Istorija

Istorija Srpskog naroda

Slovenska plemena i njihova kultura

 

Slovenska spoljašnjost nije uvek bila mnogo pohvalna. Kazuje se, verovatno za one koji stanuju oko vode, da na sebi od odela nemaju ništa sem gaća. Gaće su zaista opšta slovenska reč. Inače je oblačenje u slovenskim jezicima i kulturi poznata stvar, (oděti, ob?lěti). Istina, za glavne delove odela imaju tuđe nazive: košulja dolazi od latinskog casula, gunj od gunna i kapa od cappa. Saj, saja, šajak, dolazi od latinskog sagum. Slovenske reči su, međutim, za odela od koža, kao kožuh i šuba (šubara), šapka. Krzno se na zapadu uopšte zvalo "sclavina", francuski "esclavine".

"Žive teško i ubogo kao Masageti", piše Prokopije, "i kao i oni puni su uvek nečistoće." Ovaj njegov podatak izgleda malo čudnovat i, po svoj prilici, tiče se nekog planinskog slovenskog plemena, jer znamo sigurno da su Sloveni rado i često išli u vodu i da su, pri jednoj opsadi Soluna, neki od njih bili iznenađeni pri kupanju. Da su se brijali vidi se po tome, što je glagol briti opšteslovenski; ne zna se samo da li su brijali glavu ili samo bradu.

Naročito se hvali njihova izdržljivost. Nesvikli na neko naročito blagostanje oni, po Strategikonu, "lako podnose i vrućinu i studen i mokrinu i golotinju tela i oskudicu namirnica". Kao svi varvari, naročito kao njihovi trački susedi, vole da piju i pijući bez mere često se opijaju i stradaju zbog toga. Svima Slovenima dobro je poznata reč pir.

Moralne njihove osobine pokazuju, da je kod njih bilo, pored surovosti primitivaca, dosta često i osobina višeg stepena. Prokopije s toga i kazuje za njih, da nisu, "rđavi ni zlikovci ni najmanje", nego samo da su prosti. I Menander ih opisuje, isto tako, kao varvarski proste i naprasite, koji u srdžbi ubijaju čak i inače nepovredive tuđe poslanike. Jovan Efeski piše, kako su "prosti ljudi, koji se ne usuđuju izići van šuma u predele bez drveta; ne znaju šta je oružje, osim dve tri lonkadije, t.j. koplja." Pseudo Mavrikije naročito podvlači njihovu pažnju prema strancima "Čuvajući provode ih iz mesta u mesto gde im ustreba, pa, ako se nebrižljivošću ugostitelja dogodi da stranac nastrada, napane na ugostitelja onaj što mu ga je predao, po dužnom običaju da osveti stranca". Pradeda historičara Pavla Zakona, negde u VI veku, na begu u otadžbinu spasla je milostiva jedna starica Slovenka sakrivši ga od potere, a hraneći ga, potpuno izgladnelog, postepenim povećavanjem obroka, "da ne bi, kad bi mu dala hrane da se zasiti, odmah i umro". Ni zarobljenike ne drže celo vreme kao roblje. Posle izvesnog vremena, kazuje jedan vojni grčki pisac, oni ostavljaju na volju tim zarobljenicima da se odluče "da li se hoće vratiti u svoju zemlju, uz neki otkup, ili ostati onde slobodni i kao prijatelji".

Kao varvari, nisu mnogo pouzdani i ne cene uvek ugovore, ali je zanimljivo, da im se taj nedostatak pripisuje više strahu nego gramžljivosti. To je došlo možda delimično i iz iskustva, jer su, iz lakovernosti, ponekad puno stradali. Bilo je, naravno, i pohlepe. Kao svi primitivni ljudi, vole da prisvoje tuđe i s toga, piše Strategikon "svoje nužne stvari potajno zatrpavaju ne posedujući javno ničeg preko mere". U društvu i ropstvu aziskih naroda, a i sami još sirovi, oni su ponekad bili vrlo svirepi; nabijanje na kolac, bacanje živih ljudi u vatru, i deranje kože s leđa nisu retki slučajevi, koji se pripisuju pljačkaškim slovenskim četama.

