; u bosansko-hercegovačkom pitanju ona je digla svoj glas u toliko, u koliko je ono imalo evropski karakter. I u budućnosti za nju će u toj stvari biti merodavan samo stav evropskih sila; ako ne priznaju otvoreno stanje primiće takvu odluku i ona. Ta izjava srpske vlade, s izvesnim ruskim izmenama, nije zadovoljavala u Beču, jer je ovaj tražio izrečno priznavanje aneksije. Od Srbije je tražen jasan i bezuslovan odgovor. Da bi prisilio Izvoljskog na popuštanje Erental mu je poručio, da će objaviti celu prepisku oko aneksije i tim njega lično dovesti u najnerijatniji položaj. Izvoljski se bio veoma uplašio. Objavljivanje te prepiske pokazalo bi belodano koliko je bio nesmotren i brzoplet i lišen pravog diplomatskog osećanja i koliko je sam doprineo do stvaranja celog zapleta.

Nezadovoljan odgovorom Srbije i tim što je on predat svima silama a ne samo Austriji, Erental je prešao na otvorenu pretnju. Po saopštenju samog šefa austriskog Generalštaba na granicu Srbije i Crne Gore upućena je ogromna vojska od 1,041.000 ljudi. Kad je Srbija, na bečki poziv na nove trgovačke pregovore, odgovorila da bi trebalo već sklopljeni ugovor podneti na nadležno odobrenje, a nove pregovore voditi samo na bazi reciprociteta, shvatio je to Erental kao drzak stav malog suseda i našao je u tom odgovoru dovoljno razloga da, uz ranije pretnje, uputi novu, i još odlučniju. U tom opasnom času, ponudio se ser E. Grej da on posreduje između Beča i Beograda, uputivši u Beč nacrt jedne izjave, koju bi srpska vlada imala dati austrijskoj. Učinio je to na dan pre zaključka ruskog ratnog saveta u Carevom Selu, da će Rusija, u slučaju austriskog napada na Srbiju, morati ostati neutralna. U Berlinu i Beču doznalo se odmah za taj zaključak. I s toga su zahtevi Erentalovi postali, prirodno, veći. Pretnjom rata protiv Srbije on je sad hteo iznuditi priznanje aneksije ne samo od nje, nego i od velikih sila. U tom smislu je i govorio otvoreno engleskom poslaniku odbijajući predloženi nacrt.

U taj mah došlo je nenadano nemačko posredovanje u Petrogradu. Po naredbi državnog sekretara Kiderlen Vehtera zatražio je nemački poslanik 10. marta jasnu načelnu izjavu, da Rusija prizna aneksiju, inače će Nemačka ostaviti bečkoj vladi slobodne ruke. Po rečima kancelara, kneza Bilova, "na terazije evropske odluke bio je bačen nemački mač". Taj korak, koji je imao sadržajno karakter ultimatuma, doneo je odluku. Izvoljski je popustio i, da spase Srbiju, dao pristanak.

Engleska je odbila da učini sličnu izjavu, nego je tražila da se prethodno reši pitanje sa Srbijom i Crnom Gorom, ili, bolje rečeno, tražila je garantiju da ih Austro-Ugarska neće napasti. Erental se kolebao dan-dva. Iako je postigao priznanje aneksije ili imao sigurne izglede da će ga postići on je, pod pritiskom vojnih krugova, hteo i da kazni Srbiju. Prevladao je, ipak, bar za ovu priliku, zdrav razum. Erental je najzad pristao, da od strane Srbije primi izjavu koju je sastavio Grej, a koju je on, posle izvesnih ispravaka, usvojio. Engleska, Francuska, Rusija i Italija učinile su 17. marta zajednički demarš kod srpske vlade, da joj olakšaju odluku, koja nije bila laka. Srpska vlada je popustila i učinila ono što se od nje, u interesu mira, tražilo.