Istorija

Istorija Srpskog naroda

Raspad srpske carevine

 

Srpska vlastela osećala je sve više, da sposobnosti mladog cara ne odgovaraju nimalo ni teškom položaju, koji je zauzimao, ni opasnim vremenima, u kojima je živeo. Najstariji srpski letopisi, nastali naskoro iza maričke bitke, optužuju Uroša, da je oko sebe kupio mlade vrsnike, odbijajući savete starih. Drugim rečima, otuđivao je od sebe tvorce Dušanove Srbije i ljude sa državničkim iskustvom. Vlastela sama, osećajući slabost centralne vlasti, počela je sve više da grabi vlast za sebe. U pojedinim oblastima, kao Balšići u Zeti već 1361. god., oni se ponašaju gotovo kao samostalna gospoda i u toj težnji izazivaju postepeno, ipak dosta naglo komadanje Dušanove Carevine.

Posle Simeonova odmetništva na krajnjem jugu i onog nepoznatog vlastelina na krajnjem severu, počinju odmetanja i u samoj unutrašnjosti Carevine. Od starih srpskih oblasti prva se odvojila od zajednice Zeta, pod Balšićima. Zeta je bila odavno najbuntovnija naša oblast, još i sad, sredinom XIV veka, sa mešanim stanovništvom i uvek gotova i na neke proteste. Sva prinčevska odmetanja srpska u prvoj polovini XIV veka poticala su iz te oblasti; jedan zetski ustanak izbio je odmah po Dušanovu stupanju na presto. Najmoćnija porodica Zete u ovo vreme behu Balšići, čije je poreklo, sudeći po prezimenu, romansko, odnosno vlaško. Nije poznato koji je događaj izbacio ovu porodicu na površinu; misli se samo, da su se istakli u poslednjem ratu protiv Simeona, i to u borbama oko Skadra. Njih su bila, kako u narodnoj priči, tri brata: Stracimir, Đurađ i Balša, a imali su gradove Bar i Budvu, a može biti i Skadar. Za vreme neprijateljstva između Dubrovnika i Srbije oni vode svoju posebnu politiku, protiv one koju zastupa car i njihov sused knez Vojinović. Kad je sklopljen mir u Onogoštu, oni nastavljaju rat na svoju ruku bez obzira na to, što se car lično založio da dođe do mira. U toj činjenici najbolji je dokaz, koliko je carev autoritet pao, kad se očevidno protiv njegove volje smelo tako postupati. Njihovu nasrtljivost osetili su ubrzo svi susedi. U leto 1362. bili su u borbama s Ulcinjanima verovatno s toga, što su hteli da ih pokore, iako je grad bio svojina carice majke. Pošto je prestala opasna kuga, od koje je među drugima umro knez Vojislav, Balšići god. 1364. dolaze u sukob sa novim albanskim dinastom, Karlom Topijom, koji se javlja kao "knez Arbanije". U tom sukobu Đura Balšić dopada ropstva i Dubrovčani se u oktobru te godine zauzimaju za nj da bude oslobođen. Njihovim posredovanjem došlo je do mira u leto 1366., koji je bio kratka veka. Već u januaru 1368. nalaze se opet Balšići na Mati, u pohodu na Karla.

