Istorija

Istorija Srpskog naroda

Prodiranje Slovena na Balkan

 

Pred kraj njegove vladavine opasnost od "varvara" zapretila je neposredno samom Carigradu i očevidno pokazivala zlo, koje, pored svih dalekih uspeha na zapadu, nije moglo da se spreči na kućnjem pragu. Godina 558. bila je vrlo teška. Silan zemljotres u Carigradu oštetio je mnoge zgrade u varoši, a Anastasijev zid, zanemaren i inače, razvalio se na nekoliko mesta. Usled oštre zime Dunav se bio toliko sledio, da su preko njega mogli prelaziti ne samo ljudi, nego i teška kola. Ovu priliku iskoristio je vođa kutrigurskih Bugara Zavergan (Zaver-han), da provali u Vizantiju. Na put mu nije stao niko. Čak se izrično navodi da je našao puste pogranične krajeve i da je bez muke dopro do Trakije. S jednom četom on je, kroz provaljeni Anastasijev zid, došao gotovo do pred samu prestonicu čineći nasilja svake vrste. U Carigradu nasta velik metež dobeglica i neopisan strah. Justinijan dade neke dragocenosti preneti u Malu Aziju, što još više pojača opšte zaprepašćenje. Što je najgore, u samoj prestonici ne beše dovoljno prave vojske za borbu. Carska garda, sholariji, behu više za paradu i nimalo svikli boju, a i oni su jedva dostizali da zaposednu najvažnije tačke na samim gradskim zidinama. U nevolji bi pozvan stari Velizar, da spasava grad. S nešto veterana i slobodnih trupa, s mnogo seljaka, koji su imali da u zgodan čas zahalaču sa svih strana, iskusni Velizar je uspeo da odbije neprijatelja, iskoristivši grabljivost Bugara, koji, raštrkani radi pljačke, behu izgubili sposobnost koncentrisane akcije. Klonulost careva ispoljila se, međutim, i tom prilikom. Zavergan, koji se posle uzmaka ispod Carigrada bio pribrao, jer nije bilo nikog da ga goni, tražio je od Justinijana novčane naknade i dobio ih je, pošto se car ustručavao da oteže pregovore.

U to vreme dolazi na vizantiske granice još jedno novo azisko pleme, koje će nekoliko vekova biti jedno od najvažnijih u historiji srednje Evrope. To su Avari ili Obri. Tursko-tatarskog porekla oni su ranije stanovali negde iza Kaspiskog Mora. Oblikom, bojom lica i običajima oni su toliko bliski Hunima, da ih mnogi od starijih pisaca ili potpuno mešaju ili svesno identifikuju s njima. Jedan vizantiski pisac, Teofilakt Simokata, koji ima najbolja obaveštenja o njima, tvrdi, da oni i jesu u stvari Huni, a da su avarsko ime uzeli od slavnog i čuvenog plemena Avara, da bi tim imenom stvorili sebi veći ugled. Nomadsko pleme, oni su menjali svoja sedišta, često od volje, a često i prisiljeni. U turskom avar uopšte označava begunca i skitača. Ovog puta (552.) njih su bili potisli Turci i u begu pred njima Avari su, inače kao i svi Huni dobri konjanici, doprli na zapadne obale Crnog Mora. Odatle, njih oko 20.000, bežeći i dalje ostaviše i crnomorske narode, koji su živeli onuda. Taj njihov beg zapamćen je dobro i Vizantinci su im ga docnije češće prebacivali, dok su Turci svakom prilikom naglašavali, da su Avari još uvek njihovi podanici, i da, ma gde bili, ne mogu izbeći maču njihova sultana.

To bežanje Avara i borbe, koje su nastale usled njihova nadiranja prema zapadu, kao i međusobna klanja hunskih plemena iznad Dunava, izazvaše opštu pometenost. Zaplašena plemena tih područja nisu znala šta sve može izići iz tog opšteg neprijateljstva i stoga se, u nevolji, obraćaju Carigradu i nudeći tobože svoje usluge u stvari traže, da otud budu podržani. Car ih sve, usvojivši jednom taktiku mićenja, prima usrdno i otpušta s poklonima. Kao ostali varvari postupaju i Avari. God. 558. oni preko Alana ulaze u veze s Grcima i to na ovaj način. U zemlji Laza bavio se tada Justin, sin Germanov, koga obavestiše Alani o varvarskim željama, a taj to saopšti dalje caru. Na Justinijanov zahtev dođe u prestonicu posebno avarsko poslanstvo. Ono se tu razmetalo snagom svoga plemena i njegovom nepobedivošću i korišću, koju bi moglo imati Carstvo od njihova savezništva, a tražilo je kao cenu za to dostojne darove, stalnu platu i rodnu zemlju za stanovanje. Dosledan svojoj politici Justinijan je pristao na to. Savez je bio sklopljen i nailazio je na odobravanje, jer se Vizantinima činilo, da je glavno da drugi za njih svršavaju poslove, pa svejedno, da li će Avari pobediti ili biti pobeđeni. I odista, oni naskoro počinju napadaje za račun Vizantije i bore se sa Utigurima, Zalima i Sabirima i ljuto nagrđuju Ante. Ali lukavi, oni se u brzo snalaze na novom području, razabiru odnose u susedstvu i već uskoro šire svoj opseg. Oko god. 562. šalju poslanika u Carigrad i traže, da im se odredi zemlja za naselja. Prema predlogu stratiga Justina car im ponudi bivšu postojbinu Herula, takozvanu drugu Panoniju, ali Avari ne primiše te ponude. Justin beše, međutim, poverljivo saznao, da je želja Avara u stvari bila sasvim druga: oni nisu tražili zemlju kao za stalno naselje, nego kao pogodan teren za pljačku i s toga su hteli da pređu na desnu obalu Dunava, i to, radi lakšeg uspeha, sa dozvolom Carevine. Saznavši za to Vizantija s podozrenjem prati rad avarskih ljudi, oduzima im oružje, koje su kupovali na njenom području, sprema odbranu reke i odbija da ispuni postavljene zahteve. To izazva proteste od avarske strane i ubrzo počnu spremanja za otvorena neprijateljstva. Što se nije moglo dobiti lukavstvom trebalo je osvojiti na sablji.

