Istorija

Istorija Srpskog naroda

Poslednji Obrenović

 

U Beču i Pešti još je jedan događaj izazvao veliko nezadovoljstvo s Novakovićevom vladom. Prvi put u našoj istoriji, njegovim zalaganjem, došlo je na Vidov-dan 1896. u Beogradu do sastanka vladara Srbije i Crne Gore, kralja Aleksandra i kneza Nikole. Tom prilikom, pred razdraganim Srpstvom, knez Nikola je održao jedan retko jasan i nimalo diplomatski govor, u kom su se nalazile ove reči: "Zagrljene i slogom spojene, nas će dobri srpski narod, ispredvajan, a iz tri vjere, blagosiljati; blagosiljaće nas sjenke umrlih mučenika srpskih, blagosiljaće nas roblje srpsko. Oni će naš primjer šljedovati, te složan sav će vjerovati jednu vjeru, vjeru spasavajući, vjeru narodnosti. Cijelo je srpstvo danas u duhu s nama, a što ono želi, želimo i mi dvojica, a naša je zadaća da ga povedemo pravcem njegovih težnja. Naš je narod i svjestan i pravedan, on za tuđim ne teži, on želi samo svoje i ničije osim svoje, jer je sam izrekao "oteto prokleto". Posjednici svoga, mi smo pozvani biti revnosti suradnici drugih srećnih naroda na polju napretka, razvića i civilizacije. Ove pravedne težnje naše ne mogu da ne budu predusretnute i praćene dobrom voljom od svijeh, naprednih i već ujedinjenih naroda". Da će taj sastanak i takav govor biti najgore primljeni u štampi susedne monarhije moglo se očekivati; ono, što je u Beču vređalo bilo je naročito to, što taj događaj nisu pripravili ni liberali ni radikali, nego vlada stranke koja je nekad bila njihov stub. Među Srbima van Srbije i Crne Gore ovaj je sastanak izazvao veliko oduševljenje. Novaković je i pre toga uživao velik ugled kao naš najbolji naučenjak Daničićeve škole; ovo mu je diglo glas i kao velikom nacionalnom državniku.

Sem toga, vlada je postigla izvesne uspehe i u Staroj Srbiji i Maćedoniji. Srbi su sa Turcima vodili borbe kroz skoro ceo XIX vek i na Porti su se jedno vreme skoro bili izjednačili pojmovi Srbin i buntovnik, odnosno Srbin i neprijatelj.

Kako nismo uspeli da se pogodimo ni sa Grcima ni sa Bugarima, nešto zbog njihove a nešto i zbog naše neuviđavnosti, to nije ostajao drugi put nego da se nađe način, da se Porta uveri kako joj mi nismo neprijatelji, bar ne veći od drugih. Prvi pokušaji u tom pravcu nisu imali mnogo uspeha. Porta je primala naša uveravanja, ali nam nije činila nikakve ustupke. Kad je kralj Aleksandar, u leto 1894., išao u Carigrad, da napravi posetu sultanu, nije mogao da izvuče ni najmanje političke povlastice za srpski živalj u Turskoj. Ali posle toga položaj se znatno izmenio. God. 1894. pao je u Bugarskoj sa vlasti Stambulov i dotle turkofilska politika sofiske vlade dobila je nov, suprotan, pravac. Bugari su ne samo dali osetiti da bi rado izmenili i političko i teritorialno stanje na Balkanu, nego su počeli i sa ubacivanjem četa u Maćedoniju. Od 1894. god. jermensko pitanje u Turskoj izazvalo je ozbiljno posredovanje Engleske, a kad je 1895., u jesen, došlo do pravih jermenskih pogroma u više mesta, pa i u samom Carigradu, ponegde i uz učešće vojske, englesko držanje postalo je skoro preteće. Stavilo se opet na dnevni red pitanje reforama. Za Tursku je bilo od ogromne važnosti, da se na Balkanu ne slože hrišćani protiv nje i da i Srbi ne počnu sa četničkom akcijom. U leto 1896. ponoviše se jermenski pogromi u Carigradu, i to sa dokazanim pripremama vlasti. Uz jermensko pitanje javilo se i kritsko; u roku od tri godine, 1894-6., izbile su tamo dve prave pobune i izazvale ne samo veliko uznemirenje u Grčkoj, nego i u ostaloj Evropi. Da bi koliko-toliko zadovoljila Srbe, koji su ostali kao podanici i susedi potpuno ispravni, Porta je znatno doprinela da Srbi, posle toliko godina, dobiju svog prvog mitropolita u Prizrenu, a stala je na našu stranu, protiv Patriaršije, i u pitanju novog mitropolita u Skoplju. U oba ta pitanja naše želje na Porti pomagala je ruska diplomatija, i to je, pored opšte situacije, mnogo doprinelo uspehu.

