![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Stvaranje srpskog carstva
|
|
Gonjen od Vizantije i napušten od Dušana, Kantakuzen
se beše našao u vrlo teškom položaju. Njegova odluka stvorena je, međutim,
brzo. Jedini aktivni neprijatelj carigradskih gospodara behu u taj mah
Turci. Protiv njih tražila je Vizantija baš ove, 1343. god., pomoć mletačke
flote. Kantakuzen, koji je i od ranije imao veza s njima, zatraži tursku
zaštitu. Omar, ajdinski emir, jedan između najmoćnijih u Maloj Aziji,
brzo se odazva vapaju ugroženog, kao što je godinu pre spasavao u Dimotici
i ženu Kantakuzenovu od Bugara. Turci s Omarom i sa svojom velikom flotom
čamaca izbiše nenadano na ušće Vardara. S Kantakuzenom zajedno pokušaše
uzalud novi napad na Solun. Ali ujedinjena hrišćanska flota Mlečića,
rodskih vitezova i kiparskog kralja, koje je okupio i bodrio sam papa,
uništi kod Halkidike turske lađe. Turci, odsečeni od svoje baze, nađoše
se na muci. Kralj Dušan, koji je za to vreme osvajao po Albaniji i Maćedoniji
i bio, u taj mah, blizu Zihne, posla protiv tih Turaka, kojih je bilo
oko 3.000 ljudi, svoga vojvodu Preljuba, sa teškom konjicom. Kod Stefanijane,
između Soluna i Sera, dođe do sukoba. Tu Turci vešto prevariše Srbe.
Povučeni na jedan brežuljak, pun grmlja, oni su sačekali da srpski konjanici
odsednu s konja i da se s naporom, u teškim oklopima, stanu peti uz
brdo. Onda su oni, za tili čas, sleteli niz brdo, na drugu stranu, dočepali
se srpskih konja, pobili nešto ljudi i odjurili u Trakiju, gde se nalazio
Kantakuzen (1344. god.). U Trakiji je Kantakuzen i bez njih imao uspeha,
a sad je postao ozbiljna opasnost. Iz Carigrada su zvali u pomoć i Srbe
i Bugare. Za vreme tih borbi u Trakiji češće se pominje neki vojvoda
Momčilo. To je jedan od onih na Balkanu dosta običnih epskih avanturista,
koji je kao četnik služio i Srbima i Grcima, delujući u glavnom u Radopi
i po južnoj Maćedoniji. God. 1344. ostavio je Dušana i prešao Kantakuzenu.
Njegova četa bila je u stvari prava, i to vrlo ozbiljna, vojska i imala
je na 5.000 pešaka i na 300 konjanika. Kantakuzen ga odlikuje činom
sevastokratora, a carica Ana činom despota, samo da bi ga pridobila
na svoju stranu i vezala čvršće. Ali on nije veran nikom. Napustio je
doskora i Kantakuzena i proglasio se kao potpuno samostalan. Samovoljan
je bio nesumnjivo uvek. Ostavivši Kantakuzena napao je odmah njegove
turske saveznike, pa i njega sama. Ali to mu beše pred glavu. Ozlojeđeni
Turci, zajedno s Kantakuzenom, napadoše ga nepoštedno. Momčilo je tražio
skloništa u tvrdom primorskom gradu Periteorionu, ali ga grčki stanovnici
nisu hteli primiti, i on je, nedovoljno spreman, morao da uđe u borbu
na polju. Zasuti turskim strelama popadali su on i njegovi drugovi posle
hrabre odbrane (1345. god.). Epska pesma srpska prenela je tog rodopskog
vojvodu u hercegovački Pirlitor i dala o njemu i njegovom krilatom Jabučilu
jednu od najlepših svojih tvorevina.
