Istorija

Istorija Srpskog naroda

Političke i duhovne krize u Srbiji

 

U duhu ruskih shvatanja toga vremena, Marković i društvo njegovo tražili su vraćanje u narod i što življu i neposredniju vezu s njim. Naše gradsko društvo bilo se počelo odvajati od naroda, a činovništvo se birokratisalo. Taj potrebni dodir s narodom tražili su Marković i njegovi sumišljenici i od književnosti. Osuđujući prazna ljubavna prenemaganja i pozorišnu dekoraciju romantičarske pripovetke oni su preporučivali savremeni roman sa svima problemima našeg društva. I tražili su, isto tako, da se umetnost stavi u službu izvesnim idejama. Poezija ima da se slije sa naukom isto kao i filozofija.

Te misli, nove u našoj sredini i kazivane na način sasvim otvoren i ne mnogo obazriv, izazvale su u našem društvu velike potrese. Najveće im je dejstvo bilo u Srbiji, gde je radikalna stranka osvojila tri četvrtine seljaka i pretežan deo omladine. Od osamdesetih godina XIX veka radikalizam je bio najmoćniji politički činilac u životu te zemlje. U Vojvodini ostalo je dosta tragova romantičarstva sve do naših vremena, ali i tamo je, u političkom životu, radikalizam postao jedan od najuticajnijih činilaca. Miletić mu je, po svojoj prirodi, bio vrlo blizak, kao nosilac ideja liberalne levice, dok mu je M. Polit bio protivnik. Evoluciju od socialista do radikala desničara prošao je Miletićev naslednik u Zastavi, Jaša Tomić. Pokušaja sa socializmom bilo je i u Bosni, ali tamo, iz razumljivih razloga, pod turskom upravom nije mogao uhvatiti dubljeg korena. Počeo ga je Vasa Pelagić u Banjoj Luci, gde je bio, pomoću srpske vlade otvorio bogosloviju.

Vlada Namesništva suzbijala je taj pokret svima sredstvima. Tako, u ostalom, nije postupala samo ona, nego i mnoge druge vlade u Evropi. Naročito su bili ozloglašeni komunisti posle njihovih izgreda u Parizu 1871. god., kad su se kratko vreme bili dočepali vlasti. Ali vladine mere nisu imale uspeha. Među seljacima pokret je hvatao korena prilično sporo ali neodoljivo. Osetio se i u književnosti i delovao je kroza nju. Čisto nacionalni pesnici, kao Đ. Jakšić i Zmaj, dali su nekoliko socialnih pesama od značaja. Zmaj je čak ispevao samrtnicu "Na grobu streljanih komunista". U pripovetci realistički pravac uzima maha. Jaša Ignjatović daje nekoliko duboko zahvaćenih, ali polupismenih, romana o dekadenciji našeg građanskog staleža u Ugarskoj; a Milovan Glišić, ruski vaspitanik u književnom obrazovanju, počinje pripovetku o srbijanskom selu sa mnogo satire. Njegova komedija Podvala, sa tipovima seoskih pauka, isto kao i Gogoljev Revizor, više je za plač nego za smeh. Vladimir M. Jovanović pokušao je da stvori i čisto realističku poeziju, isto kao što se Jaša Tomić trudio da izazove socialističku, ali proza, pretočena u stihove, nije mogla naći željenog odjeka.

U nacionalnom pogledu radikalizam je prvih godina imao i svoje naličje. Suviše zauzeti unutrašnjim pitanjima ljudi su počeli obraćati manje pažnje na spoljašnja. Samo Namesništvo zaziralo je od odlučnijih akcija u uverenju da još nismo dovoljno spremni i da svi balkanski narodi nisu dovoljno prožeti istovetnošću shvatanja o višim zajedničkim interesima. U narod je bačena parola, da nema smisla oslobađati raju od Turaka, kad sami osloboditelji nisu slobodni na svom domu. Posle toga došle su i još teže stvari. Među izvesnim seljačkim vođama bilo je ljudi, koji se nisu ustručavali govoriti, da njihove njive neće postati ni za dlan veće, makar se celo Srpstvo ujedinilo. Mladu, krepku, još skoro netaknutu narodnu snagu počeo je da zahvata moral uske sebičnosti i izvesnog defetizma. Naš seljak, koji je sve dotle postizavao teškim revolucionarnim naporima, počeo je da se pribojava borbe čak više nego građanski stalež, koji je po pravilu uvek više pod uticajem čaršije i manje sklon na pregaranja.