Mada nije imao mnogo poverenja u Bugare, Novaković je pokušavao da i sa njima dođe do sporazuma. Aprila 1896., pre dolaska kneza Nikole došao je u Beograd knez Ferdinand, koji je u ovo vreme, posle pogibije Stambulovljeve i dolaska na presto ruskog cara Nikole II, uspeo da se privremeno približi Rusiji. U taj mah ovaj sastanak nije doneo nikakvih stvarnih rezultata, ali se osećao ipak kao napredak u dotle zategnutim odnosima. Negujući te odnose prijateljstva na Balkanu, kralj Aleksandar je u proleće ove iste godine pohodio i grčki dvor. Na tom putu, posle nekoliko vekova, posetio je srpski vladar Svetu Goru i naš Hilandar u njoj, kome je pretila opasnost da ga Bugari preotmu. Tom prilikom poklonilo je hilandarsko bratstvo kralju čuveno Miroslavljevo evanđelje, originalnu Nemanjinu povelju manastiru i još nekoliko rukopisa.

Prilikom kraljeva bavljenja u Beču, po naročitom navaljivanju kralja Milana, odlikovan je bio lentom Belog Orla Venjamin Kalaj, tada zajednički ministar finansija i ministar za Bosnu i Hercegovinu. Istorija tog odlikovanja nije sasvim osvetljena, ali biće da je trebala i Kalaju i kralju Milanu. Kalaj je bio vrlo uticajan na dvoru. On je dvadeset godina, duže nego ijedan drugi ministar, ostao bez promene na svom položaju. U jesen 1896. došla je prva velika deputacija pretstavnika srpskih crkvenih opština iz Bosne i Hercegovine, da podnese caru memorandum protiv režima u tim zemljama i da tako, posredno optuži i samog Kalaja. Tim aktom počela je oštra devetogodišnja borba tamošnjih Srba za crkveno-školsku autonomiju. Car deputaciju nije tad primio i bio je nezadovoljan i njenom pojavom. Kalaj još više. U tom času dato mu je srpsko odlikovanje, gotovo s namerom da demantuje bosansko-hercegovačke Srbe, na čijem je odnarođivanju režim sistematski radio, da se Kalaju dade zadovoljština i da se na neki način srpski dvor i vlada desolidarišu sa radom prekodrinske braće. To odlikovanje duboko je zabolelo Srbe u Bosni i Hercegovini. Novaković o tom odlikovanju nije ništa znao i pristao je da jedan član njegove većine podnese o tom interpelaciju u Skupštini. Ali pre nego što bi došlo do te skupštinske sednice Novakovićeva vlada morala je da podnese ostavku. Kralj Milan je u tom pravcu naročito uticao na sina hoteći da se izbegne svaka odgovornost za to odlikovanje, a još više da zadovolji austro-ugarsku vladu koja je ovakvu nacionalističku politiku Novakovićevu osuđivala otvoreno.

