![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Stvaranje srpskog carstva
|
|
Njegovom posredovanju ima se, delimično, zahvaliti, što je, najposle, iza dugih pregovora došlo do mira između Mletaka i Mađarske, 8. avgusta 1348. Važno je, da je i car Dušan sa svoje strane preporučivao Lajošu mir sa Mletačkom Republikom. Ta akcija Dušanova dolazila je donekle i zbog veza, koje je sam počeo da stiče u Dalmaciji. Sinovac bana bosanskog i dalmatinskog gospodara, Mladena II Šubića, a unuk moćnog bana Pavla, Mladen III, koji je držao gradove Skadrin, Klis i Omiš, beše se u jesen 1347. god. oženio Dušanovom sestrom Jelenom. Naskoro potom, 1348. god., Mladen je umro od kuge, koja je zahvatila ceo Balkan i dobar deo Evrope, i ostavio je iza sebe posmrče, Mladena IV. Dušan je održavao veze sa rano obudovelom sestrom i vodio je brigu o njoj. Kralj Lajoš dao je pogubiti 23. januara 1348. vojvodu Karla Dračkoga kao neprijatelja svoga brata; a iste godine umro je i Jovan Anđel, namesnik vizantiskog cara u Tesaliji i Epiru. Car Dušan iskoristi obezglavljenost tih zemalja, da nastavi i upotpuni svoja osvajanja na tim stranama. Još iste godine on je zauzeo ceo Epir sa Janjinom i Artom, a njegov vojvoda Preljub zauze svu Tesaliju, dospevši do mletačkog primorskog grada Ptelea. Preljub postade carev namesnik u osvojenoj zemlji; Albaniju, sa Valonom i Beratom, dobi carev šurak Jovan Asen, a Epir carev polubrat Simeon. Na čitavom zapadu Balkana od Dubrovnika do Krfa jedini Drač beše još ostao u vlasti napuljskog dvora. Puna Dušanova titula, koja se javlja u nekim poveljama, glasi od 1348. ovako: "Ja u Hrista Boga blagoverni i bogom postavljeni Stefan, car svima Srbima i Grcima i zapadnoj strani, to jest Albaniji, i Pomoriju i svemu Disu (Zapadu)." U tim osvojenim oblastima Dušan je provodio antigrčku politiku. On je dosta otvoreno pomagao Arbanase protiv Grka. Brđanska albanska plemena behu počela još s kraja XIII veka postepeno osvajanje susednih dolina, a od XIV veka sve više uzima maha njihova ekspanzija prema Tesaliji i Epiru. Car Andronik III uzalud je pokušavao da spreči taj proces, kome se i sav drugi grčki svet opirao. Razumljivo je potom, što su Arnauti tražili potpore kod Srba i u njihovom pohodu od 1348. uzeli živa učešća. U Preljubovoj vojsci njihov broj morao je biti vrlo velik, kad su čitav taj odred Mlečani po njima zvali "Albanci". Srbi su Albancima za to davali znatne povlastice, naročito njihovim glavarima. Dušanova politika na južnoj granici Maćedonije išla je jasno za tim, da tu oblast obezbedi za srpski etnički posed. Kao nekad Sv. Sava, on potiskuje grčke crkvene velikodostojnike i na njihova mesta dovodi svoje Srbe. Tako je na najvažnije mesto, za mitropolita u Ser, doveo učenog igumana Arhanđelova Manastira kod Prizrena, poznatog knjigoljupca Jakova, očevidno s namerom da tu razvije svoju slovensku crkveno-prosvetnu aktivnost. S Kosova kreće u Ohrid, na tu isto tako važnu tačku, ugledne i odane Brankoviće, čija zadužbina Zaum, na Ohridskom Jezeru, još i sad podseća na njih. Mudri Uglješa Mrnjavčević počeo je svoju državnu službu u Trebinju, pa je posle, možda sam, a možda u vezi s bratom Vukašinom, koji se 1350. navodi kao župan na jugu, u Prilepu, premešten na tu stranu. Župan Vojihna, koji se 1323. god. pominje u severnoj Srbiji kao pristalica kralja Vladislava, sina Dragutinova, biće po svoj prilici onaj ćesar Vojihna, koji dobija na upravu Dramu, najizloženiju srpsku oblast na jugoistoku. Nije nimalo slučajno, što Dušan upućuje baš na tu stranu svoje najuglednije i najsposobnije velikaše; on je očevidno hteo da te oblasti na granici budu pod vlašću njemu najodanijih ljudi i da dođu pod što bolje upravljače. Ljude tamo trebalo je zadobijati i autoritetom i pravednošću. Ipak, Dušan u toj svojoj politici nije bio suviše prek. Da je vodio obzira o grčkoj kulturi vidi se ponajbolje po tom, što je mnoge od njihovih manastira obilato darivao i pisao im povelje na njihovu jeziku. U osvojenom Epiru, kao izuzetak od gornjeg pravila, koga se držao