Istorija

Istorija Srpskog naroda

Polet Srbije

 

Aneksiona kriza tim je bila prividno mirno završena, ali je ostavila duboke tragove u Evropi. Sile su se bile jasno podelile u dva tabora: jedne koje su branile poštovanje međunarodnih ugovora, i druge koje su ih, oslanjajući se na silu, svesno povredile. Srbija je bila, istina ponižena, ali je iz ove krize izišla čvršća i bolje povezana, svesna i opasnosti koju je prošla i novih zadataka u budućnosti. S njom zajedno bila je duboko ponižena i Rusija, koja posle ovog, sve do Svetskog Rata, nije ušla sa Austro-Ugarskom ni u kakve bliže veze, a kamo li saradnju. Jugoslovensko pitanje aktom aneksije nije bilo zatvoreno; naprotiv, ono se tad tek javilo i pred nama i pred Evropom u punoj ozbiljnosti.

Za to vreme u celom našem narodu osećala se neka vedra stvaralačka snaga. Umni privrednik Vladimir Matijević osnovao je 1897. god. sa još nekim Srbima društvo Privrednik za plansko smeštanje malih šegrta, od kojih se imao obrazovati naš srednji, trgovački i zanatliski, građanski stalež, koga nismo imali u dovoljnoj meri. Privrednik je preporučivao i organizacije zemljoradničkih zadruga, a iz njegova kruga je stvorena i Srpska banka u Zagrebu. U Bosni i Hercegovini Srbi su 1902. god. osnovali društvo Prosvetu, koje je uzelo na sebe dužnost da obrazuje školovani srpski podmladak, koga je u tim zemljama bilo očajno malo, i da širi prosvetu u narodu na sve načine. Prosveta je postala matica za sva ostala društva u Bosni, nacionalna i privredna, pomažući stvorena i podižući nova. Ona je, s početka, organizovala i prve zemljoradničke zadruge. Velik polet uzelo je od 1904. god. sokolstvo, u kom su među Slovenima prednjačili Česi. S početka su sokolska društva nosila razna imena (Dušan Silni, Obilić i dr.), ali je od 1910. usvojeno zajedničko ime sokola. U privrednom životu izvesna naša mesta pokazivala su očevidan polet, koji se prenosio i na politička i na kulturna pitanja. Skoro sva glavnija mesta imala su svoje lokalne listove, među kojima je bilo vrlo dobrih, a u nekima ih je bilo i poviše. Vodeće uloge imali su Srbobran u Zagrebu, koji je od 1902. god. prozvao Novi Srbobran, Zastava u Novom Sadu, Srpska riječ od 1905. u Sarajevu, Narod od 1907. u Mostaru, Otadžbina od 1907. god. u Banjoj Luci. Smrću Antona Fabrisa (1904.) izgubili su Srbi u Dalmaciji mudrog i odličnog novinara, čiji je list Dubrovnik bio veoma cenjen i vršio znatan uticaj. Nekoliko dobrih i dobronamernih književnih listova stvorilo je u svojim mestima prava mala kulturna središta. U Karlovcima je Brankovo kolo bilo bolje i aktivnije od Matičinog Letopisa, naročito za vreme dok mu je urednik bio P. Marković Adamov, t. j. od 1895-1907. god. Živ književni centar bio je stvoren u Mostaru oko njegove Zore (1896-1901.). Bosanska Vila u Sarajevu, od 1885. god., ima lepih nacionalnih zasluga, mada književno nije bila uvek na visini, isto kao i dubrovački Srđ (od 1902. god.). Na Cetinju je dugo postojao Glas Crnogorca (od 1873. god.) kao službeni list. Pokretano je i nekoliko književnih listova (Crnogorka, Nova Zeta, Luča, Dan, Književni list), ali nijedan od njih nije stekao većeg ugleda, mada je u njima sarađivalo i nekoliko lica nesumnjive vrednosti.

