![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Slovenska plemena i njihova kultura
|
|
Sloveni nisu bili naročita ratnička rasa. Inicijativa
za borbe i napade u većem stilu dolazila je stalno od drugih, Huna,
Gota, Bugara i Avara; oni sami imali su stalno nečeg pasivnog. Njihovo
oružje bilo je oskudno, a način ratovanja vrlo primitivan. Nisu bili
konjanici kao Huni i Avari, nego u glavnom pešaci i pomorci. Tek u zajednici
s Hunima oni su se svikli na konje. Kao pešaci nisu imali oklopa, nego
su išli u borbu sa kopljima i malim štitovima. Kao takve poznaju ih
Prokopije i Jovan Efeski, koji posle dodaje, da su se Sloveni u borbama
po Vizantiji znatno izveštili. "Obogatili su se", veli ovaj
drugi, "i imaju zlata i srebra, ergele konja i mnogo oružja i naučili
su se ratovati više nego Romeji". Vojni spisi grčki dosta podrobno
opisuju bojnu taktiku Slovena. Nesvikli na borbe s dobro uvežbanom redovnom
vojskom, oni u glavnom nastoje da iskoriste pogodnosti svog terena,
koji odlično poznaju. Obično kušaju da navuku protivnika u gustež svojih
šuma, u klance i opasna mesta, gde ovi ne znaju da se snađu i gde ne
mogu da se razviju. "Služe se vešto zasedama, prepadima i podvalama,
po danu i po noći, udešavajući mnogostruke načine". Nemaju noževa,
nego nose "po dva mala koplja", a "poneki od njih"
idu "i sa štitovima dobrim ali teškim". Služe se uz to drvenim
lukovima i vrlo opasnim malim strelicama, natopljenim jakim otrovom.
"Kad se dogodi da se usude upustiti u pravu bitku, zajedno vičući
krenu se malo napred, pa ako se protivnici poplaše od njihove vike napadaju
svom žestinom. A ako ne, beže natrag, ne žureći da se iz bliza sukobe
sa snagom svog neprijatelja". Vizantiski taktičar preporučuje radi
svega toga, da pohodi protiv Slovena bivaju u zimsko doba, kad se zamrznu
reke i postanu zgodne za prelaz, kad ogoli šuma i kad nastanu tegobe
za ishranu i snabdevanje kod slovenskih porodica. Te svoje osobine vešta
prepada Sloveni su izvodili i u vizantiskoj vojsci, u koju, zajedno
sa Antima, počinju da stupaju već u prvoj polovini VI veka. U pohodima
na Balkan ponajviše su se držali gorskih kosa, namerno izbegavajući
doline i opasnosti, koje im je tamo mogla stvoriti redovna vojska. Zanimljivo
je, da su u pljačkaškim četama i na većim ekspedicijama sa Slovenima
išle i njihove žene, negde radi plena, negde da odmah prisvoje tuđe
kuće, a negde i sa planom, da pomažu muške u borbi, kao, na primer,
pri napadu na Carigrad 626. god.
