Istorija

Istorija Srpskog naroda

Stvaranje srpskog carstva

 

Postavši car, Dušan je nagradio sve svoje važnije saradnike. Kako se sam popeo u činu po vizantiskom uzoru, tako je po istom obrascu unapredio i njih. Titulu despota, najveću posle carske, dobiše carev polubrat Simeon, brat carice Jelene Jovan Asen, koji je bio u Dušanovoj službi, i Jovan Oliver, možda suprug Dušanove maćehe Marije i gospodar ovčepoljske, tikveške i morihovske oblasti i osnivalac manastira Lesnovo. Sevastokratorima biše proglašeni carevi rođaci: vojvoda Dejan, za kojim je bila udata Dušanova sestra Teodora, gospodar kumanovske oblasti i Branko Mladenović, čije se poreklo izvodi od Vukana Nemanjića, s porodičnim imanjem na Kosovu, u Drenici, a kome Dušan beše nedavno poverio ohridski kraj. Za ćesare je proizveo: Vojihnu, gospodara Drame; vojvodu Preljuba, zeta careva i vojvodu Grgura Golubića. Sem pojedina lica, car je nagradio i obdario i mnoge crkve i manastire. Ovom je prilikom, najverovatnije, skopljanska mitropolija odlikovana da bude prvoprestona.

Car je pokazivao u ovo vreme veliku pažnju prema crkvi. Preko nje je hteo svakako da ublažava i privlači grčki elemenat, koji s novom carevinom nije imao ništa zajedničko sem vere. Hteo je uz to, da bogatim darovima pridobije za sebe sveštenstvo uopšte, koje je držanje carigradske patrijaršije moglo da napravi neraspoloženim prema caru i njegovoj tvorevini. U tom pogledu izgleda da je naročito polagao na svetogorske monahe, na najuticajniji duhovni elemenat u Maćedoniji. On je lično 1347. pohodio tamošnje manastire i bogato ih obdario. Tamo su mu, ipak, nesumnjivo zamerali, što je popustio upornoj carici Jeleni da i nju povede sa sobom i da prekrši staro osveštano pravilo Svete Gore, da na njeno tle, među monahe, ne sme kročiti ženska noga. God. 1350. ustupio je 500 perpera godišnjeg dohotka, koji je Dubrovačka Republika plaćala srpskom vladaru za predati Ston, jerusalimskom manastiru Sv. Arhanđela. Sv. Arhanđelima posvetio je Dušan i svoj manastir, na Bistrici više Prizrena, za koji je izabrao mesto još 1343., hoteći da se zahvali arhanćelu Mihailu za ozdravljenje od bolesti. Staru crkvu, posvećenu istim "vojvodama nebeskih sila", on je počeo zidati u proleće 1348. god., a dovršio je 1352. Ona je, na žalost, srušena gotovo do temelja; nedavno izvršena iskopavanja sa pronalaskom raskošne ornamentike i skupog materijala upotrebljenog mermera daju samo jednostran nagoveštaj o stilu i vrednosti te zadužbine. Zanimljivo je, da je narodna pesma očuvala pomen na Dušanov kult Arhanđelov i da mu ovog sveca daje za kućnog patrona.

Na glas da se Dušan dao krunisati za cara požurio se Kantakuzen, da se kruniše i on. Pet nedelja posle svečanosti u Skoplju krunisao je jerusalimski patrijarh (carigradski, očevidno, nije hteo) Kantakuzena u Adrijanopolju za cara (21. maja 1346.). Neumoran i nepopustljiv, on traži saveznike na sve strane. Kad je njegov dotadašnji saveznik Omar poginuo u jednoj borbi kod Smirne, Kantakuzen se obratio silnom Orhanu, vođi Osmanlija. Da ga čvršće veže za sebe on mu je dao za ženu svoju kćer, žrtvujući po dotadašnjem vizantinskom običaju, za svoje političke ciljeve rođenu decu. Pomagan od Turaka, on popravlja svoj položaj; a kad u Carigradu pogibe njegov glavni protivnik, Aleksije Apokavk, okrenulo se i javno mišljenje u njegovu korist. Svet je bio sit građanskog rata i njegovih sve težih posledica, a plašile su ga i ambicije nove srpske carevine. Kantakuzenova stranka verovala je u sposobnosti svog šefa i htela je, da mu, uz kompromis sa zakonitim carem, obezbedi vlast i uticaj u državi. 3. februara 1347. otvoriše mu s toga oni kapije prestonice. Kantakuzen bi krunisan ponovo za cara i data mu vlast da deset godina caruje sam u ime mladog cara, koji će postati njegov zet, a da posle toga caruju zajedno. To izmirenje nije popravilo položaj Vizantije. Iznurena zemlja beše klonula i izgubila veru u sebe; prema Dušanovoj Srbiji ona je predstavljala, kako tačno kaže K. Gelcer, silu trećeg reda.