Kralj Aleksandar teško se ogrešio o srpske interese što je odlikovao Kalaja. Jer u tom čoveku, koji je bio nekrunisani kralj Bosne, bio je oličen antisrpski režim austro-ugarske uprave. Kalaj je znao dobro srpski, služio je dugo u Beogradu, i proučavao je s pažnjom srpsku istoriju. Ušao je dobro u suštinu srpskog problema. Zazirući od srpskog nacionalizma on je bio pregao na sve načine, da u Bosni i Hercegovini zatoči narodnu misao. Mesto Srpstva hteo je da oživi srednjevekovno bosanstvo i bosansku državnu i narodnu svest. Službeno je za jezik mesto srpskohrvatskog uveden bosanski naziv; pomagala se "bošnjačka" štampa: službeni Sarajevski list, poluslužbena Bosanska pošta i muslimanima namenjeni Bošnjak. Srpskim konfesionim školama pravile su se raznovrsne smetnje, a Srbi učitelji bili su progonjeni. Već 1881. god. bilo je zabranjeno učenje srpske istorije; sam Kalaj zabranio je svoju Istoriju Srba, koja je ranije bila pisana sa izvesnim simpatijama za nas. Srpskoj nezavisnoj štampi bio je zabranjen ulazak u okupirane oblasti, a ćirilica se sistematski potiskivala, naročito kod muslimana, kojima je bilo pismo od starina. Veze sa Srbijom i Crnom Gorom bile su oteščavane na sve načine, na Srbe se gledalo kao na nesumnjive prevratnike. Zemlja je bila preplavljena tuđim činovništvom i žandarmerijom. U gusta srpska naselja oko Bijeljine, Prnjavora i Gradiške dovođeni su strani kolonisti, da ih razbiju i prošaraju. U škole su ušli antisrpski elementi i antisrpski duh, koji su dirigovali u Bosnu 1881. god. uvedeni isusovci sa sarajevskim nadbiskupom drom Josifom Štadlerom. Austriskim vlastima, po sopstvenom priznanju, bili su meki i nepouzdani domaći franjevci, iako su im oni poslednjih godina učinili krupnih usluga. Klajev režim išao je naročito za tim, da odvoji muslimane od pravoslavnih i da u zemlju uopšte, po staroj austriskoj devizi unese duh zavade.

Pokret za crkveno-školsku autonomiju imao je samo prividno taj uski okvir, ali je u stvari bio pokret nacionalne opozicije. Tako ga je narod po instinktu shvatio, ali ga nije mogao drukčije izraziti zbog teškog pritiska i oštre preventivne cenzure. Borba za javno priznavanje srpskog jezika, za slobodno učenje srpske prošlosti, traženje da se donose naredbe sumnjivog porekla samo usmenim putem, sve je to, izraženo u prvoj narodnoj tužbi caru iz 1896. god., govorilo jasno, da pokret obuhvata širi obim i kreće pitanja, koja ugrožavaju njegovu nacionalnu budućnost. Iz te borbe za crkveno-školsku autonomiju razvila se, prirodno, i borba za političku, koju će sa pravoslavnima zajedno od 1899. god. tražiti i muslimani. Vlasti su odmah osetile o čem se radi i počele su sa progonima. Rasturane su narodne crkvene opštine i uvođeni komesariati; ređale su se optužbe, punili zatvori. Ali to je baš izazvalo narodni otpor i očeličilo ga. Narodne vođe: Gligorije Jeftanović iz Sarajeva, Kosta Kujundžić iz Livna, i Vojislav Šola iz Mostara imali su za sobom ogromnu većinu pravoslavnog, kao Ali Fehmi efendija Džabić, mostarski muftija, Ali-beg Firdus, Šerif Arnautović i Derviš-beg Miralem muslimanskog elementa. Nepomirljiv, videći da ta opozicija i pravoslavno-muslimanska saradnja podriva njegovo celo delo, Kalaj je čitava života nalazio načina, da odbija njihove zahteve, pokušavajući uzalud da zastrašivanjem i korupcijama odvrati narod s puta kojim je pošao. Kalajeva smrt, 13. jula 1903., donela je izvesno olakšanje, ali proces opozicione akcije uzimao je sve više maha dopunjujući se drugim, političkim, privrednim i socialnim problemima.