Istorija

Istorija Srpskog naroda

Raspad srpske carevine

 

Biće da su sve te prilike u neposrednom susedstvu Srbije dale podstreka vlastoljubivom Vukašinu, da uzme vlast u svoje ruke. Lične ambicije mogao je pravdati državnom potrebom. Ma koliko osion, izgleda ipak da nije bio bez izvesnih obzira. Upada u oči, da on nije uzeo carsku titulu, nego titulu kralja; onu, koju je Uroš nosio za života Dušanova. U Dubrovnik, novembra 1366. god., dolaze zajedno po svetodimitarski dohodak poslanici i Uroševi i Vukašinovi. U Psači su na fresci izrađeni zajedno, kao vladari, i Uroš i Vukašin. Moglo bi se, dakle, misliti, da je mogla biti neka dvojna vlada, kao donekle malo ranije u Vizantiji, kad su zajedno vladali car Jovan i Kantakuzen. Ali protiv takvog shvatanja govore izvesni naši izvori, pisani sedamdesetih godina XIV veka. Stariji letopisi beleže izrično, da je Vukašin "srinuo" cara s prestola i sam uzeo vlast, da je Uroš "mnoga ozlobljenja i muke i nevolje pretrpeo". U biografiji patrijarha Save kazuje anonimni pisac, kako je Uroš "bedu primio veliku od svoje vlastele", a kako se Vukašin "drznuo na kraljevstvo". Urošu je, doista, ostala gotovo sama titula; stvarne vlasti nije imao nikakve.

Vukašin se proglasio za kralja krajem 1365. god. Njegov primer delovao je zarazno i izazvao prohteve i svih drugih; od 1365. Srbija, i pored očigledne opasnosti od Turaka počinje da se rasipa. Vukašin je skupio pod svojom vlašću u glavnom Staru Srbiju i severnu i zapadnu Makedoniju, s gradovima Prizrenom, Skopljem, Prilepom i Ohridom. On sam kazuje, da je "gospodin zemlji srpskoj i Grkom i zapadnim stranam". U svojim poveljama on nigde, ni jednom rečju, ne pominje svoj odnos prema caru, a u celom svom radu on se ponaša kao potpuno samostalan vladalac. Njegov brat Uglješa proglašava se despotom u oblasti grčke Maćedonije, koja je počinjala ispod Prilepa i obuhvatala dramsku i sersku oblast. Ne zna se kad je uzeo za ženu blagorodnu gospođu Jefimiju, ženu izvanredno lepog umetničkog osećanja, koja je imala primetan književni dar (n. pr. zapis na ikonici za umrlog sina, vezena pohvala knezu Lazaru) a bila vrlo dobra vezilja (naročito joj je lep rad plaštanica, danas u manastiru Putni, rađena zajedno s nekom, bliže nepoznatom, bazilisom Eupraksijom). Ona je bila kći ćesara Vojihne, Dušanova namesnika u dramskoj oblasti. Uglješa je, verovatno, dobio taj kraj iza tastove smrti, a svoje posede raširio je delimično i na račun careve majke, od koje je uzeo i Ser, i to, po svoj prilici, pre izvesnim pritiskom, ako ne već silom, nego dobrovoljnim ustupanjem.

Svoj položaj Vukašin se trudio da učvrsti porodičnim vezama. Za jednog od svojih sinova, Marka ili Andriju, hteo je dobiti jednu devojku iz porodice hrvatskih Šubića, orođenih s carem Dušanom, koja je u to vreme živela na srodničkom dvoru bana Tvrtka. Taj brak sprečio je papa, koji nije dozvoljavao da jedna katolička princeza pođe za "šizmatika". Ne znamo kad se Marko venčao sa Jelenom, kćerkom na jugu moćnog vojvode Hlapena. Svoju kćer Oliveru udao je Vukašin za Đuru Balšića. Po nekoj bliže nepoznatoj vezi bio je kraljev srodnik i ugledni ohridski vlastelin, Ostoja Rajaković (+1379.). Zahvaljujući svojoj energiji, a donekle i tim vezama, kralj Vukašin je postao apsolutno priznati gospodar cele Maćedonije.