I u porodičnom životu njihovom bilo je dosta primitivnosti. Kao stare galske poglavice i kao Germani, koji imaju po više žena, tako se i za stare slovenske knezove zna, da su živeli u poligamiji. Vladar Samo imao je dvanaest žena "vinidskog porekla"; u poligamiji je živeo i ruski knez Vladimir. Kijevska Hronika naročito ističe nevaljalstvo ruskih plemena Radimiraca, Vjatiča i Severa, koji se razlikuju od ostalih čineći javno blud pred očevima i snahama i držeći po dve i po tri žene. Pravog braka nije bilo, i mi znamo da je Sv. Sava još u XIII veku među Srbima naročito delovao, da ih privede "zakonitom blagoslovu". Za vreme Ćirila i Metodija bilo je po Moravskoj mnogo "ženidaba beščasnih". U Rusiji prost svet za dugo je izbegavao crkveni brak, a sve do XVII veka nalazi se osuda onih, koji imaju po nekoliko žena. Muž je bio onaj, koji je imao više prava; on je žene kupovao, otimao, uzimao i puštao; žene su bile pasivne i gotovo bespravne. "Žena je bila nešto, što se je malo razlikovalo od jednog predmeta muževlje svojine". Za slovenske žene kazuje Pseudo Mavrikije, da su čestite "preko svakog ljudskog načina" i da često puta idu dobrovoljno u smrt za svojim mužem, "ne hoteći provoditi život "kao udovice". K. Kadlec lepo primećava, da je za to bilo i drugih razloga. "Sloveni su verovali u život posle smrti i zbog toga su pokojnicima polagali u grob sve, što im je trebalo za život. Kao takvu stvar su smatrali i ženu".

Unutrašnje uređenje Slovena bilo je plemensko; i to, kako smo videli, bez jače organizacije. "Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji, i ne poznaju reda, kazuje za njih Strategikon. "Sloveni su neustrašivi i ratoborni", piše Ibrahim Ibn Jakub, "i kad međusobno ne bi bili nesložni radi mnogostrukog razgranjivanja njihovih plemena i rascepkanosti njihovih brastava, ne bi se nijedan narod na zemlji mogao s njima meriti po snazi". U opisu Pseudo - Cezarija kaže se za Slovene oko Dunava, da su "drski, samovlasni i bez vođa". Međutim, nije tačno da su Sloveni bili bez ikakvih vođa i vlasti. Oni nisu imali jednog zajedničkog vođe ili poglavara nad više plemena, a da su pojedina manja plemena imala svoje poglavice o tom nema sumnje. Isti vojni spis izrično beleži: "kako je među Slovenima mnogo poglavara, pa su nesložni među sobom, nije neumesno neke od njih premamiti ili rečima ili poklonima". I Menander spominje jednog slovenskog poglavara Davrentija i narodne vođe s njim. Kod Teofilakta Simokate uhvaćeni Sloveni izjavljuju, da je hagan poslao ljude s bogatim darovima da časte njihove poglavice. U tog pisca navodi se, s one strane Dunava, neki slovenski poglavar Mužok čak s nekom većom vlašću. Zanimljivo je, da arapski pisac X veka, Masudi, pominje veliki ugled slovenskog plemena Volinjana i njihova poglavara, koji se zove Mažak, a koji beše ujedno i vrhovni poglavar ostalih vladara. Narodno ime za te poglavice nije poznato u to doba, ali se dosta rano javlja reč župan, kao poglavar župe. Reč je po svoj prilici hunskog porekla, jer se javlja oko IV veka u napisima u Nađi Sent Muklošu, po tragu Atilinom. Reč je rano ušla u opšti slovenski promet; od nje je češko i poljsko hpan i pan i posle mađarsko ispan. I drugi nazivi za poglavice stranog su porekla; ban je došlo od avarskog hagana Bajana, a knez je od germanske reči Kuningiaz. Reč kralj postala je metatezom od Karl, po Karlu Velikom.