![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Stvaranje srpskog carstva
|
|
Glas o smrti Andronikovoj prenuo je Dušana. Već radi
Hreljina odmetništva on se bio odlučio da krene na jug, a sad, nenadano,
stiže pred Solun. Uplašeno namesništvo u Carigradu požuri da ublaži
kralja, bojeći se težih zapleta. Jer protiv Vizantije diže se u isti
mah i bugarski car Jovan Aleksandar, tražeći da mu se izda njegov protivnik
Šišman, sin cara Mihajla. Bune izbiše i u Epiru i u Albaniji; a na tračkim
obalama pojaviše se turske gusarske lađe pleneći i pustošeći. U toj
tako teškoj situaciji, lične borbe u Carevini, mesto da se stišaju,
planuše još jače. Kantakuzena proglasiše za izdajnika, svrgoše ga s
vlasti, uzeše mu imanja i sve časti i na kraju mu čak i dvore poharaše.
Svestan svoje vrednosti, prkosan, žudan vlasti, a imajući uza se jedan
deo vojske i velikaša, Kantakuzen se sam proglasi za cara (26. oktobra
1341.) i utvrdi se u Dimotici.
Ne mogući da osvoji Adrijanopolj, Kantakuzen se beše početkom 1342. god. uputio prema Solunu, da uzme taj drugi po važnosti grad Carevine, iako je znao da se tu, možda, može sukobiti ne samo s Dušanovim aspiracijama, nego i četama. Ali ni jedan ni drugi nisu imali sreće. Dušan je bio potisnut od Vodena, a Kantakuzen od Soluna. Kantakuzen, šta više, beše strateškim operacijama grčke vojske prisiljen da se povuče na sever i pređe Srbima. Sa dva svoja sina, Matijom i Manojlom, i sa 2.000 vojnika došao je on u Prosek i tu se predao srpskom zapovedniku grada. Iz Proseka bi upućen u Veles, na područje njegova poznanika i prijatelja Vojvode Olivera. Kad je Dušan, koji se baš nalazio na putu u pohode svom šuraku u Bugarsku, dobio vest o tom, pozdravio je odmah važnog prebega i pozvao ga na svoj dvor. Jula 1342. god. primili su Dušan i kraljica Jelena na svom dvoru, u Prištini, samozvanog vizantiskog cara sa mnogo pažnje. Lepo dočekan, Kantakuzen je ostao na srpskom dvoru skoro godinu dana. Sklopio je sa Dušanom i savez za bolji rad. Cena tog saveza i srpske pomoći Kantakuzenu da se dočepa vlasti u Vizantiji imala je biti ta, da Grci ustupe Srbima sve gradove zapadno od Kavale, u kojima bi se većina stanovništva izjasnila za srpsku vlast. Zlo građanskog rata davalo je nade na Dušanovu dvoru, da bi ta kao neka vrsta plebiscita mogla ispasti u korist Srba. Obrt političke sreće pokazivao se već u ponašanju pojedinih ljudi. Ćesar Hrelja, kraljev odmetnik, našao je za mudro da se opet povrati svom gospodaru i da mu kao dobitak preda još i grad Melnik savladavši u njemu posadu sastavljenu od Kantakuzenovih ljudi. Ali, treba naročito naglasiti, da savez između Kantakuzena i Dušana nije bio nimalo iskren, od samog početka. Kantakuzen je dobro znao, da će Srbi tražiti naplatu za svoju pomoć i da ta naplata može biti samo na račun grčkog područja. Što srpsko učešće bude veće, biće prirodno, veći i njihov račun. Ali njemu je bilo stalo do toga, da srpskom pomoću dobije vlast i slomi protivnike; posle će, kad se učvrsti, on gledati da vrati sve na što je morao pristati u tesnom položaju. Već i pri pregovorima u Srbiji bilo je dosta teškoća; i mada zavisan od Dušana, Kantakuzen se dugo branio da primi uvete koji su mu postavljani. Za Kantakuzena se mnogo zauzimala kraljica Jelena. Da se nađe rešenje bio je čak sazvan i sabor od 24 srpska velikaša, na kome je glavnu reč vodila kraljica. Njenom uticaju i potpori velikog vojvode Olivera uspelo je, da nađu to posredno rešenje, koje je ostavljalo otvorena vrata na obe strane. Kantakuzen se mogao tešiti, da tim rešenjem Srbima stvarno nije još ništa dao; pregovori i rasprave oko načina provođenja mogu trajati mesecima, a dotle može izbiti sticajem prilika ili slučajem i neki po nj i Grke srećniji izlaz iz cele situacije. Dušan je opet dobro video, da mu ova kriza u Vizantiji može dobro poslužiti da proširi Srbiju, i kad već jedna strana traži njegovu pomoć