u Tesaliji, postavio je za namesnika svog polubrata Simeona, koji je bio, po majci, grčkog porekla. Nićifor Gregora čak ističe, da je Dušan, kao car, vidno promenio svoj stav "po običajima Romeja" i da je za Srbiju od Dunava do Skoplja, ostavio stare uredbe i običaje, i da je za nove oblasti uveo lično upravu po starom rimsko-vizantiskom pravu. Da je severnu Srbiju, odnosno Srpsku zemlju, ostavio stvarno svom desetogodišnjem sinu, da on tu upravlja, kako veli Gregora, neće biti potpuno verovatno u stvarnosti. Ali upada u oči ono, što je A. Solovjev dobro naglasio, da je, mimo vizantiski običaj, Dušan krunisao sebe za cara, a Uroša za kralja. "Rex iunior Uroš vrši neposrednu kraljevsku vlast u čitavoj državi i neposredno upravlja u grčkim zemljama "po rimskim zakonima". I tačan popis metohija u toj povelji daje nam mogućnost da vidimo, koje oblasti spadaju u jedan a koje u drugi deo. U srpsku zemlju spadaju: Plav, Zeta, Morava, Pilot, Lipljan, Prizren, Polog. U Romaniju spadaju: Prosek, Štip, Bregalnica, Struma, Strumica, Ser, Redina. Izgleda da i skopska oblast spada u Romaniju... Ista se podela spominje još i u međunarodnom ugovoru s Dubrovnikom 20. septembra g. 1349. Tu se svuda strogo razlikuje "zemlja careva i kraljeva", "trgovi carevi i kraljevi", "vlastelin carev i kraljev" i svaki podanik carev i kraljev. Vidimo čak iz jedne povelje g. 1353, da kralj Uroš kao "kralj potvrđuje iste godine darovnicu svog oca manastiru Sv. Arhanđela, verovatno zato što se objekt darovnice nalazi u "Srpskoj zemlji". "Ali ta podela, izvedena pravno i teoriski, nije se mogla privesti do kraja u delo, i to iz više razloga. Vizantiskih pravnih tradicija, koje su se održavale, bilo je i u gradovima "srpske zemlje" ranije zauzetim i već asimilovanim, dok su srpski upravljači, pored svih težnji da se drže grčkog prava unosili i u nove oblasti ponešto od svojih običaja. Drugo, srpski je elemenat došao kao pobedilac i, pored svih obzira, imao je dosta puta prilike da se istakne kao nosilac nove sile. S tim zajedno išlo je i srpsko etničko osvajanje i jačanje nacionalne svesti kod maćedonskih Slovena. Najzad, ni sam Dušan nije bio čovek, koji bi svoju vlast polovio, a najmanje sa sinom još detetom. Sem toga, južne granice njegove, za čitavo vreme Dušanove vladavine, nisu se mogle ustaliti zbog nepopustljive careve želje za sve novim osvajanjima; u njima se manje-više gotovo stalno nalazila vojska, koja je imala svoje zakone i svoja shvatanja; a car je, iz vojničkih i drugih razloga, morao držati tamo pouzdane upravljače, vođe, pa i druga sporednija lica, koja su mogla biti jedino Srbi. Osvajajući južnu Maćedoniju, Epir i Tesaliju i ulazeći sve dublje u čisto grčke oblasti Srbi su sve više dolazili pod uticaj grčke kulture i podlegali su joj. Osećala se njena tradicijama bogata nadmoćnost. Ona je osvajala u staro doba veliki pobednički Rim, a kamo li neće balkanske, još uvek dobrim delom sirove Slovene. Od početka XIV veka počinje ta, tako da rečemo, vizantinizacija među Srbima i zahvata najpre dvor i najviše krugove. Dve Grkinje kraljice, Simonida i Marija, brzo jedna iza druge, unose u Srbiju svoje dvorske običaje, ceremonijal i neke činove, i ponešto nove materijalne kulture. Veze srpskih velikaša s Grcima bivaju češće i neposrednije; Hrelja Oliver, Momčilo, Uglješa i dr. znaju grčki. Neki se i žene otuda. Stevan Dečanski proveo je sedam godina u Carigradu sa sinom Dušanom, koji je najlepše detinjstvo proveo tu i primio, nema sumnje, u sjajnoj prestonici ne samo izvesne utiske, nego i mnogo navika. Srbija je u XIV veku davala često skloništa znatnijim grčkim izbeglicama od Kotanice do Kantakuzena. Od Dušanova vremena, stvaranjem Carstva, grčki uticaj postaje još življi i u južnim oblastima neposredniji; sam srpski dvor sa despotima, sevastokratorima, ćesarima, logotetima, protovestijarima, alagotorima i sličnim titulama oponašao je neposredno Carigrad. Jačanju tog uticaja pomagala je znatno i crkva, koja je bila sva, od svog početka organizovana po grčkim obrascima. |