![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Poslednji Obrenović
|
Početkom 1897. god. Krićani su, stari buntovnici protiv Turaka, proglasili svoje sjedinjenje s Grčkom. Nacionalno uzbuđenje u Grčkoj nagna atinsku vladu da se odazove pozivu ustanika i da uputi svoje lađe i trupe na Krit, proglašavajući aneksiju tog ostrva. Posredovanje sila da se spreče neprijateljstva išlo je sporo i s puno natezanja. Kad su se, ipak, složile da izvrše blokadu grčke obale, preneli su Grci svoju akciju i na balkansko kopno. Marta 29. i 30. nekolike veće čete, pod vođstvom grčkih aktivnih oficira, prebacile su se preko granice. Izazvana Grčkom, Turska joj je 6. aprila objavila rat. U tom ratu Grčka je prošla da ne može bit gore. Da je grčko-turski sukob izazvao uzbuđenje na celom Balkanu razume se samo po sebi. Bugari su smatrali da je došao pravi čas, da se uz kritsko pokrene i maćedonsko pitanje. Naši ljudi bojali su se neodređenih rešenja. Za Krit su sile predlagale autonomiju. Takvo rešenje za Maćedoniju našim ljudima činilo se vrlo nezgodno. Znalo se, da bi to bio samo jedan provizorij, koji bi izazvao novo i možda još bezobzirnije takmičenje oko toga ko će više i bolje da učvrsti tamo svoj uticaj, da bi jednog dana mogao izvršiti neko iznenađenje u svoju korist. Srbi su mesto toga tražili od Bugara, koji su nudili sporazum, da se pre svega odrede sfere interesa i da se one lojalno poštuju. Bugari su se bili uživili u misao, da je maćedonsko pitanje pretežno njihova stvar i da Srbi i Grci u njegovom rešavanju mogu da imaju samo posrednu ulogu. S toga su uvek i nerado govorili o podeli sfera nalazeći da je njihovo pravo, osveštano sanstefanskim priznanjem, da zahvate što više. Ipak, pred silom događaja, nije se moglo ostati skrštenih ruku. S toga je, prilikom posete kralja Aleksandra knezu Ferdinandu u Sofiji, 19 februara 1897., došlo do takozvane srpsko-bugarske "ugodbe". U toj ugodbi predviđala se načelno saradnja u svim pitanjima koja su se ticala Srba i Bugara u Turskoj i sadržavala se obaveza, da ni Srbija ni Bugarska neće preduzimati nikakve mere protiv postojećeg stanja bez prethodne uzajamne saglasnosti. To je nesumnjivo bio znatan napredak prema dotadašnjim odnosima, ali u isti mah i dokaz da se nije moglo doći ni do kakvog konkretnog rešenja. Po dogovoru sa sinom kralj Milan se vratio ponovo u Srbiju 7. oktobra 1897. Novu vladu je obrazovao dr Vladan Đorđević, tada srpski poslanik u Carigradu. On politički nije bio obeležen, važio je kao neutralac. Sad je primio na sebe dužnost da služi u isto vreme dva kralja, od kojih je svaki imao svoju volju, i da leči Srbiju od partizanstva i prevelikog slobodarstva. Hirurg po struci, on je mislio da može svojim nožem pršiti po potrebi hirurške operacije i na Srbijinom organizmu. Kralj Milan, kad se vratio u zemlju, nije više ostao ličnost bez funkcije, samo kao kraljev otac, nego mu je dato zvanje vrhovnog komandanta aktivne vojske. Milan je tako dobio najmoćnije oružje državne vlasti u svoje ruke. On je u vojsci od ranije imao dosta prijatelja i privrženika, a otad će ih dobiti još više. Stanje naše vojske i vojne spreme bilo je u to vreme veoma rđavo; da je, kojim slučajem, 1897. god. i Srbija bila uvučena u rat teško da ne bi prošla kao Grčka. Nedostajalo je svega. I modernih pušaka, i artiljerije, i municije, i zaprege. Kralj Milan je uzeo u program da vojsku osposobi za njenu dužnost i s toga joj je obratio svu pažnju. Za tri godine, od 1898-1900., on je nju potpuno reorganizovao i nesumnjivo unapredio. I najveći protivnici režima i tad i docnije morali su to da mu priznaju kao ne malu zaslugu. Dolazak kralja Milana u Srbiju i njegovo stalno zaposlenje u njoj pokvarili su, međutim, njene odnose na mnogo strana. Rusija nije nimalo krila svoje nezadovoljstvo. U Petrogradu, javljao je nemački poslanik, kralj Milan je "neiscrpna tema za rusko nepoverenje prema Austriji". Sporazum sa Bugarskom pokvario se isto tako. Ali tu ne krivicom srpskom. Uprkos obaveza "ugodbe", Bugari su u Maćedoniji bez imalo obzira nastavljali svoju propagandu na štetu naše, i ta bezobzirnost nije se ustručavala ni od terorističkih akcija. Aktivnost bugarskih četa izazvala je početkom proleća 1898. god. opomene ruskog i austriskog poslanika u Sofiji, koje su ispale više formalne nego stvarne. Bugari su počeli da forsiraju maćedonsko pitanje naročito posle iskustva s kritskim. Iako je Grčka izgubila rat, Krit je imao da pripadne njoj, ako i ne neposredno, a ono postepeno, posrednim putem. Za