Namesništvo u svojoj politici nije imalo sreće. Njegov kruti režim izazvao je u zemlji veliko nezadovoljstvo i onemogućio je stvaranje potrebne povezanosti u najbitnijim shvatanjima o zadacima države. U spoljašnjoj politici, zbog austrofilske orientacije M. Blaznavca, ruska vlada dala je i suviše jasno razumeti da se njeni interesi ne poklapaju s našima. Ruski konzul u Beogradu, Šiškin, nije krio nimalo da se razišao sa namesnicima. Nije to bilo nimalo čudno, ako je čuo i polovinu od onog, što je Blaznavac govorio o Rusiji, i to ne jedanput. "Ruski cilj je vlast", govorio je on nemačkom poslaniku 1871. god., "njeno sredstvo je srozavanje njenih saplemenika s većeg razvojnog stepena na niži, dezorganizacija, haos." Za izvinu moglo bi se reći, da je Namesništvo podlegalo izvesnim dosta primamljivim nagoveštajima i obećanjima s austriske strane, koji su mogli da ih izvesno vreme pokolebaju. Austrija je odavno išla za tim da za Dalmaciju dobije što šire zaleđe. Već 1856. god. predao je maršal Radecki jedan memorandum Dvoru tražeći Bosnu i Hercegovinu. Reč Hinterland ušla je tad u modu u bečkim krugovima. Francuska diplomatija upućivala je sama Austriju na tu stranu, samo da bi ova napustila svoje posede u Italiji. Bečki dvor je još 1840. god. dobio protektorat nad katolicima Bosne i Hercegovne. Posle austriskih poraza u Italiji i kod Kenigreca dvorski krugovi imali su živu želju, da gubitke nadoknade na istoku; generalitet, pod vođstvom nadvojvode Albrehta, napravio je od tog svoj glavni program. Diplomatija je iz početka mislila da Bosnu deli sa Srbijom; u tom pravcu je radio pretsednik mađarske vlade J. Andraši i Kalaj je u tom smislu ispitivao raspoloženja u Beogradu i davao na po usta i izvesna nagoveštavanja, pa čak i formalne predloge. U vojnim krugovima sastavljani su povodom vesti o tom razni memoari i projekti, u kojima se raspravljalo o eventualnim granicama. Dok je diplomatija držala, da bi granica mogla ići dolinom Vrbasa, vojni krugovi su tražili za Austriju svakako dolinu Bosne i Neretve. Namesnicima se moglo činiti kao znak izvesnog prijateljstva, da ih austriska vlada posvećuje donekle u svoje namere i da priznaje Srbiji pravo na Bosnu. Moglo im se činiti čak, možda, i probitačno da se o tom i govori, mada su i sami osećali da takvo rešenje bosanskog pitanja, u saradnji Srbije i Austrije, može imati i velikih opasnosti za nacionalne interese i budućnost. Do sporazuma nije došlo zbog važnih evropskih događaja i zbog uzajamnog nepoverenja, koje se nije moglo istrti. Posle velike nemačke pobede nad Francuzima u ratu 1870/1. god., kad je stvoreno Nemačko Carstvo i kad je u Beču postalo jasno da Austrija u nemačkom savezu nema više nikakva mesta, raspoloženja su se u austriskoj prestonici brzo izmenila. Stvaranje Nemačkog Carstva značilo je pobedu snage i otvaralo epohu imperialističkog zamaha u celoj Evropi; prava malih mogla su biti uzeta u obzir samo u toliko u koliko ne ulaze u sferu velikih. Austrija je htela Bosnu i put prema Solunu. Pravdala ga je potrebom kulturne misije na zaparloženom Balkanu i potrebom jaka državnog autoriteta u razobručenoj i korumptivnoj turskoj carevini, koja u svom prostranstvu nema snage ni mogućnosti da izvede tražene reforme. U tom pravcu upućivao je i knez Bizmark, koji je želeo da Austriju odvrati od ma kakvih akcija u Nemačkoj i da toj državi da nov sadržaj, koji bi više odgovarao njenoj prvobitnoj ulozi. Znajući to Beč je od 1871. god. sve više odbijao pomisao o saradnji sa Srbijom u Bosni, pa je čak počeo poricati i srpska prava na te oblasti. Od tada hladne i odnosi između Beča i Beograda. U jesen 1871. vođstvo srpske politike uzima više Jovan Ristić, koji se obrće prema Rusiji i koji mladog kneza Milana vodi caru Aleksandru II u Livadiju. Ali ta promena kursa nije mogla da spase srpske težnje Mihailova vremena; Bosna i Hercegovina bile su u taj mah unapred izgubljene.