Istorija

Istorija Srpskog naroda

Prodiranje Slovena na Balkan

 

Jedan strahovit pohod Slovena u unutrašnjost carstva zabeležen je 548. godine. Jedna njihova četa, ne veća od 3.000 ljudi, prešla je bez zapreke Dunav, pa bez ikakve muke i Maricu, i tu se podelila u dve grupe. Prolazeći u pustošenju Ilirik i Trakiju one su tukle vizantiske odele, s kojima bi se sukobile, iako su ponekad bile slabije brojem. Jedno jako odelenje konjice, koje je bilo u tračkoj tvrđavi Curulu pod zapovedništvom carskog dvorjanina Azbada, pokuša napadaj, ali bi razbijeno "bez ikakve muke" i "poubijano u najsramnijem begu", a sam Azbad zarobljen. Njemu su napadači najpre skidali remenje s kože na leđima, pa ga onda bacili u vatru. Sloveni su po tom, nesmetano, opsedali i udarali i na tvrđave, stekavši iskustva i ratne veštine; a pre, govori Prokopije, "niti se usuđivahu sići u ravnicu niti boriti se oko gradova". Tako zauzeše i primorski trački grad Toper, dvanaestak dana hoda od samog Carigrada. Muško stanovništvo u njemu, oko 15.000 poubijaše, a žene i decu sa svim blagom povedoše u roblje. Ovaj slovenski pohod opisan je kao jezovito delo klanja i mrcvarenja, ravno hunskim krvološtvima. Iza njih su kao svirep trag ostajale lešine poubijanih bez obzira na godine, i to posmicanih ne mačem ili strelom, nego pobijenih na kolje ili premlaćenih po glavi, pošto bi im ruke i noge sputali među četiri daske u procep. Druge su, ne mogavši ih sa sobom uz mnogu stoku povesti kućama, ugonili u njihove staje i tamo ih sve zajedno spaljivali. U svoju zemlju poveli su roblja na desetine hiljada.

Posle izvlačenja Velizareva u Italiji stvari pođoše sasvim rđavo po Vizantince i gotski kralj Totila imao je da savlada još samo izvesne slabe romejske posade, koje su se hrabro opirale, ali bez pomoći iz otadžbine bile osuđene da propanu. Kad je bila neposredno ugrožena čak i Sicilija i Mesana odluči se Justinijan, da još jednom napne snagu i pokuša sreću. Za vrhovnog vođu postavi svog sinovca Germana i dade mu dovoljno sredstava, da prikupi i organizuje vojsku. Geman je bio čovek jače vrednosti i uživao je dobar glas; naročito su ga se pribojavali Anti i Sloveni, protiv kojih je ranije s uspehom ratovao na Dunavu. Dok je on u Iliriku, u Sardici, opremao vojsku, pređoše Sloveni, u broju kao nikad dotle, u Vizantiju i utaboriše se pred Nišem. Neke od njih, koji su se rasuli po zemlji, da bi pljačkali, uhvate Vizantinci i ispitaju, pa čuvši da nameravaju napasti čak Solun i okolne gradove obaveste odmah o tome cara. Ovaj se zabrinu i naredi Germanu, da odustane od pohoda na Italiju, nego da svakako gleda suzbiti Slovene. Ovi, doznavši za to, i računajući sa Germanovom vojskom, ne usudiše se da prime borbu, nego prešavši ilirske gore spustiše se u Dalmaciju. Kad je minula ta opasnost German naredi da se vojska sprema za Italiju, ali mu, usled nagle smrti, ne bi suđeno da naum izvede. Njegovi zamenici dođoše u Solunu i odluče da tu prezime nalazeći, da bi zbog odmakla vremena bilo teško preduzeti suvim put za Italiju (550). U to vreme pređe preko Dunava nova grupa Slovena i spoji se sa onima, što su već bili na drugoj strani. Već je onda upadalo u oči to prelaženje i navaljivanje Slovena na Vizantiju, kadgod ova poduzima jače akcije protiv Totile i Gota. Nije čudo s toga, što se kod Grka javljalo podozrenje, da to ne biva slučajno i da između Totile i Slovena postoje neke veze. Oni su ih tumačili podmićivanjem od strane Totiline, u glavnom onim sredstvom, kojim su se Vizantinci služili izigravajući susedne narode u svoje svrhe. Karakteristično je, doista, da je Totilino ime ostalo zapamćeno kod Južnih Slovena i da najstarija naša hronika, Dukljanska, stavlja Totilu u slovenske vladare. Što su Sloveni upadali u vizantiske pokrajine obično onda, kad je romejska vojska prelazila u Italiju nije teško razumeti. Oni su imali prilike da se obaveštavaju o tim kretanjima od svojih ljudi, i inače, i znajući da im se, u oskudici vojske, neće moći staviti ozbiljan otpor išli su preko Save i Dunava više u pljačku nego u borbu. Protiv tih novih slovenskih četa car je ovog puta opremio znatnu vojsku. Sukobili su se čak kod Adrijanopolja. Pretovareni plenom, kad su ugledali Grke, Sloveni se povukoše na jednu glavicu čekajući napad; dok je careva vojska s početka oklevala, a kasnije, naterana neraspoloženjem vojnika zbog oskudice u hrani, počela je borbu sa pomešanim osećanjima. Vizantiski poraz bio je potpun; prvi put tom prilikom Sloveni su oteli i njihovu zastavu. Nesmetani, oni su iza tog nastavili plenjenje i opustošili su oblast Astiku, za koju se dotle nije pamtilo da je bila harana i koja je, prema tom, bila retko bogat plen. Ovako pljačkajući slovenske su čete stigle do samog Velikog Zida, nešto malo više nego dan hoda od samog Carigrada. Nova romejska vojska, u poteri, stigla je jednu slovensku četu tih pljačkaša i povratila jedan deo plena i zarobljenika, ali su drugi uspeli da se još uvek s bogatom pljačkom vrate kućama.

