Istorija

Istorija Srpskog naroda

Poslednji Obrenović

 

Kralju Aleksandru već je bio posle tog prekog suda doteščao očev pritisak. I to iz dva razloga: prvo, što je dobro osećao koliko mu je njegov režim štetio i u zemlji i na strani; i drugo, što mu je smetao da ostvari svoju ženidbu iz ljubavi. Kraljeva naklonost prema Dragi Mašin, nekadašnjoj dvorskoj dami njegove majke, pretvorila se u neodoljivu strast. On je hteo pošto poto da se oženi njom. Kako je znao da će se kralj Milan tom odlučno protiviti on je hteo da ga ukloni iz zemlje, i to na lep način, bez potresa. Pritvoran kako je bio, on je čak ovlastio svog oca, da pregovore o veridbi sa princezom od Šaumburg Lipe, koje je vodio posredstvom austro-ugarskog ministra Inostranih Dela, može skoro dovesti do samog čina i poslao ga je u inozemstvo na lečenje i sa ovlašćenjem da dokrajči tu stvar. Ubrzo zatim poslao je u banju i kraljeva prijatelja, pretsednika vlade. Kad je njih otpremio na stranu on je, na iznenađenje celog sveta, objavio veridbu sa Dragom Mašin i potom ubrzo, 23. jula 1900., izveo i svadbu. Taj njegov čin osudili su mu i otac i majka, ali se on nije dao pokolebati, nego je energično prekinuo sve veze sa njima obojema. Nije ga pokolebalo ni to, što niko od jačih uglednijih političkih ljudi u Srbiji nije hteo da obrazuje vladu sprovodeći taj čin. Draga Mašin imala je dvanaest godina više od kralja, bila je udovica sa prilično problematičnom prošlošću, i žena sasvim malovaroškog mentaliteta. U samom narodu vest o tom braku bila je primljena rđavo. Ali je celu stvar, bar privremeno, spaslo to, što je ruski car, zadovoljan raskidom sa kraljem Milanom, pristao da bude venčani kum.

Osećajući koliko je ta njegova ženidba bila nepopularna kralj Aleksandar je učinio velike obrte i u unutrašnjoj i u spoljašnjoj politici da bar tako zadovolji javno mišljenje. U spoljašnjoj politici obrnuo se odmah Rusiji, koja mu je učinila tako veliku uslugu, a u unutrašnjoj približio se radikalima pustivši njihove vođe iz zatvora. Grof Goluhovski govorio je tad sa prezirom za Srbiju, da je quantite negligeable i nemačkom poslaniku rekao je bez uvijanja: "Mi ćemo prosto pridaviti Srbiju ako dođe do čeg ozbiljnog na Balkanu i Srbija se možda usudi da vodi drukčiju politiku od one koju mi hoćemo".

Kralj Milan bio je utučen. Svom sinu on je uputio pismo još pre ženidbe, koje je bilo skoro proročko: "Naša je dinastija preturila mnoge udare, ali ovaj bi bio najkobniji". Posle te ženidbe, osećajući nesreću, on se prosto rušio. Za svoje postupke nije imao uvek pravog merila, ali je inteligentno uočio svu opasnost sinova položaja. A nije video načina kako da mu pomogne. Sin ga je prosto odbacio, izdavši naredbu vojsci da ga ubije, ako pokuša silom da pređe u Srbiju. Razočaran i duboko zgađen svim, Milan je umro u Beču 29. januara 1901. Želeo je, da ga ne sahrane u Srbiji. S toga mu je telo preneseno u manastir Krušedol, gde je sahranjena i kneginja Ljubica.

Hoteći da stvori povoljniju situaciju za sebe kralj Aleksandar je spremao izmenu ustava i s njom u vezi nameravao je da stvori i povoljnu većinu. Misao mu je bila da spoji radikale i naprednjake, ili kako se onda govorilo, da ih fuzioniše, pa da s takvom umerenom strankom počne nov kurs. Prvu takvu vladu sastavio je 20. marta 1901. Mih. Vujić sa pola radikala i pola naprednjaka, a naskoro potom, 6. aprila, proglašen je i novi ustav. Njegova je glavna karakteristika da je uvodio dvodomni sistem. Inače, bio je napredniji od ustava iz 1869. god., ali znatno konzervativniji od onog iz 1888. Skupština je imala da pretstavlja volju naroda, ali je Senat imao da postane kočnica vladarevim rukama.