Uz cara Uroša naročito se podiže Vukašin Mrnjavčević sa bratom Uglješom. Poreklo njihove porodice, koje se veže za više mesta i oblasti, nije sigurno poznato, ali bi se moglo misliti da je odnekud iz zapadnih strana, iz humske ili zetske zemlje. U Trebinju se oko 1280. god. pominje neki Mrnjan, kaznac kraljice Jelene. U istom mestu nalazio se kao Dušanov namesnik 1346. god. neki vlastelin Uglješa, možda mlađi sin Mrnjanov. Dušan je, kako znamo, u južnim oblastima voleo da ima kao više činovnika pouzdanu srpsku vlastelu, stoga je, možda, vrednije članove Mrnjanove porodice iz trebinjskog kraja premestio na jug. Vukašin se prvi put spominje 1350. god. kao župan prilepskog kraja, gde je učvrstio svoju porodičnu vlast. Narodno predanje kazuje za nj, da je bio žura i s toga po spoljašnjosti neugledan. Na fresci u manastiru Psači car Uroš je čitavom glavom veći od njega, i razvijeniji. Vukašinov lik nije tu nimalo simpatičan; izraz njegovih malih očiju ima nečeg lukavog i prodirnog. Najstariji Vukašinov sin Marko, najpopularniji junak narodne epske poezije svih Južnih Slovena, javlja se prvi put 1361. god. kao poslanik cara Uroša u Dubrovniku za vreme rata sa knezom Vojislavom. Znači, dakle, da je porodica uživala poverenje oba cara, i Dušana i Uroša. Narodno predanje govori, da je Marko bio pisar na Dušanovu dvoru, a za Vukašina tvrdi i ono, kao i najpouzdaniji istoriski izvori, da je bio čak venčani kum Urošev.

O Vukašinu nema nekog naročitog pomena sve do 1365. god. Teško bi bilo reći da on, koji je nesumnjivo bio čovek jače volje i vrednosti, nije za to vreme ničim skretao pažnju na sebe, ali mi samo ne znamo u kom je pravcu to bilo. Ne znamo, isto tako, ni kad on uzima u Carevini glavnu ulogu, ni zašto, ni kako. Po svoj prilici on se izdiže naročito ne toliko posle smrti caru odanog Vojislava Vojinovića (+1363.), čija se oblast nalazila daleko na zapadu, nego više posle smrti despota Dejana, carskog zeta, i despota Olivera, čiji je ugled u Maćedoniji bio veoma veliki. Za njihova života, čini nam se, Vukašinovo se dizanje ne bi moglo izvesti bez težih potresa. Velika je šteta, što ništa ne znamo ni o tom kako je završio svoj život despot Oliver i zašto njegovu oblast ne nasleđuju njegovi sinovi, nego sinovi despota Dejana, Jovan Dragaš i Konstantin. Da je tu bilo nekog meteža i poremećaja može se uzeti kao sigurno, ali se ne može reći u kolikoj su se meri oni razvili i kakve su im sve bile posledice.

Srpske velikaše na jugu šezdesetih godina XIV veka nije sasvim približila ni turska opasnost, koja je iz dana u dan postojala veća. God. 1361. pala je Dimotika, a 1363. god. Adrijanopolj, u koji Turci prenose svoju prestonicu. Već 1366. god. drže Turci celu rodopsku oblast. Emir Murat (1362-1389.), koji je nasledio svog od kuge umrlog oca Orkana, beše jedan od najsilnijih turskih vladara, odlučan u nameri da tursku vlast učvrsti u Evropi. "Činilo se da je prezirao lake pobede", piše za nj H. Ganem, "i da je voleo sresti opasnost s ozbiljnošću junaka, slažući triumfe na triumfe i učvrstivši ih na kraju svojom krvlju". Videći tu opasnost od Turaka vizantiski car Jovan pokuša da stupi u veze sa Srbima. On uputi, u leto 1364., u Ser, carici monahinji, patrijarha Kalista, da nađe bazu za sporazum i zajedničku delatnost prema Turcima. Carica je bila sklona za sporazum. Ali, usred pregovora patrijarh se razboli i umre u Seru, gde bi i sahranjen. Car Jovan je pokušao zainteresovati za sudbinu Balkana i zapadne sile. U zimu 1365. on je lično krenuo u Mađarsku, ne bi li zadobio njenog borbenog kralja, Lajoša Velikog, za rat protiv Turaka. Nešto odziva on je našao i na mađarskom dvoru i na zapadu, gde je grof Amadej Savojski, sinovac carice Ane, organizovao neku vrstu krstaške, ali nevelike, ekspedicije. Ali ta se ekspedicija, u sporazumu s kratkovidom politikom Carigrada, obrnula koliko protiv Turaka toliko i protiv Bugara, što je samo unelo novu zlu krv i nepoverenje među već i inače prilično zavađene balkanske narode i države.