Dok se Kantakuzen bavio na istoku, zauzimao je Dušan polagano zapadne delove Balkanskog Poluostrva i južnu Maćedoniju. U jesen 1345. god. behu u njegovim rukama Berat, Valona i Kanina u Albaniji, i Kostur, Drama, Filipi, i Hrizopolj u Maćedoniji. Uzeo je i Ber, Kantakuzenovu bazu u tom kraju. Kavala, odnosno tad zvani Krstopolj, postade krajnja tačka vizantiske zapadne granice. Neosvojiv za Srbe ostade bedemima dobro opasani i uporno branjeni Solun, za kojim je Dušan žudio celog života. Uspesi koje je kralj postigao od 1331.-1345. behu doista veliki. Na Balkanu Dušan nije imao takmaca. Fizički veći od svih ljudi on je to bio i kao vladar balkanskog područja. Prema Srbiji sve su druge države išle u drugi i treći red. Bugarska se privijala uza nj, Vizantija se hvatala za njegov skut. Bosna ga se bojala. Dušan oseća svoju snagu i prevlast Srbije. Osvojivši i značajni Serez, najvažniji grad između Carigrada i Soluna, kralj 15. oktobra 1345. piše Mletačkoj Republici sa puno ponosa, da je postao "gospodar gotovo celog Carstva Romejskog." Videći svoje uspehe i nemoć Vizantije Dušan dolazi na smelu i veliku zamisao. On želi da postane gospodar Carigrada i da na ruševinama istrulele Vizantije podigne moćno carstvo jednog mlada naroda, puna poleta i stvarne snage. Posed Carigrada stari je san svih slovenskih država koje su se stvarale oko Vizantije, na Balkanu i Crnom Moru. Za njim su težili Simeonovi Bugari, Dušanovi Srbi i posle Rusi kroz gotovo ceo XVIII i XIX vek. U starom Seru, daleko na jugoistoku Maćedonije, Dušan stvara odluku da proglasi Srpsko Carstvo. Već januara 1346. polazi njegovo poslanstvo u Mletke, da prijateljsku republiku obavesti o njegovoj nameri i da joj ponudi savez za osvajanje ostataka evropske Vizantije. Taj savez s Mlecima Dušanu je trebao najviše radi flote koje sam nije imao a bez koje je bilo nemoguće potpuno opsesti i savladati Carigrad. Samo s kopnene strane nije ga dotle mogao niko osvojiti. Ali Mleci nisu pristajali na tu ponudu; jedno s toga, što su u to vreme ratovali s Mađarima radi Dalmacije, a drugo, što im nije išlo u račun, da se slaba vlada Vizantije, koja im je često iz nužde, davala mnoge olakšice zameni vladom jedne jake a mlade i usred toga možda osione države. Za svečani čin careva krunisanja, koje je imalo da vidno, za sve vekove, obeleži vrhunac moći Srpske Države, sjajni uspeh generacijama s planom pribirane i razvijane narodne energije, činjene su velike pripreme. Uz cara je trebao postojati i patrijarh, koji će izvršiti krunisanje; uz carstvo i inače treba da bude patrijaršija, najveća crkvena uz najveću svetovnu vlast. Za krunisanje nije se moglo ni misliti na carigradskog patrijarha; a na bugarskog za takav čin u srpskoj državi nije se htelo misliti. Za patrijarha srpskog Dušan dade proglasiti arhiepiskopa Janjićija, svog dobrog saradnika, koji je ranije bio logotet. Pristanak za proglašenje srpske patrijaršije dali su samo od Dušana u pola ili sasvim zavisni crkveni poglavari, bugarski patrijarh i avtokefalni ohridski arhiepiskop. Proglas, prema tom, nije bio strogo kanonski, nego više izraz samovolje i sopstvene snage. Radi toga i radi političkog karaktera čitava akta bacila je carigradska patrijaršija prokletstvo na ovu srpsku crkvenu tekovinu i prekinula s njom veze. Na krunisanje Dušanovo, koje se imalo izvršiti u Skoplju, skupila se sva gospoda srpska, svetovna i crkvena. Pored srpskog patrijarha našao se tu i bugarski, a beše mnogo episkopa i crnorizaca, naročito iz Svete Gore. Dubrovačka Republika poslala je naročito izaslanstvo s bogatim poklonima. Na Vaskrs, 16. aprila 1346. god., krunisan je Dušan za cara, a njegov sin, devetogodišnji Uroš za kralja. Srbija je postala Carevina, s punom ambicijom da zameni u pola slomljenu Vizantiju. To kazuje i nova titula Dušanova, koja ga označava kao Cara Srbljem i Grkom i njegova izreka, da mu je Bogorodica pomogla da "kraljuje velikim i slavnim gradovima grčkim i da bude nastavnik velikim i svetim carevima grčkim". S tom ambicijom Srbija je uzela na se i izvesne tradicije, ustanove i likove carigradske imperije, koji su smatrani kao atribut i nasleđe carskog dostojanstva, iako su imali u ponečem čist vizantiski karakter, koji je izvesnim delom bio i proizvod njihove kulture. Rim je, rečeno je jednom lepo, bio grad, koji je stvorio jedno carstvo; a celo jedno carstvo stvaralo je Carigrad. U njemu je s toga gledan ideal carstva, carski grad po previshodstvu. Grci su ga sami zvali samo Grad i Konstantinov grad, a u Slovena je on dobio ime Carigrad. S toga su tradicije tog grada, vrlo ponosna na svoj prestonički položaj, bile primane od svih suseda sa nesumnjivim respektom, i s toga su i nekad Simeon bugarski, kao sad Dušan srpski, iako politički protivnici Vizantije, prihvatali sa žudnjom njen carski nimbus. |