Istorija

Istorija Srpskog naroda

Mađarska prevlast u Bosni i Srbiji

 

Sigismund je hteo da na nesumnjiv način utvrdi svoje pravo stečeno Đakovačkim Ugovorom; tako mu se činilo i da će najodređenije rešiti teškoće bosanskog pitanja. Taj nesumnjivi način bio bi da on sam uzme bosansku krunu. S toga se i odlučio, da se u trećoj desetini oktobra 1410. kruniše za bosanskog kralja. U Dubrovniku je tim povodom 21. oktobra donesen zaključak, da mu se pokloni 1.500 dukata. Tim aktom Sigismundova krunisanja imao je biti likvidiran i Ostojin položaj. Hrvoje je i poručivao Splićanima da je kralj ponovo svrgnut i da ga oni liše imanja, koja je posedovao u njihovu gradu. Na žalost, zbog oskudice izvora, mi danas ne znamo sigurno, da li se Sigismund doista krunisao te godine bosanskom krunom ili je, u poslednji čas, zbog nekih nepoznatih razloga odustao od toga. Znamo samo to, da se 5. novembra Sigismund nalazio kod Rače na Drini, a da je, istog meseca, u Hrvojevoj oblasti Sane držan zbor bosanske gospode, kome su prisustvovali i Sandalj i Pavle. Da se Sigismundovi protivnici nisu osećali potpuno slomljeni vidi se najbolje po tom, što je, odmah po njegovom odlasku došlo do pobune protiv njegovih garnizona. U Srebrenici su, u borbi, stradali i dubrovački trgovci, koji su bili na mađarskoj strani. Znamo pouzdano, da su bosanske nezadovoljnike pomagali Turci i da se kod Sandalja turska vojska cenila na 7.000 ljudi.

Kralj Sigismund odvojio je početkom 1411. god. jedan deo svoje vojske spremljene protiv Mlečana, da ponovo u Bosni povrati red. Krajem aprila mađarske čete bile su i opet gospodari situacije u zemlji. Bosanski velikaši, videći stradanja zemlje i sve teškoće s ovim borbama u vezi, ponudili su Sigismundu pregovore za mir. Popustili su jer su bili ostali sami, pošto su Turci bili zauzeti svojim borbama, a kralja Ladislava, kome su se uzalud obraćali, u taj mah su bila potpuno zauzela pitanja u samoj Italiji. Za Bosance je bila prava sreća, što je Sigismund, u borbi s Mlečanima, krajem leta pretrpeo nekoliko poraza, pa je postao mekši; a sem toga, njegov izbor za nemačkog cara, izvršen 21. jula 1411., učinio je, da je u odnosu prema svojoj opoziciji postao uopšte blaži. S toga je sporazum sa Bosancima, u oktobru 1411., ispao po ove sasvim povoljno. Ostoja je ostao kao kralj, ali izrično kao mađarski vazal, a Sandalj i Pavle izašli su potpuno neokrnjeni u svojim posedima. Sigismund je samo, za veću sigurnost, zadržao oblast Soli i Usore, poverivši prvu na upravu Ivanu Marotu (Maroviću), a drugu Ivanu Gari (Garjanskom). Ova činjenica, mislim, još ne daje dovoljno razloga zaključku L. Talocija, poznatog mađarskog historičara, da je Sigismund tada hteo "iz bosanskoga teritorija stvorit ugarske kotare i podijeliti ih među slavonsku, ugarsku i srijemsku gospodu".

U ovim borbama herceg Hrvoje bio je potpuno na strani Sigismundovoj. On je lično optuživao kralja Ostoju, da sa Turcima i odmetnicima radi protiv apostolskog kralja Mađarske. Ali, za čudo, njegov uticaj nije tim porastao. Naprotiv. Opozicija protiv njega postajala je sve veća. Splićani nisu krili svoje nezadovoljstvo, koje je dolazilo nešto s toga, što im je za gradske knezove postavljao sebi odanu bosansku vlastelu, a nešto zbog njegovih oštrih mera protiv izvesnih njihovih građana. Ali je naročito radio protiv njega vojvoda Sandalj. Ovaj se pred kraj 1411. rastavio sa Hrvojevom sinovicom Katarinom i oženio se Jelom, udovicom Đurđa Stracimirovića Balšića, a ćerkom kneza Lazara. Uz političke protivnosti došle su i porodične, koje su sasvim zatrovale odnose među njima.

Završivši na dosta strana svoje poslove s punim ili bar polovnim uspehom i postigavši lično najveći stepen do koga se moglo doći, kralj Sigismund beše odlučio, da na svom dvoru, u Budimu, na Duhove 1412., iskupi celo društvo vladara, s kojima je bio prijatelj i saveznik, i sve knezove i veće vojvode, koji su mu priznavali vrhovnu vlast. Na budimskom dvoru stekoše se poljski kralj, despot Stevan, kralj Ostoja, austriski hercezi i mnoge druge ličnosti, a među njima i Hrvoje, Sandalj i knez Pavle. Bosanski velikaši, koji su došli sa ženama i sa pratnjom, upadali su u oči na tom skupu, a njihovi junaci istakoše se u svečanim turnirima, u mnoštvu stranih vitezova, kao ljudi od mača i veštine. Ali se, ipak, najviše istakao despot Stevan, "kao mesec među zvezdama", koga je kralj Sigismund za ratne usluge u poslednjim borbama obdario nekim gradovima i krajevima u Ugarskoj. Stevan je dobio gradove Satmar, Debrecin, Besarmenji i krajeve oko Nemeta, Nađi i Felzebanje i u biharskom i sabolskom komitatu. Krajem 1412. god., u novembru, Sigismund se nalazio negde oko Zvornika, možda na području braće Zlatonosovića, bosanske vlastele toga kraja, u susedstvu Sreberenice. Verovatno je tada on taj, najbogatiji, grad Bosne predao Stevanu, kao najlepšu nagradu. U posedu Srbije Srebrenica se pominje prvi put 2. oktobra 1413.

Ove česte borbe i meteži sasvim su pokvarili unutrašnji poredak. Ljudi se behu ostrvili i podivljali. Pljačke, razbojništva, ubistva postadoše skoro redovna pojava. Dosta je samo navesti, da je u maju 1412. sam knez Vuk, nećak kralja Ostoje, učestvovao u ubistvu i pljačci jednog dubrovačkog trgovca. "Hode naši po Turcima i po drugim paganima", tužila se Republika Ostoji, "pa nigde tolika zla ne učiniše našim koliko tuda". Kako se strasti u zemlji nisu stišale ni posle ovih borbi i vidnih gubitaka za Bosnu, to se stanje nije popravilo ni iza 1412. god. Bosna je sve više postajala zemlja haosa, u kojoj je stanovništvo patilo skoro podjednako i od tuđih i od sopstvenih nasilnika.