Sukob se zaoštrio još i tim, što je posle smrti Justinijanove (565.) njegov naslednik Justin II iz osnova promenio ujakovu politiku prema varvarima. Poremećene finansije državne i suvišna popustljivost doveli su vladu u vrlo težak položaj i u zemlji se javljala jaka struja protiv široke ruke Justinijanove. Justin smatra da je mićenje varvara bilo loše sredstvo za njihovo smirivanje; oni su to smatrali više znakom slabosti nego nekom državnom mudrošću i usled toga je osetno stradao sam ugled Carevine. Kad su Avari uputili svoje poslanstvo novom caru tražeći ne samo dotadašnje darove, nego i njihovo povećavanje, ukazujući pored svoje velike snage i na zasluge, koje su učinili Carevini prekrativši dotle uobičajena varvarska pljačkanja po Trakiji, Justin im dade odgovor koji je bio pun imperatorske samosvesti i nimalo sklon za pazar. Nisu oni ni potreba ni strah imperije i ovo sve, što se čini za njih više je milost nego obaveza. Odbivši, da im da ono, što su tražili on im je u jednoj rečenici izneo program svoje politike: mesto novca i otkupa, varvare će odbijati od Vizantije strah pred njenom snagom.

Avari, koji su međutim okupili oko sebe ostatke srodnih hunskih plemena, i u istočnoj Evropi i na desnoj obali Dunava, neke milom, a neke silom, kao u međusobnim borbama iskrvavljena bugarska plemena, počeli su bili da se šire prema zapadu i bez pristanka Justinijanova. Konjanici, u širokim poljanama ovih predela oni, kao i Huni Atilina vremena, imaju prostrano poprište za svoje ispade. Ratnici su po zanatu i od potrebe. Dosta brzo poznavaju Panoniju, prelaze u nju i u zaletima iskrsavaju čak na franačkim granicama. Uplašeni donekle odlučnošću novog cara oni ostavljaju na miru vizantijske granice, bar za jedno izvesno vreme, i sve se više obrću prema zapadu. Prva njihova nadiranja su u severozapadnom pravcu prema Tiringiji, gde prisiljavaju franačke vladare na odustajanje od ratova protiv njih. Avarsko probijanje prema jugozapadu došlo je nešto docnije i bilo je izazvano borbama između Gepida i Langobarda. Pomućeni odavno između sebe i krvno zavađeni, i jedno i drugo od tih plemena tražilo je saveznike za strašan i konačan obračun. Langobardi se obraćaju Avarima, nalazeći da su im Vizantici, saveznici Gepida, zajednički neprijatelji. Bajan, poglavica avarski, pristade na savez, ali uz cenu, da njemu pripane osvojena gepidska zemlja, uz druge neke delove. U borbi iza toga Gepidi su bili potučeni i u njihovu zemlju, u dolinu ušća Drave, sve do Fruške Gore, prodreše Avari. Vizantinci su jedva uspeli da za sebe spasu tvrdi grad Sirmij, kao krajnju tačku i kulu na savskoj granici. Ušavši u gepidsko područje Avari se još više pomeraju prema jugu i naročito prema zapadu, a kao Langobardi, osetivši neposredno nezgode avarskog susedstva, iskoristiše promenu uprave u Italiji i krenuše tamo 568. "sa ženama i decom i svim pokućstvom", zauzeše Avari i njihove zemlje. Zapadni izvori kazuju, da su ih Langobardi sami ustupili Avarima s pogodbom, da ih opet uzmu, ako im bude nužde da se vraćaju. Zanimljivo je, doista, da veze između ta dva plemena i iza toga ostaju dosta srdačne i ako je ovde tako lako pretpostaviti, da su Langobardi na svom terenu više uzmicali, nego što su ga darivali. Tako su se krajem šezdesetih godina VI veka Avari raširili po svoj Panoniji i postali na tom području glavni činilac. Dolazeći kao pobednici oni su tu zagospodarili i svim rasutim slovenskim naseljima, koja su se ovde zatekla od ranijih pohoda, ili su ih dovodili sa sobom, kad su prolazeći njihovim zemljama pomerali slovenska staništa sve od doline Dnjestra i Dnjepra, pa do dunavskog ušća.