![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Političke i duhovne krize u Srbiji
|
Težak gubitak pretrpela je naša stvar i u Južnoj Srbiji. Od ukidanja Pećske Patriaršije duhovnu vlast nad srpskim zemljama dobila je carigradska grčka crkva i preko nje fanariotski pretstavnici. U doba opšte dekadencije to sveštenstvo nije bilo ni na moralnoj ni na duhovnoj visini. Do svojih položaja dolazilo je prvenstveno novcem i održavalo se pomoću njega. S toga je traženje i iznuđavanje novca bio u vrlo mnogo slučajeva glavni deo njihova posla. Naše sveštenstvo bilo je verovatno više neuko od njihovog (iako je i njihovo bilo vrlo oskudno u znanju), ali je bar bilo sastavni deo naroda i saosećalo je s njim. Grci nisu imali pravog razumevanja za naše težnje; a u koliko su i imali dodira s narodom to je bilo samo sa čaršijom i gradovima. S toga je razumljivo što ih naš svet nije mario. Pravu borbu protiv njih krenuo je naročito od početka XIX veka, kad je počelo narodno buđenje i kad je grčko sveštenstvo počelo da biva nosilac grčke narodne ideje na štetu srpske. U crkvama su naturali grčki jezik čak i tamo, gde Grka u narodu nije nikad bilo i gde su Grke pretstavljali samo došljaci po gradovima. Otvarali su grčke škole da bi ugušili srpske. Pravili su ponegde čak i sporazume s turskim vlastima protiv svojih jednovernika. Najaktivniji su bili u Staroj Srbiji i Maćedoniji, gde su ozbiljno prisvajali za se Skoplje i Prizren. Grčke vladike slali su čak u Sarajevo, Mostar i u Tuzlu još sredinom XIX veka, a delimično i posle toga. U celoj Bugarskoj crkva je bila u grčkim rukama. U južnim oblastima prvo nezadovoljstvo protiv grčke hierarhije javilo se u Skoplju već 1828. god., a pojave posle toga postaju sve češće. Narodne želje da imaju svoje sveštenstvo živo su poticali i pomagali razni ruski pretstavnici, koji su jasno videli da je dotadašnje stanje moglo dovesti do osetnih gubitaka za slovensku stvar. Sem toga za svoje političke ciljeve Rusija je želela da se osloni na slovenski elemenat, na koji je samo preko crkve tada mogla vršiti glavni uticaj. S toga se borba protiv grčke hierarhije počela i vodila u znaku sukoba između slovenstva i grcizma. Naši ljudi su izbegavali da toj borbi mesto slovenskog dadu, bar u izvesnim krajevima, čisto srpski karakter iz dva razloga: 1) da se ne cepaju narodne snage i 2) da ne bi naš svet u Turskoj izlagali nezgodama, jer bi srpsko obeležje, s obzirom na srpsko-turske borbe i srpsku državnu propagandu, moglo da se tumači i kao revolucionarno. Kako je crkva u oslobođenoj Srbiji bila u narodnim, a u Bugarskoj u grčkim rukama, to je vođstvo u borbi sasvim prirodno prešlo na Bugare kao na više zainteresovane. Kad su Bugari u borbi protiv Grka tražili svoju posebnu organizaciju sa jednim egzarhom na čelu i kad su toj organizaciji dali svoj karakter srpska vlada je stala na gledište i objavila ga već 1869. god., da Srbi ostanu u zajednici sa carigradskom patriaršijom dok se ne stvori mogućnost da dođu pod crkvenu upravu same Srbije. To je unelo veliku pometnju u narod. Cela dotadašnja borba izgledala bi prema tom besplodna. Mesto zajedničke slovenske crkvene organizacije nastao je razdor. Grčka crkva nije bila dovoljno uviđavna da popravi svoje greške na terenu i da iziđe Srbima u susret. S toga je izvestan deo naših ljudi ogorčen zbog toga i iz slovenske solidarnosti prišao Egzarhiji, koja je stvorena zvanično 27. februara 1870. Tako se dogodilo, da su pripadnici Egzarhije vremenom postali Bugari i bugaraši i da je ta organizacija bila glavno sredstvo propagande protiv Srba. Nju su jedno vreme pomagale i turske vlasti, da bi pocepale i oslobodile Slovene svoga područja i da bi suzbile uticaj Srbije, koji je u Staroj Srbiji i Maćedoniji od Karađorđeva ustanka bio osetan. Tako je srpska nacionalna politika pretrpela dva udarca pre nego što je uopšte postala aktivna. Pretrpela ih je prvenstveno zato što nije bila aktivna i što je prestiž Beograda posle smrti kneza Mihaila vidno pao. Za njegova života Beograd je imao prvu reč među hrišćanima Balkana i s njim su računali i prijatelji i neprijatelji. Posle njegove smrti videlo se i osećalo jasno, da u Beogradu vlada drugi duh i da su domaće brige postale preče od svega drugog. Ruska diplomatija toga vremena obraćala je više pažnje Bugarima, i to iz sopstvenih računa. Njena je davna želja bila da zavlada Carigradom i Dardanelima, kako bi dobila slobodan izlaz u Sredozemno More. Na tom području bliskom Carigradu, na obalama Crnog Mora i na obe padine Balkana, preko koga je vodio najkraći kopneni put iz južne Rusije prema turskoj prestonici, nalazio se bugarski narod, koji je svoj spas očekivao samo od petrogradske slovenske braće. Veliki broj Bugara radnika, trgovaca, sveštenika i intelektualaca živeo je u Rusiji, vaspitavao se tamo i spremao javno