Sprega radikala s naprednjacima; primanje novog ustava koji nije odgovarao njihovim teoriskim shvatanjima; činjenica da su stariji radikali još uvek držali N. Pašića ako ne kao vođu a ono ipak kao jednog od glavara stranke, izazvala je rascep u radikalnoj stranci. Mlađi, manje kompromisni elementi, načelniji i smeliji, izdvajali su se kao samostalni radikali ili samostalci. Prvi vođa bio im je advokat Ljubomir Živković, ogorčeni protivnik kralja Milana, koji je bio suđen radi Ivanjdanskog atentata. On se na sudu držao veoma muški, braneći čast stranke i obraz opozicione Srbije. Zbog toga je postao jedan od najpopularnijih ljudi u zemlji, heroj svog vremena. Inače, novu stranku vodila su u stvari četiri profesora čistunca, Ljubomir Stojanović, Jovan Žujović, Ljubomir Davidović i Jaša Prodanović. U narodu oni su bili vrlo dobro primljeni i uspeli su da u radikalnoj stranci, već u to vreme prevuku skoro trećinu ljudi na svoju stranu.

Da opozicija u narodu uzme maha bilo je više razloga. Pre svega, kraljev brak sa Dragom Mašin bio je krajnje nepopularan. Naročitu sramotu i na sebe i na dvor ona je navukla svojom lažnom trudnoćom. Kralj je, razumljivo, živo želeo da dobije naslednika, a Draga je znala da bi tim i ona učvrstila svoj položaj. Međutim, ona nije mogla roditi, ali je posle izvesnog vremena objavila da je u drugom stanju. Njeni neprijatelji, a naročito kraljica Natalija, obavestili su o sumnji među drugima i ruski dvor. Car Nikola poslao je svog dvorskog lekara da se nađe oko kraljice i taj je otkrio da ona uopšte nije trudna. Zbog tog skandala ruski dvor nije hteo da primi kralja i kraljicu, iako je bio obećao i kralj to živo želeo. Samo zato što ruski dvor nije hteo da ih primi oborio je kralj vladu Mih. Vujića. To je trglo radikale i nateralo ih u opoziciju. Kralj se onda vratio na svoju staru liniju i 6. novembra 1902. doveo je novu, i opet tobože neutralnu, pretežno vojničku, vladu, pod pretsedništvom generala Dimitrija Cincar-Markovića.

Dotle, srpska spoljašnja politika bila je vođena u čisto rusofilskom duhu i dala je nekoliko po nas korisnih rezultata. Da bi mogla zaštititi Srbe i kontrolisati Austro-Ugarsku Rusija je otvorila svoj konzulat u Mitrovici i za konzula postavila, u maju 1902., Grigorija Ščerbinu. Ovo stvaranje ruskog konzulata izazvalo je pravu uzbunu među Arnautima, a i veliko nezadovoljstvo u Beču. I drugi naš uspeh postigli smo pomoću Rusa. Posvećenje Firmilijanovo za skopskog mitropolita, koje se toliko dugo otezalo zbog bugarske a delimično i grčke protivne akcije, izvršeno je, najposle, 15. juna 1902.

Želeći da pomogne našem življu u Turskoj srpska vlada je 14. avgusta 1902. zatražila u Carigradu, da se počne uvođenje reda i da se prestane sa povlašćivanjem Arnauta. Arnaute ili treba razoružati ili dati i Srbima mogućnost da se naoružaju. U interesu smirivanja treba pojačati turske garnizone u hrišćansko-arnautskim središtima i dovesti bolji činovnički aparat. Potrebno je, dalje, čim pre izvesti administrativno-sudske reforme s jačim učešćem hrišćana u upravi i sudstvu i reformu agrarnih odnosa. Te srpske zahteve pomogla je i ruska diplomatija nalazeći da su umereni i opravdani. Njima bi se u stvari postigao samo status quo ameliore par les reformes. U svom obrazloženju projekta reforama u Turskoj od 17. februara 1903. i Austro-Ugarska je, s Rusijom zajedno, priznavala da arnautski zločini i njihovo nekažnjavanje pretstavljaju "jedan od glavnih uzroka za stanje nemira i nesigurnosti" i da je hitno da otomanska vlada pristupi merama koje će Arnaute naterati na poštovanje zakona. Ali, iako je to priznavala, austro-ugarska vlada se ustručavala tražiti preke mere. Ruski poslanik u Carigradu na više se mesta zbog toga tužio na svog austriskog kolegu. Austriji nije čak ni neprijatno, govorio je on francuskom poslaniku, što u Staroj Srbiji nestaje srpskog življa. Izvesni visoki činovnici centrale Ministarstva Inostranih Dela u Beču i konzuli na terenu bili su odlučno protiv reforama i radili su protiv njih. Govorili su čak, kao skadarski konzul T. Ipen, da je bolje da ostane "dosadašnja anarhija".