Kao zapovednik oblasti prema srpskoj granici, od Didimotike do Kavale bi postavljen Kantakuzenov sin Matija. On je, kao carev sin, imao da obodri Grke pod srpskom vlašću i da im da nade na skoro oslobođenje. Doista, čim je učvrstio svoj položaj u Carigradu, Kantakuzen šalje poslanstvo Dušanu, u kom mu zahvaljuje za učinjene usluge i traži povraćaj uzetih gradova. Dušan je to odbio i dao tim priliku carigradskoj vladi da pokuša novu ratnu sreću. Pomagan od Orhanovih Turaka, kojima je jedan od vođa bio i Orhanov sin Murat, docnije car, Matija napade Srbe na istočnoj granici, oko Kavale. U tim borbama grčko stanovništvo stradalo je više od Turaka, željnih plena, koji nisu mnogo razbirali kome šta pripada, nego od samih Srba. Sam pohod grčki, zbog takvog ponašanja Turaka, ne donese za saveznike nikakav uspeh.

Za to vreme učvršćivao je svoju vlast novi, mladi kralj mađarski, Lajoš posle prozvan Veliki, koji je došao na presto 16. jula 1342. god. Na severu Srbije on je poseo Mačvu i uzeo tvrde gradove Beograd i Golubac; a na zapadu, u Dalmaciji, beše počeo dugu borbu s Mlecima za posed Dalmacije. Zbog toga je približavanje između Dušana i Mletačke Republike došlo gotovo samo od sebe. U Dalmaciji hrvatski velikaši behu podeljeni, jedni za Mletke, drugi za Mađarsku.

Bosanski ban, Stepan II Kotromanić, bio je na muci za koga da se opredeli. Dotle, on se smatrao kao jedan od najispravnijih vazala kralja Karla. Sad, kad na vladu u Mađarskoj dolazi jedan šesnaestogodišnji mladić neizvesnih sposobnosti, njemu se čini da nije mudro vezati svoju sudbinu uz Mađarsku. Radi toga on 1343. nudi Mlecima savez sa željom, da u nj uđe, pored hrvatskih velikaša iz Dalmacije, još i kralj Dušan. Republici u taj mah nije bilo u interesu, da se bosanski ban meša u dalmatinske poslove s njom zajedno, jer je želela da tamo radi sama i čisto za svoj račun. Ona s toga ne odbija potpuno banovu ponudu, ali je i ne prima. Videći tu uzdržanost Mletaka, a čuvši za veliku vojsku Lajoševu, koja se kretala prema Dalmaciji, ban Stepan se reši, da ponovo ide s Mađarima, ali da ipak, potajno, održava veze i sa Mlecima. Kad su se vodile borbe oko Zadra, ban, iako učestvuje na mađarskoj strani, čini ipak neke usluge i Mlečanima i, kako sami Zadrani pišu, samo se njegovom držanju ima pripisati, da su oni, na kraju krajeva, morali doći ponovo pod vlast Mletaka (15. decembra 1346.). Stepan je naročito želeo, da ga Mlečani izmire i s carem Dušanom, koji je na nj bio kivan radi oduzimanja Huma i koji to pitanje nije nikako hteo da skine s dnevnog reda.

Kad je 1346. god., u leto, došlo do izmirenja između kralja Dušana i Lajoša, koji je hteo da dobije slobodne ruke na zapadu, bosanski ban se beše uplašio za svoj položaj. Računajući na Mletke, koje je obavezao držanjem u borbama oko Zadra, i na njihov prijateljski odnošaj sa ojačanim Dušanom, on ponovo misli na savez između Bosne i Mletaka. Mlečani s početka ne ulaze u to pitanje, ali su voljni da kod Dušana posreduju za bana. Ali, kad se pogoršala situacija u Dalmaciji na mletačku štetu, oni mu 11. oktobra 1346. poručuju, kako računaju s njim i misle na savez. U isti mah oni su mu javljali, da je njihov poslanik našao cara Dušana duboko u grčkoj zemlji i da je car, za ljubav Mletaka, voljan da se izmiri s banom, ali pod uslovom da mu ovaj vrati Hum.Postoji li sumnja o pravu na tu zemlju, car je pristajao da se o tom naročito raspravlja, s potrebnim dokazima. To je prvi put u našoj historiji, da su vladari bili voljni jedan teritorijalni spor rešavati ne oružjem, nego pravnom raspravom. Ako ban ne pristane na to, poručivao je Dušan, onda on, zauzet većim poslovima na istoku, pristaje na primirje od dve-tri godine sa sigurnim garantijama da neće biti uzajamnih napadanja. Takvo držanje carevo zabrinulo je bana i opredelilo ga, da se odluči za kralja Lajoša i da u naslonu na nj obezbedi i svoj lični položaj i svoj posed. S toga napušta misao i o savezu s Mlecima, iako održava dosta srdačne veze s njima.