guvernera autonomnog Krita imao je doći grčki princ Đorđe, član kraljevske porodice. Knez Ferdinand je bio dovoljno mudar da ne izaziva pravi rat s Turskom, da ne udara s čela, znajući koliko je krupnih interesa velikih sila u taj mah u pitanju na Balkanu, ali je raspirivanjem borbe i razvijanjem opšte nesigurnosti hteo stalno da Maćedonsko Pitanje održava živo i da javno mišljenje Evrope polagano priprema na rešenje u korist bugarske teze. U jednom razgovoru s nemačkim poslanikom, 2. februara 1899., izlagao je kralj Milan svoje gledište o političkoj situaciji: Srbija neće silom požurivati likvidaciju Turske, koja će doći neminovno. Ona sad teži da propagandom dostigne one, koji su je svojim radom pretekli. Ali ako drugi krenu tursko pitanje, i Srbija će, "ma koliko slaba i nespremna", prihvatiti za oružje. Dužnost je sila, da na Balkanu, među njegovim državama, održavaju izvesnu ravnotežu, da se ne bi među njima javljale ponovo stare borbe iz Srednjeg Veka. Naročito je to potrebno učiniti između Srbije i Bugarske. Po njegovom uverenju, koje će kasnije, s više znanja, naučno formulisati Jovan Cvijić, u Maćedoniji je većina slovenskog stanovništva flotantna masa, koja može lako postati i srpska i bugarska. I Srbiji i Bugarskoj, mislio je on, treba dati izlaz na Egejsko More, obilazeći Solun. Sa srpske strane činjeni su tokom ove godine iskreni pokušaji da se s Bugarima nađe mogućnost za sporazum, na osnovu podele interesnih zona, ali su u Sofiji izbegavali svaki stvarniji razgovor. Grčko-turski rat izazvao je i među muslimanima veliko razdraženje protiv hrišćana. Naročito su se svojom borbenošću isticali Arnauti, od kojih je priličan broj učestvovao u tom ratu kao dobrovoljac, pa se s novim oružjem vratio u svoja mesta i stao ugrožavati svoje hrišćanske susede. U svojoj noti Porti od 26. maja 1898. srpska je vlada navela više od 400 zločina nad Srbima tokom prošle godine, pa je tražila mešovitu komisiju da utvrdi činjenice. Kad su Turci, ne uvažavajući nas, po običaju, izigrali srpsko traženje htela je beogradska vlada da to pitanje iznese pred velike sile ili da izvede vojničku demonstraciju, ali je od toga odvratila Austro-Ugarska bojeći se, zbog kralja Milana, teškoća s ruske strane. U stvari, ni ona sama nije htela da dođe u položaj da se zameri Arnautima, koje je povlađivala i sa kojima je mnogo računala u svojim budućim planovima. Rusija je, međutim, u Carigradu iznosila srpske tegobe, žaleći iskreno stradanja našeg naroda. Ali to nije mnogo pomoglo. Arnauti, koji su sačinjavali glavnu gardu sultanovu i koje je on s planom pomagao, nisu više znali za mere. U leto 1899. oni su čak prešli preko srpske granice i udarili i na pogranične karaule. Incident je postao vrlo ozbiljan, jer je Srbija protiv napadača krenula redovnu vojsku. Tek pred opasnošću takvog težeg zapleta pristao je sultan na ozbiljnije mere za čuvanje granice, ali protiv arnautskih zulumćara nije učinio mnogo. Srbija u to vreme nije imala ni mnogo ugleda ni mnogo uticaja. Čak ni davno obećanog srpskog mitropolita u Skoplju nije mogla da dobije, a kamo li što veće! Na strani se dobro znalo da se ceo režim drži samo na sili; da su finansije u očajnom stanju, da činovnici po više meseci ne dobijaju plate; da je naša snaga vrlo mala i problematična. Naročito rđav glas stekla je zemlja posle Ivanjdanskog atentata 1899. god., koji je jedan nezaposleni radnik izveo na kralja Milana. Motivi atentatorovi sve do danas nisu dovoljno objašnjeni i Bog zna hoće li se ikad doznati prava istina. Kralj Milan uzeo je, međutim, odmah, bukvalno od prvog časa, da su taj atentat pripremili radikali i on se rešio da ih, kao o Timočkoj buni, potpuno satre. Sve glavne vođe njihove dao je zatvoriti i izvesti pred preki sud. Znalo se i videlo, da je među optuženima bilo ljudi koji s atentatom nisu imali nikakve veze i da je po sredi čist osvetnički bes. Sama austriska vlada nalazila je, da kralj Milan bez potrebe preteruje i ogradila se javno od njegovih postupaka. Da nije bilo neposrednog austriskog zalaganja kod oba kralja vrlo je verovatno da Pašić ovom prilikom ne bi izneo živu glavu. Uplašen za svoj život, Pašić se na sudu držao nedovoljno muški; čak je priznao da je radikalna stranka prešla granice lojalnosti. I s toga je u redovima mlađe radikalne inteligencije izgubio vrlo mnogo od svog ugleda. Preki sud i gonjenje radikala učinili su mučan utisak na ceo srpski svet, a na strani je Srbija dobila glas države o kojoj se više govorilo sa žaljenjem nego sa poštovanjem. |