Krajem marta 1903. arnautski zulumi prešli su mere. Oni su u Vučitrnu razoružali hrišćanske policajce ne dozvoljavajući da hrišćani nose oružje i vrše nikakvu bilo vlast. Odatle su pošli na Mitrovicu, u ogromnom broju, kao prava horda, da uzmu varoš na juriš. Tu im se oduprla turska vojska, uz koju se našao i ruski konzul Ščerbina. Ali taj svoj podvig on je platio glavom. Njega je jedan razdraženi arnautski vojnik u samoj turskoj vojsci teško ranio, i od te je rane Ščerbina umro 10. aprila.

Nezadovoljan držanjem ruskog dvora, kralj Aleksandar je od jeseni 1902. god. živo nastojao da se ponovo približi Austriji, a izvesne korake preduzimao je i ranije. Već u januaru 1902. god. slao je on u Beč svog ličnog sekretara Miloša Petronijevića s porukom u tom smislu i sa obećanjem, da će pitanje svog naslednika rešiti u sporazumu sa susednom monarhijom, i to, po svoj prilici, tako što će posiniti jednog od potomaka ženske linije Obrenovića, koji žive u Austro-Ugarskoj. Posle promene vlade on je austriskom poslaniku govorio, da je to i promena političkog kursa. Kad je ruski ministar Inostranih Dela grof Lamzdorf krajem 1902. došao u Sofiju i Niš, da preporuči i Srbiji i Bugarskoj da ostanu mirne, kralj je svoj razgovor s ruskim državnikom odmah i lično saopštio austriskom poslaniku. Posle povratka iz Srbije Lamzdorf je govorio generalu Kuropatkinu, da ne bi bilo mudro praviti kakav vojnički sporazum sa Srbijom, jer bi ga ona mogla odati Beču. Toliko je na njega kralj učinio utisak nepouzdana čoveka. U ponudama Beču, da bi samo stekao poverenje, išao je kralj vrlo daleko. Pristajao je da se srpske železnice ustupe Austrijancima; nudio je carinski i vojnički savez i čak predlog "da Srbiju dovede u onakav položaj prema Habzburškoj monarhiji u kakvom su Bavarska i Saksonska stajale prema Nemačkoj carevini". Od Austrije je, kao cenu za to, tražio pomoć da dobije Staru Srbiju i severni deo Maćedonije. Ali se Austro-Ugarska odnosila prema kralju s krajnjom uzdržanošću. Nije mu verovala, a nije ni mnogo držala do njega. Austriski poslanik K. Dumba dobio je uputstva, da ne ulazi ni u kakve pogodbe i pored tako primamljivih ponuda. Austrija, govorili su, neće da deli Tursku, nego da očuva njen posed. Ruskom ministru Lamzdorfu rekli su, međutim, otvoreno, da će Austro-Ugarska uzeti samu Srbiju, ako se ova umeša u maćedonske nerede. Sva kraljeva sondiranja u tom pravcu završila su s potpunim neuspehom.