Neprijatno je, međutim, delovalo na ceo srpski narod, što odnosi između Srbije i Crne Gore nisu postali bolji ni iza nestanka dinastije Obrenovića. Nije bila nikakva tajna, da se kralj Petar i knez Nikola nisu trpeli. Poslednjih godina XIX i na početku XX veka crnogorski knez nije više uživao u narodu onaj glas koji je imao posle sjajnih pobeda i osamdesetih godina. On je bio darovit čovek, s puno poleta, s izvesnim književnim nastojanjima, ali autokrata, tašt i podložan uticajima. Kao na svima dvorovima i oko njega je bilo ulizica i spletkara, koji su bili u toliko opasniji, što je cetinjski krug knežev bio mali i ograničen. Svi bolji ljudi iz Crne Gore, kneževi saradnici i junaci, kao Marko Miljanov, Jole Piletić, Peko Pavlović, Lazar Sočica, Žarko Lješević, Mašo Vrbica i dr., pali su u nemilost ili se morali povlačiti. U zemlji nisu mogli da se zadrže ni mnogi Srbi sa strane, koji su dolazili da tu rade. Simpatična iz daleka, romantičarski idealisana, Crna Gora je bila uboga mala zemlja gde se teško živelo i gde se s toga na svaki zavidniji položaj gledalo i željno i prekorno. Pisma o Crnogorcima Ljub. Nenadovića, pisana s puno zaslužene hvale i ljubavi, samo su jedna strana medalje. Od prekora nije nikad bio šteđen ni sam dvor. U poslednje vreme protiv kneževa režima ustajala je naročito omladina, koja se školovala na strani, a posebno u Srbiji. Bilo je u njezinoj kritici dosta ličnog, ali i dosta načelnog. Sudarala su se nova gledišta sa osveštanim patriarhalnim navikama; sukobljavala su se ambicije mladih i školovanih sa nasleđenim tradicijama plemena i kućića. Knez sam nije rado ulazio u saradnju s mladima, jer mu je njihov metod izgledao mnogo nasrtljiv. Njihovo držanje on je tumačio kao neukusnu imitaciju srbijanske partiske borbe i osuđivao ga je. Verovao je čak, da ljudi iz Srbije namerno guraju omladinu protiv njega. Znajući to, bosanska vlada je smislila pakleni plan. Da bi pred aneksiju napravila jaz između službene Crne Gore i Srbije što dubljim ona je uputila jednog svog poverenika, Đorđa Nastića, u Srbiju. On se imao tamo pretstaviti kao narodni mučenik koji je morao da beži iz Sarajeva i stupiti kao agent izazivač u veze s crnogorskom omladinom i nagovarati je na teroristička dela protiv cetinjskog dvora. On je doista uspeo da bude primljen s poverenjem i da mu izvesni crnogorski omladinci priđu iskreno, ogorčeni na kneževo gonjenje opozicije i raspuštanje Narodne Skupštine. U tim krugovima spremile su se nekolike bombe za teroristička dela. Kad su one bile upućene u Crnu Goru cetinjske vlasti bile su unapred obaveštene i uspele su da ih pronađu i pohvataju donosioce pre ikakve štete. Ta bombaška afera bila je, prirodno, silno naduvana od austriske štampe, ali njoj su, na žalost, naseli i cetinjski vlastodršci, iako im je, za vremena, bila skrenuta pažnja s najčestitije strane o Nastićevoj ulozi. Srećom, u odlučnom času, za vreme aneksione krize, cetinjski dvor se trgao i prišao Srbiji, da zajedno prihvate borbu, i tako je ta austriska spletka ostala bez željenog dejstva. Skandal sa lažnim dokumentima, koja je, po isporuci Ministarstva Inostranih Dela u Beču, publikovao s optužbama na srpsku vladu istoričar, profesor bečkog Univerziteta, dr H. Fridjung, bio je dalji dokaz neskrupuloznosti austro-ugarske diplomatije u borbi protiv Srba.

Za to vreme veoma se zaoštrila borba između Beča i Pešte. Mađarska nezavisna stranka, na čelu sa Košutovim sinom, tražila je stvarnu emancipaciju Mađarske od Austrije, i u tom duhu zahtevala je mađarsku državnu banku, mađarsku vojsku ili bar mađarski jezik u vojsci i druge stvari, koje bi imale da im donesu potpuno samostalne ustanove. Bečki dvorski krugovi ustali su energično protiv toga. Od 1903. god. počela je oštra parlamentarna borba s raznovrsnim krizama. Na izborima 1905. god. ujedinjena mađarska opozicija odnela je odlučnu pobedu. Beč je tad morao da uvede jednu vrstu komesarijata. U toj borbi i Beč i Pešta pažljivo su pratili držanje Srba i Hrvata; obe strane mamile su ih raznim obećanjima. Mađari su čak tražili i veze sa Srbijom i pravili demonstrativne izlete u Beograd. Bečki klerikalni krugovi uticali su na Hrvate. Ali kod Srba i dobrog dela Hrvata delovalo je ovog puta iskustvo iz 1848. god. Nisu više hteli da rade za račun Beča, koji im se onako lepo odužio. Srpski političari polazili su sem toga sa gledišta, da je u našem interesu svako slabljenje kompaktne mase Dunavske Monarhije i da radi toga treba pomagati nastojanja Pešte.

