![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Mađarska prevlast u Bosni i Srbiji
|
Razbijeni Musa pobegao je u Vidin, a odatle je došao u Srbiju, pod despotovu zaštitu. Tu nije ostao dugo. Pribravši se, i dobivši nešto pomoći, on je ponovo prodro sve do Filipopolja i zauzeo taj grad. U njemu se svirepo obračunao sa svojim grčkim protivnicima. Njegove osvete i borbe sa Sulejmanom i njegovim ljudima bile su uopšte strahovito bezobzirne i pune krvološtva. Nešto ta azijatska upornost i bestialnost, a nešto i lični poroci Sulejmanovi, od kojih mu je pijanstvo sa momentima neuračunljivosti stvorilo dosta neprijatelja, učinili su mnogo, da je Musina strana postojala sve jača, dok se jednog dana ne nađe uza nj veći deo vođa i vojske bratove. Uplašeni Sulejman pokušao je da se spase u Carigrad, ali je na begu bio uhvaćen i udavljen (u februaru 1411.). Kad se dočepao vlasti Musa promeni svoje držanje prema Stevanu. Odreče sva ranija obećanja i primljene obaveze. U isto vreme zapreti i Vizantiji, tražeći od nje velike ustupke. Car Manojlo, u nevolji, obrati se Musinom bratu Muhamedu u Aziji, koji nije bio s njim u ljubavi, i ponudi mu savez. Za svaki slučaj, hoteći da Turke zabavi međusobnom borbom, dade proglasiti za novog sultana Sulejmanova sina Orhana, pa ga posla u Selimvriju. Musa odmah požuri da zauzme taj grad, vodeći sa sobom i Đurđa Brankovića kao glavnog pretendenta protiv Stevana. Znajući za to, a možda i u kakvoj tajnoj vezi sa Vizantijom, Stevan je krenuo s vojskom na istočnu stranu. Ušao je u pirotsku oblast i počeo osvajanja. Musi nije moglo biti u interesu da uz tolike neprijatelje dobije kao otvorenog protivnika još i srpskog despota i s toga mu ponudi pregovore. Bojeći se, da kao cena tih pregovora ne pane njegova glava, a izgubivši i inače veru u prevrtljivog i naprasitog Musu, Đurađ namisli da se sam, preko majke, izmiri sa ujakom. Možda mu je sinulo pred očima, da sva ta njegova politika porodične osvete ne vodi u stvari nikakvoj njegovoj koristi a doprinosi opštem rasulu, a svakako mu je bilo i dodijalo to unižavajuće potucanje i udvorištvo. Musa je nešto ili načuo o tom ili je primetio neke promene kod Đurđa. S toga pokuša da ga otruje. Kad je dobio otrov Đurađ mu je brzo osetio dejstvo, pa je upotrebio za vremena lek i spasao se. Odmah potom, insceniravši uzbunu, prebeže sa svojim ljudima u Selimvriju, tamošnjim Grcima i Orhanu. Orhan i Đurađ, pomagani od Vizantije, počeše da spremaju ustanke na više strana. Nije ostao neaktivan ni despot Stevan, koji je hteo da se koristi ovim turskim neredima. U đustendilskom i skopljanskom kraju turski zapovednici s tih strana napustiše Musu i pridružiše se Stevanu. Ali ovaj nije pomagao Orhana i njegovu akciju, nego za novog sultana istaknu Dauda Saudžijeva, turskog princa i emirskog rođaka, i krenu vojsku da ga pomaže. Da se osveti despotu udario je Musa iznenada, početkom zime 1412., na Srbiju. Oplenio je vranjski kraj i napao Novo Brdo, ali je tu bio odbijen, zahvaljujući, među ostalim, i borbenom otporu dubrovačkih trgovaca toga grada. Kad je čuo da stiže gradu u pomoć sam despot Musa ga nije hteo sačekati, jer je želeo da sačuva snagu za opasnije borbe. Za to vreme, imajući Solun kao bazu, Orhan je pripremao protiv njega veliku akciju. Ali je Musa bio brži i odlučniji. Njegova vojska slomila je brzo protivnika, a izdajom je pao Musi u ruke sam Orhan, koji je, za kaznu, bio oslepljen. Musa je pokušao da osvoji i Solun, ali mu to nije