U Beču se u to vreme znalo i to, da se kralj ne može još dugo održati na prestolu. Nezadovoljstvo protiv njega bilo je toliko, u svima krugovima, da se neko zlo moglo očekivati svakog časa. Krvave demonstracije od 23. marta 1903. u Beogradu bile su prva opomena. Ali mesto da one odvrate kralja od daljih nezakonitosti one su ga samo razdražile. Već sjutra dan posle njih on je izvršio novi državni udar obustavljajući ustav i raspuštajući Skupštinu i Senat, da posle tri četvrti sata, izmenivši što je hteo, povrati opet ustavno stanje. U našoj istoriji nije bilo vladara koji se više i svojevoljnije titrao sa pravima i zakonima i sa ustavima svoje zemlje, i to, na kraju krajeva, nije moglo da prođe bez teških posledica. I u spoljašnjoj politici on je ostao bez pravog stava i uspeha prosto zato što nije mogao da izdrži na jednoj liniji. Ni na jednoj strani nije imao čvrsta korena i pravih prijatelja. A on je, međutim, hteo da ne ostane pasivan i da u velikim obrtima na Balkanu, koje je kao sigurno očekivao i čak javno pretskazivao, ne ostane bez dobiti za svoju zemlju. Poslednji politički korak koji je učinila njegova vlada bio je ovaj. Posle prvog neuspeha s terorističkim akcijama u Solunu i Maćedoniji Bugari su se trgli i ponudili Porti pregovore. Bojeći se da Bugari, nastavljajući svoju aktivnost, ne izazovu nova posredovanja u Evropi, pošto su Rusija i Austro-Ugarska već krenule pitanje reforama i izradile program za njih, sultan je bio spreman da se pogađa s njima. To je zabrinulo i Atinu i Beograd. Grčka vlada učinila je pretstavku u Carigradu, da bi svako jednostrano pogađanje izazvalo nepoverenje drugih hrišćanskih država i naroda i da bi bilo vrlo opasno po mir na Balkanu. Tom koraku pridružila se 28. maja i srpska vlada. U svojoj izjavi ona je rekla, da bi povlađivanje jednom elementu oštetilo srpske interese, "i Srbija prema tome ne može ostati ravnodušna".

Tešku i mučnu situaciju dokrajčila je krvava noć između 28. i 29. maja. Poveća grupa oficira, većinom mlađih, skovala je bila zaveru protiv kraljevskog para i te noći upala je u Dvor i ubila i kralja i kraljicu i još nekoliko drugih lica, kao pretsednika vlade, ministra vojnog, i kraljičinu braću, koja su svojim ponašanjem izazivala drugove na tu bezobzirnost. Sam čin, mada neobičan radi učešća oficira u njemu, da se razumeti i donekle pravdati, ali su bile sasvim izlišne i za osudu izvesne surovosti posle samog ubistva. Ali, sumnje nema, zemlja je posle te krvave noći odahnula. Novi režim doneo je sasvim novi duh i polet.

Period od 1878-1903. godine pada među najteže i najmračnije u novijoj istoriji Srbije. Za tih dvadeset i pet godina, posle likvidacije turskih ratova i svega što je bilo s njima u vezi, zemlja nije doživela nijednog znatnijeg stvarnog uspeha, a pretrpela je, međutim, jedan osetan vojnički poraz i nekoliko teških unutrašnjih kriza. Bilo je i formalnih pobuna, i prekih sudova, i državnih udara, i dvorskih skandala, koji su išli na račun obraza zemlje. Obruč koji se stezao oko nas bivao je sve jači i opasniji.

Izgledi Srbije nisu bili nimalo lepi. Stešnjena s polja, pritisnuta toliko da je osećala kako skoro gubi dah gledajući pred sobom zatvorene sve izlaze, ona je patila i od unutrašnjeg razdora. Zatvorena u tesan prostor izgledala je kao zemlja u kojoj se ljudi, pometeni, samo uzajamno grizu. Ne bi bilo, doista, veliko čudo, da se počela gubiti vera u sebe i u bolje dane uopšte i da je malodušnost zahvatila šire krugove, kao što je počela da lomi poneke karaktere u inteligenciji. Ali, na veliko iznenađenje onih, koji nisu poznavali našu prošlost i naše pozitivne osobine, ovo zlo donelo je i uslove za promenu na bolje. Dovedena skoro do apsurda situacija je tražila radikalno rešenje, koje je kao oluja raščistilo atmosferu. U izvesnim časovima i ljudi i priroda kao da traže da se nakupi što više negativnog, da bi moglo posle katastrofe da dođe olakšanje i da se počne iznova, sve na drugoj osnovi.