on je gledao da je i dobro naplati. Ponuđeno Kantakuzenovo rešenje nije mu bilo mnogo po volji, ali ga je, pod uticajem kraljice i njenih jednomišljenika, primio, računajući s tim da ipak sve obrne u svoju korist. U jesen 1342. god. počela je saveznička akcija protiv Sera. Na čelu vojske beše sam Kantakuzen i srpske vojvode Oliver i Vratko. Pohod je, izgleda, bio shvaćen malo olako. Srpski vojnici sa uživanjem su pili mlado vino, kome nisu bili mnogo vični, i zbog toga su se u velikom broju poboleli od srdobolje; na 1.500 ljudi platilo je glavom bez ijednog neprijateljskog udarca. Kantakuzenovi ljudi osuđivali su to nepaženje na čuvanje svoje snage i kad se, zbog osetnih gubitaka, vojska morala vraćati ne svršivši ništa, jedan dobar deo Grka ostavi saveznike i pođe svojim poslom. Dušan je međutim, pomoću mita, dobio Voden. Taj uspeh ojačao je Kantakuzenovu stranku na zapadu i jugu Balkana i još te jeseni, pomoću svog nećaka Jovana Anđela, koji je tamo bio namesnik, Kantakuzen osigura Tesaliju za sebe. U Carigradu su za to vreme radili svima sredstvima, da razbiju savez između Dušana i Kantakuzena. Delovali su čak i preko bugarskog cara Aleksandra, svog prijatelja a Dušanovog šuraka. Dušanu je stranka carice Ane nudila odmah sve, što mu je imao da obezbedi savez sa Kantakuzenom, to jest čitavo područje zapadno od Kavale i Filipija sem Soluna, – samo ako im izda, ubije ili bar zasužnji protivnika. Veran datoj reči Dušan je odbio dva grčka poslanstva i na proleće 1343. god. ponovo je, zajedno s Kantakuzenom, preduzeo ratni pohod. Jedno vreme vodio je vojsku sam Dušan. Kako je krajem 1342. god u decembru umro prevrtljivi ćesar Hrelja, koga su verovatno prilike i Dušanovo nezadovoljstvo s njim nagnali da ode u Filski Manastir, gde je postao monah Hariton i gde je i sahranjen, to je kralj podvrgao sebi njegovu važnu pograničnu oblast. Posle toga je naročitu pažnju obratio Albaniji, u kojoj je od lanjske godine njegova vojska s uspehom delovala, tako da je u junu 1343. god. Kroja, kao glavni grad srednje Albanije bila već u Dušanovim rukama. On je tad potvrdio gradu sve ranije povlastice. Kantakuzen je ratovao i opet pod Serom, koji se uporno branio. Da pokažu svoju tvrdu odluku istrajnosti u borbi, oni su Kantakuzenova poslanika, koji je došao da pregovara o predaji, ne samo ubili nego čak i raščerečili i njegove komade tela izvesili na gradske zidine, da budu opomena i spoljašnjem i unutrašnjem neprijatelju. Kantakuzen nije imao načina da ih savlada i kazni. Postoji i činjenica, da se srpski vojnici pod njim nisu borili sa voljom i da su mu u dva-tri maha otkazivali poslušnost. To i neuspesi pod Serom učiniše, da se Kantakuzen poče osećati nelagodno među Srbima. Javila se sumnja. Ona se pojavila naročito od onda, kad je Kantakuzen prevarom dobio Ber, na koji je već ranije Dušan bio stavio ruku. Sigurno je sem toga znao i za poruke iz Carigrada, a u sumnji ga je pojačao naročito dolazak mletačkog poslanika Marina Venijera (u leto 1343.) od koga se bojao da će, po željama i molbama iz Carigrada, uticati na Dušana, da se dotadašnji savez raskine. Verovatno se u Srbiji bila malo ohladila i ona stranka, koja je ranije radila za nj. Za Dušana je već čuo, da ga je zauzimanje Bera, u kom se Kantakuzen nastanio, dovelo u veliku jarost. Zbog svega toga Kantakuzen se reši da napusti Srbe i potraži sreću na drugoj strani. Uputio se protiv Soluna. Na kraljev poziv, da dođe na nove pregovore, nije se hteo odazvati. To onda izazva Dušana, koji je to možda jedva dočekao, da pođe na nj. U isto vreme stizala je i carigradska flota u pomoć Solunu. Da ne bi došao među dva neprijatelja, Kantakuzen se brzo povukao u Ber. Prirodna je stvar, da je posle toga došlo lako do sporazuma između Dušana i carice Ane. Da bi sporazum postao čvršći bi, krajem avgusta, veren mali šestogodišnji kraljević Uroš sa sestrom mladog cara Jovana Paleologa. |