Poučeni iskustvom posle tih upada i željni da nesmetano priberu nove čete za definitivan napad protiv Gota, Vizantinci su postavili vrlo pažljive i dovoljne straže na dunavskoj liniji, da sprečavaju prepade s te strane. S toga novi slovenski napadaji, 552., ne idu više u Trakiju, nego znatno zapadnije, preko gepidskog područja, u Ilirik, u zapadnu Srbiju ili istočnu Bosnu. Tako su prošli gotovo nesmetano, pljačkajući i ubijajući. Vizantiska vojska, nesumnjivo brojem slabija, nije smela uopšte da se upusti u borbu s njima, nego je samo napadala pozadinu i hvatala pojedince. Nije čak mogla ni da zada teže udarce Slovenima pri povratku preko samog Dunava. Koliki je bio slovenski plen tog puta vidi se najbolje po tom, što su Gepidima, za prevoz preko Dunava, plaćali po dukat na glavu i uspeli, naravno, da odvuku i čitav plen. Da bi u budućnosti sprečili veze Slovena sa Gepidima, u Carigradu se već mislilo o tom, šta da se ponudi ovim drugima, pa da Slovene ostave osamljene i tim lakše dostupačne osveti. Ali borba, koja uskoro nasta između krvnih neprijatelja, Gepida i Langobarda, dade caru prilike, da jevtinije dođe do rešenja. Da bi kaznio slovenske pomagače on se stavi na stranu Langobarda i pomože im, bez posebnog vojničkog učešća, da dobiju pobedu. U tim borbama Gepide su pomagali Bugari, a za svoje usluge naplaćivali su se sem od njih još i od Vizantije, haranjem njenih pokrajina.

Posle Totilina poraza kod Tagina i njegove pogibije (552.) i posle tim prouzrokovane propasti gotske države, prestaju za neko vreme i upadi Slovena i drugih naroda s Dunava. Uplašila ih je tom prilikom pokazana upornost i energija Carevine i mogućnost, da se ta vojska pobednica obrati sad protiv njih. Prestale su, možda, u isto vreme i sve veze, koje su imali sa Gotima i Totilom. Po svoj prilici, posle pada Italije, mogao je Justinijan u prvi mah da odvoji i nešto više vojske za posade u gradovima unutrašnjosti i da pojača straže oko Dunava, ako nikim drugim a ono Tračanima i Ilirima, koje je u velikom broju bio pokupio za zadnji napad protiv Totile.

Kraj Justinijanove vladavine bio je inače vrlo sumoran. On je ostao pobednik na nekoliko strana, skršio je opasne države i Vandala i Gota, uspeo čak, da zakorači i u Španiju, mučenu unutrašnjim borbama, ali je to sve donelo vrlo male ili gotovo nikakve koristi snaženju matice carstva. Neprestano ratovanje tražilo je silne ljudske žrtve, varvarisalo naravi i rušilo opšta dobra i materijalne i duhovne kulture. Cvetna Italija postala je gomila zgarišta i poprište podivljalih ljudskih čopora. Severna Afrika, od rata i kuge, opustela je gotovo sasvim i stala sve naglije da propada. Finansije državne išle su sve više na gore, i kao posledica došao je s jedne strane pritisak na narod, da se stvore novi izvori prihoda, a s druge opšte padanje vrednosti i poskupljivanje života. Zloupotreba kod nedovoljno plaćene vojske i činovnika postaju javna sablazan. Prve carske uredbe, da se dođe do finansiske ravnoteže, tiču se smanjivanja vojske. Mesto 645.000 ljudi, koliko je trebalo biti u logorima, ostaje jedva 150.000 i to rasutih po svima pokrajinama prostranog carstva, od Male Azije do Španije. Pa i ta tako svedena vojska bila je bedno izdržavana, neuredno plaćana i slabo hranjena; dolazilo je čak dotle, da su vojnici ponekad morali i prositi ili bežati iz legija. Oko 558. napuštaju se mnoga utvrđenja u Meziji i oko Dunava; kod Laza u Aziji vizantiski zapovednici rušili su svojim rukama zidove utvrđenih mesta koja su napuštali, da ne bi poslužila posle neprijatelju. Zamoren i ostareo, car se bavi više crkvenim nego vojničkim poslovima i njegova klonulost osećala se i odražavala i u svim drugim državnim organima.