Od uzurpacija ne osta pošteđena ni severna Srbija. U njoj se po svojoj bezobzirnosti i samovolji najviše isticao mladi, tek dvadesetogodišnji župan Nikola Altomanović (rođen 1348. god.), sinovac kneza Vojislava Vojinovića, po svoj prilici najpre gospodar kraja oko Rudnika. Od leta 1367. on je napadao svoju strinu Gojislavu, udovicu Vojislavljevu, i do kraja oktobra 1368. uspeo je da je potisne iz cele njene oblasti i da postane moćan gospodar od Rudnika do Trebinja i mora. U isto vreme župan Nikola je hteo da iskoristi i meteže u Bosni i pomagao je odmetanje izvesnih ljudi bana Tvrtka, kao na primer humskog gospodara Sanka Miltenovića, a verovatno se hteo i osvetiti Tvrtku, jer je ovaj bio u vezama i pomagao Gojislavu. Dubrovačka Republika nije bila nimalo zadovoljna novim susedom i uticala je sa svoje strane na njegove nove prijatelje, kao na župana Sanka, da se okane veza sa njim. U tom nije odmah uspela, jer se protiv Tvrtka borio i njegov mlađi brat Vuk, koga je župan Nikola isto tako potsticao i pomagao. Sukobi u istočnoj Bosni i humskom trebinjskom kraju izvrgli su se u pravi rat. Protiv župana Nikole ratovali su i Dubrovnik i ban Tvrtko, ali bez mnogo uspeha. Ban je, istina, skršio svoje protivnike u Bosni, naterao je na pokornost i Sanka, ali samog župana Nikolu nije mogao da savlada. U leto 1370. god. došlo je do mira između bana Tvrtka i župana Nikole, ali taj mir nije obuhvatio i Dubrovačku Republiku, iako se Tvrtko trudio da joj pomogne i u tom pravcu.

Bujan i plahovit, župan Nikola se sve više isticao kao pravi vladar. Od Dubrovačke Republike tražio je, da se njemu isplaćuje čak svetodimitarski dohodak, koji se plaćao samo vladarima u Srbiji. Znači, da nije vodio računa ni o caru Urošu ni o kralju Vukašinu. Odbijanje Dubrovčana da to učine dalo mu je povoda, posle sklopljenog mira sa Tvrtkom, da pojača neprijateljstva protiv njih i da im u jesen 1370. god. nanese osetne štete. Kad su se Dubrovčani, u nevolji, obratili za pomoć kralju Lajošu, ovaj je naredio da se utiče na župana, ali je mačvanski ban Nikola Gorjanski, prijatelj Altomanovićev, to posredovanje izveo samo rečima.

Istočni sused Altomanovićev u severnoj Srbiji bio je knez Lazar Hrebeljanović. Otac Lazarev, Pribac, bio je jedno vreme logofet cara Dušana, a i sam Lazar proveo je više godina u dvorskoj službi obojice srpskih careva. Oko god. 1353. oženio se Milicom, kćerkom kneza Vratka, potomka Vukana Nemanjića, pa je tako stupio i posredno u veze sa vladalačkom kućom. Njegov srodnik beše čelnik Musa, gospodar od 1363. god. Brvenika i njegove župe. On je imao za ženu sestru kneza Lazara, od koje je dobio sina, u narodnoj poeziji poznatog Stevana Musića. Ni knez Lazar nije mogao ostati u prijateljstvu s Altomanovićem. Zašto su došli u sukob nije pobliže poznato, ali glavna se borba između njih vodila oko važnog Rudnika. Taj grad oteo je knez Lazar od župana Nikole krajem 1370. god., za vreme ovih njegovih zapleta na jugu.

Protiv župana Nikole spremao se u proleće 1371. god. opasan savez. Svi njegovi susedi imali su dosad s njim sukoba izuzimajući jedino Brankoviće s Kosova, od kojih je bila njegova majka. Nije dovoljno jasno, ko je sve uticao da se na njega digao sam kralj Vukašin, pored Dubrovčana i Balšića. Verovatno je Vukašin u mladom županu, koji traži za sebe vladarske dohotke, gledao suparnika, koji mu je, već zbog svoje velike oblasti i snage, mogao postati opasan. Možda je župan preduzimao štogod i protiv Balšića, sa kojima se njegova oblast graničila u dugoj liniji. Oko 20. juna stigao je kralj Vukašin sa sinom Markom i vojskom pod Skadar, odakle se spremao, s Balšićima zajedno, da krene prema Onogoštu, u susret Altomanoviću. Dubrovačka Republika bila je spremna, da na svojim lađama prebaci jedan deo vojske u Altomanovićevo područje, u Konavlje, da ga napadne – sa te strane. Ali upravo u vreme kad je trebala da otpočne ta ofanziva, koja je mogla da bude kobna po Altomanovića, stigoše kralju Vukašinu glasovi o velikoj turskoj opasnosti s juga, i on morade na brzu ruku vraćati vojsku i krenuti i sam natrag, u istočnu Maćedoniju.