mišljenje u svoju korist. U Rusiji se verovalo u slovenska osećanja Bugara, želelo se da im se pomogne i računalo se na njihovu odanost. U Bugarskoj, koju bi ona oslobodila i digla, Rusija se nadala dobiti čvrsto uporište svoje politike na Balkanu. Što se god više dobije za Bugarsku tim se posredno dobija i za Rusiju; velika Bugarska to je široko pretsoblje za ruski Carigrad. Među Srbima, nezadovoljna politikom Namesništva, Rusija je više dizala prestiž Crne Gore i kneza Nikole. U srpskom društvu, među romantičarima, naročito u Vojvodini, Crna Gora je bila naročito slavljena. Njen glas je izuzetno porastao posle pobede na Grahovu. Njene stalne borbe po klancima i planinama, krvavi jatagan koji je sejao smrt i strah, sa likovima okoštih, suncem opaljenih i nesalomljivih ratnika, u neobičnim odelima, sa ženama punim pregalaštva, stvorile su o Crnoj Gori idealisanu sliku, koja je odudarala od suhe proze zaglibljenih ravničarskih palanki. Knez Nikola, mlad vladar i pesnik, poznat po svojim rodoljubivim pesmama i izjavama, željan akcije i slave, smatrao se kao oličenje starog viteštva. Njegove slike, sa velikim prodornim očima, rastavljenom kratkom crnom bradom, u životopisnom zlatom izvezenom crnogorskom odelu, širene su po svim srpskim kućama van Srbije (ja sam ih viđao čak u Vinkovcima). O Crnoj Gori govorilo se poslednjih dvadeset godina stalno, i to uvek u vezi sa nekim borbenim pokretima. I to ne samo sa Turcima. Krajem šezdesetih godina, povodom uvođenja novog vojničkog zakona za austriske zemlje, izbio je u jesen 1869. god. ustanak u Boki Kotorskoj, koja je htela da se očuvaju njene stare povlastice sa sistemom narodne vojske. Iako su austriske trupe bile nadmoćnije u svakom pogledu ustanici su im, ipak, u Krivošijama zadali teških udaraca. Ustanike su tajno pomagali prijatelji iz Crne Gore manje ljudstvom, a više materialom. Dva austriska generala biše poražena i smenjena. Novi dalmatinski namesnik Gavrilo Rodić smirio je ustanak početkom 1870. god. samo na taj način, što je povukao izvršenje vojnog zakona i proglasio opštu amnestiju. Sam Bokelj, A. Dabinović, proučavajući diplomatski istoriat ovog pitanja, utvrdio je, da je bokeljski ustanak pripreman od ranije i da se na njemu radilo s planom iz Berlina i Moskve, kad se spremala šira akcija Rusije i Pruske protiv austriske i francuske koalicije. Razumljivo je s toga, što je tom čisto lokalnom ustanku obraćena pažnja u celoj Evropi. Crna Gora došla je u središte interesa, jer se otpor ustanika tumačio samo njenim pomaganjem. Iako je knez Nikola posebnim ugovorom s Austrijom obećao punu neutralnost, u Beču mu se ipak nije verovalo, i nije nemoguće da ne bi došlo do kakve akcije protiv cetinjske vlade, da Rusija nije energično ustala u njezinu odbranu. Pogibija kneza Mihaila i budna pažnja Osman Topal-paše, bosanskog valije, rastrojili su rad nacionalnih i omladinskih odbora po Bosni i Hercegovini. Na početku 1868. god. pomišljalo se, da se iduća omladinska skupština održi u Sarajevu 1869. god. Ali se posle kneževe pogibije i pašine policijske ofanzive moralo od tog odustati. Neki važniji nacionalni radnici behu proterani (Bogoljub Petranović, poznat kao skupljač narodnih pesama), a drugi zatvoreni (Vaso Pelagić, Gavrlo Vučković, Serafim Perović, Leontije Radulović i dr.). God. 1871. prestala je sa svojim radom i cela organizacija Ujedinjena Omladina Srpska. Pojedinci, puni vere, nastavljaju rad i kasnije. Iste te godine, na jednom sastanku na Cetinju, nekoliko omladinskih radnika stvara novu organizaciju, "Družinu za ujedinjenje i oslobođenje srpsko". U nju su ušli Laza Kostić, Đoka Vlajković, Miletić, Sava Grujić i dr., iz svih krajeva Srpstva. Omladincima je obećao pomoć i vojvoda Marko Miljanov, koji se inače otvoreno tužio na cetinjski dvor i njegovu okolinu. Knez ih je primio usrdno i uveravao ih o svojoj spremnosti da prihvati narodnu stvar. Ali ova omladina nije pokazala mnogo aktivnosti, nešto što nije imala dovoljno podrške u Srbiji a nešto zbog previranja u samoj omladini. U narodu je ipak vrilo. Bačeno seme propagande sa više strana stvaralo je u narodu nade, komešanja i pokrete. Nisu radili samo Srbi. Austrija je još 1869. god. uputila u okolinu Banje Luke katolički red trapista, da u tom pretežno pravoslavnom i muslimanskom kraju deluje verski i radi za nju. Preduzimala je izvesne akcije i među franjevcima, a vršila je i strateška osmatranja. Njeni agenti delovali su i po Hercegovini. Francusko-pruski rat 1870/1. god. doneo je, sa svojim brzim i nepredviđenim ishodom, znatnu pometnju u evropsku diplomatiju, a kod nas je hrabrio izvesne avanturističke duhove da krenu stvar u dubokom uverenju, da će imati uspeha. Nadalo se u Rusiju, koja da je na istoku dobila slobodnije ruke, pošto je pobeda Pruske došla samo kao rezultat ruskog zadržavanja Austrije. |