pošlo za rukom. U Solunu se tad nalazio i Đurađ Branković. Posle Orhanova sloma, u mnogom prečišćen i sa bogatim iskustvima, Đurađ se rešio da se vrati u Srbiju i izmiri sa ujakom. Stevan ga je primio srdačno i dao mu, od prvog dana, vidan i ugledan značaj. Tako je Srbija, posle punih deset godina mogla sad počinuti od građanskog rata i unutrašnjih kriza i predati se sva toliko potrebnoj privrednoj i moralnoj obnovi. Sa Bosnom to nije bio slučaj. Posledice građanskog rata i ličnih i načelnih protivnosti osećale su se u zemlji veoma dugo i ona nikako nije mogla da se smiri. Sem toga u Bosni, na čelu države, nije bilo čoveka sa čvrstinom i ugledom jednog Stevana Lazarevića koji bi mogao da naturi zemlji svoju volju. Kralj Ostoja je zapamćen kao vladalac koji je već jednom pretrpeo brodolom i koji se na vlast vratio ne svojim sposobnostima nego tuđom pomoću. U samoj zemlji bilo je drugih lica i snagom i ugledom jačih od njega. Pored "vicekralja" Hrvoja isticao se sve više energični Sandalj. God. 1406. on se javlja kao gospodar Kotora, pomagan po svoj prilici od oba kralja, napuljskog i bosanskog, sa željom da suzbije mletačka nastojanja na toj strani. Iz svog tvrdog orlovskog Ključa kod Gacka on je proširio svoju moć i na istok, uspevši da dobije Onogošt. Do bosanske katastrofe od 1408. god. on nije vodio neke samostalne politike u odnosu prema mađarskoj kruni, nego se u glavnom oslanjao na Hrvoja; ali otkako je ojačao i sagledao mnogo nedoslednosti i neveštine u Hrvojevom vođstvu on je počeo da se odvaja od njega i da sam bira svoj put. Kad je u jesen 1410. god. došlo do rata između Mletaka i kralja Sigismunda, koji nije hteo da prizna Republičinu pogodbu sa kraljem Ladislavom, Sandalj se u tom sukobu opredelio za Mletke. On je, i pored povlačenja Ladislavljeva, ostao i dalje njegov prijatelj. Znajući da bi mu to moglo doneti velikih neprilika od strane kralja Sigismunda i njegovih pristalica on se već unapred bio rešio, da u tom slučaju traži naslona na Turke. Činilo mu se, da oni na Balkanu postaju sve važniji i odlučniji činilac i da više mogu od Sigismunda. Sem toga, postupci mađarskih ljudi u Bosni ogorčili su mnoge ljude i oni su nalazili da ni pritisak turske vlasti ne bi bio mnogo gori. Na Sandalja je svakako rđavo delovalo i to što je Sigismund suviše pažnje poklanjao Hrvoju i što je ovaj, sa njegovim pristankom, proširio svoju vlast i u istočnoj Bosni. God. 1409. on je držao u svojoj vlasti Srebrenicu, Srebrenik i Kušlat, a sam je tamo podigao gradove Susjed i Brodar. Sa Sandaljem i drugim nezadovoljnicima, kojih nije bilo malo, držao se i kralj Ostoja, koji je od kraljevske vlasti imao gotovo samo ime. Ovakva situacija u Bosni dade povoda kralju Sigismundu, da se reši na još jedan pohod protiv te zemlje, kako bi učinio kraj toj nezavisnosti. U proleće 1410. ušla je doista mađarska vojska ponova u Bosnu, vođena od Pavla Bešenjija. Dubrovačke vesti tuže se, da su mađarske posade iz tvrdog i lepog Vranduka provaljivale u susedna mesta i vršile nasilja nad njihovim trgovcima. Sa zapada vodio je drugu vojsku herceg Hrvoje. Kralj Sigismund stigao je lično u Bosnu tek krajem avgusta. Njegovoj akciji u Bosni pomagao je s istočne strane i despot Stevan. Glavne vođe opozicije behu Sandalj i Pavle Radenović. Da bi došao do sredstava za borbu, a verovatno i s toga što ih zbog Hrvoja nije mogao održati, Sandalj je u jesen prodao Mlečanima za 5.000 dukata svoje dalmatinske gradove Ostrovicu i Skradin. |