Na Rijeci se 19. septembra (2. oktobra) 1905. sastalo 40 hrvatskih narodnih poslanika iz Hrvatske, Dalmacije i Istre i izjasnilo svoje simpatije za ciljeve mađarske borbe za narodno samoopredeljenje i za ustavna prava i slobode. U istom smislu izjasnilo se i 26 narodnih poslanika srpskih iz istih zemalja, skupljenih u Zadru, 3. (16.) oktobra. Naskoro potom, kao Mađari, i srpskohrvatske opozicione stranke obrazovale su svoju koaliciju 29. novembra (12. decembra) 1905. god. Za svoju saradnju one su tražile, uz prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj, radikalnu izmenu uprave u Hrvatskoj i ustavne garantije za punu slobodu političkog rada i uverenja. To tim opravdanije, što su same mađarske vođe priznavale, da je prema hrvatskom narodu postupano nasilnički i nepravedno. Na izborima 1906. god. Srpskohrvatska Koalicija dobila je jaku relativnu većinu i zadržala je, pored svih smetnja od strane bečkih krugova i državnih komesara u Hrvatskoj, sve do 1918. god. Zbog takvog svog držanja Srpskohrvatska Koalicija se zamerila Beču i naročito vojnim krugovima, ali se domalo razočarala i u mađarskoj koaliciji. Uplašena pretnjom Fejervarijeva "komesarskog" kabineta, odnosno predlogom Josifa Krištofija, ministra Unutrašnjih Dela, da će se u Ugarskoj uvesti opšte pravo glasa, mađarska koalicija se tokom 1906. god. pokazala sklonom za popuštanje i primila je 25. marta vladu pod pretsedništvom dvorskog kandidata d-ra A. Vekerla. S vladom zajedno, ona je primila i čitav niz bečkih dvorskih shvatanja, naročito u pitanju odnosa prema Srbima i Hrvatima. Davana obećanja o popravci režima bila su brzo zaboravljena; šta više, s njene strane došla su nova nasilja. Sam knez Bilov, u svojim Memoarima kazuje, kako je, dok je bio sa službom u Bukureštu, i "suviše često" posmatrao, koliko je "Rumune i Srbe bezgranično ogorčavalo mešanje ludila veličine i psihološke kratkovidosti, fanatične netrpeljivosti i advokatske rabulistike, koje je karakterizovalo mađarsku politiku prema narodnostima".

Stvaranje Srpskohrvatske Koalicije, na kom su s hrvatske strane živo radili Franjo Supilo i dr Ante Trumbić, a sa srpske Svetozar Pribićević, bio je jedan od najsrećnijih poteza naše narodne politike. Mesto srpsko-hrvatske borbe, koja je mogla biti samo na korist neprijateljima, došla je razumna saradnja, koja je sve naše probleme imala da posmatra sa jednog višeg gledišta nacionalne budućnosti. Srbi i Hrvati imali su da služe ne kao oruđe tuđim koncepcijama, nego da delaju onako kako zahtevaju njihovi životni interesi. Prirodna je stvar, da su se na stvarnu koaliciju oborili svi bečki krugovi i oni kod nas koji su bili s njima u vezi ili koji u svojoj šovinističkoj kratkovidosti nisu mogli da sagledaju suštinu stvari. Hrvatima u Koaliciji se prebacivala ne samo veza sa Mađarima, nego još više to, da su se upregli u srpska kola. I to zato, što su izvesne vođe koalicije (kao, na pr., ugledni književnik Ksavar Šandor Đaleski) bili otvoreni pobornici jugoslovenske ideologije i tražili dodira sa Beogradom.