Slovenski upadi u Vizantiju bili su raznoga tipa. Ponekad, kad su išli u većem broju i kad su bili s vođama od pouzdanja, ili možda u zajednici s iskusnijima u borbi, oni su upotrebljavali stare rimske puteve s Dunava na Niš, ili niz Vardar do Soluna. Držeći se u zajednici, oni su tad imali i neke svoje "tabore". Ali, grčki pisci ističu i to, kako su oni ponekad zazirali od puteva i dolina i držali se gora i klanaca. No i tamo su imali neke tabore, u kojima su se zbirali. Njihovi odredi nemaju dovoljno izdržljivosti, veštine i discipline da se bore s pravom vojskom; u gorama oni su slobodniji, jer tamo redovne čete, naročito konjaničke, teže manevrišu, a i inicijativa za borbu uslovljena je više od prisebnosti pojedinaca. U bojnoj veštini Sloveni su se tokom borbi znatno uvežbali. Već u drugoj polovini VI veka oni znaju za ubojne sprave, pri opsadi gradova, nose "kornjače" i sprave za bacanje kamena i služe se lestvicama da se ispnu na gradske bedeme. U Dimitrijevoj legendi ističe se čak i njihova dovitljivost posle izvesnog ratnog iskustva. Da bi sačuvali svoje veslače od kamenja i strela, koje na njih bacaju branioci sa zidova, Sloveni su svoje lađe pokrivali daskama i oguljenim svežim kožama, štiteći u isti mah svoje ljude od vatre, koja je bacana na njih. U borbe nisu išli sasvim rastureni, nego su imali svoje vojvode. Glavne vrste oružja primili su Sloveni od svojih germanskih suseda. Mač, meč dolazi od gotskog mekja, šlem od staronemačkog helma; čak je i strěla u vezi sa staronemačkim Strala. Iz nemačkog je i reč vitez od Vithungi. Iz iranskog je, međutim, topor – sekira, a samo ime sekira je u vezi sa skitskim sagaris. Tesla, treći naziv za isto oružje, jeste nemačka dehsala. Oklop brnih, brnja, brnje, za koji se znalo da kod Slovena dugo nije bio u upotrebi, uzet je od gotskog brunjo. Slovensko je koyih – koplje i štit. Nož je posle došao u vojničku upotrebu. I inače su bile vrlo tesne veze između Germana i Slovena na čitavoj zapadnoj granici starih i novih naselja. Germanskog su porekla kod Slovena mnoge reči Zapadne kulture. Naročito je velik uticaj nordiskih elemenata u pogledu kućne kulture kod Rusa. Reči kao , trpeza, banja i sl., kao izraz visoke kulture, potiču iz grčkog. I druge neke reči materijalnog prometa došle su Slovenima preko Germana i u vezi sa njima. Reč kupiti, na primer, germanskog je porekla (kaupian); Sloveni su dotle vršili trgovinu obično zamenom. Germanske su oznake i za novac: penjez od phenningos. Reč, plata, carina u vezi je sa staronemačkim. Od Slovena primali su opet Nemci naročito mnoge reči za oznaku krzna, kojima su Sloveni bili bogati. Od Slovena oni doznaju i za azisku, odnosno vizantisku svilu: selecho – silcho – šelk. Ime velikog slovenskog plemena Rusa došlo je od nordiskog Rus, koje je uzeto iz finske oznake Šveda. Za oznaku tih germanskih stranaca, tuđina, uzeli su stari Sloveni čak njihov naziv Izinda kao čouždv i touždv. Čak i pojam pismenosti došao je delimično otud. Reč bouk potiče od bcka, bcv, odakle je došla reč bouch i Buch. Neke od stranih naroda poznali su Sloveni još za vreme svoje zajednice. Narod Spala, koji je živeo negde oko Visle, ostao je u slovenskom predanju kao neko silnije ljudsko biće u pojmu Spolin, Ispolin. Isto je tako kao neko silnije stvorenje zapamćen i Obrun, koji je izvesnim slovenskim jezicima označava diva (češ. obr, poljski obrzym). Kod nas ostao je pomen Obara (Abara, Avara) dosta živ u toponomastici, naročito u zapadnom delu našeg područja. Od Blatnog Jezera do bečke šume celo područje zvalo se u VII-VIII veku ,Avaria’ i ,terra Avarorum’; jedno vreme, njihova odelenja behu se grupisala u današnjoj Lici. Između Vrbasa i Nina, Zrmanje i Kapele ima sedam mesta s nazivom Obrovac i Obarska. Reč obarski označava tačno nešto plahovito i surovo (n. pr. "vikati obarski"). Po toj življoj uspomeni na Avare i po izvesnim njihovim tradicijama (n. pr. naziv bana od Bajana) može se reći, da je uticaj Avara bio pretežniji na zapadu, među Slovencima i Hrvatima, nego na istoku. Tek posle primanja hrišćanstva postao je za stare Slovene naziv Jelini identičan sa ,pagani’ i nevernici. Ime Šeremet, često kod Rusa i kod nas, označava verovatno Sarmate. |