![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Slovenska plemena i njihova kultura
|
|
U staroj postojbini Sloveni su imali svoja sela,
očuvana u toponomastičkim nazivima po svim slovenskim zemljama kao ves
i vas. Opšte je poznat i naziv selo, istina prvobitno samo u pojmu nestalnog
ili pojedinačnog naselja. Kuća je bila u upotrebi kod svih Slovena,
a posebno je u njoj nazvano ognjište. Reč dom je isto tako opštepoznata.
Grad je bilo prvobitno samo ograđeno mesto za sklonište; posle se razvio
u središte župe. Ima dosta u Slovena Višegrada, tj. gradova na brežuljcima;
zatim Beograda i Biograda sa beljenim gradskim platnima; neki gradovi
se zovu Zemljen (Zemun) i Crni Grad, jer su pravljeni od zemlje. Zanimljivi
su gradovi u močvarnim predelima kao Blatograd, Blatno na Blatnom Jezeru
i Mozaburg u Koruškoj. Sastavni delovi kuće, tj. krov, streha, sleme,
klet, stena, prag, dveri, vrata, pa čak i okno, opšte su slovenske oznake,
iako neke od njih (n. pr. krov prema staronor. hrof i stěna got. stains)
nisu domaćeg porekla. Svi su Sloveni znali i za peć. Jedan, nešto docniji,
izvor kazuje zašto su stare slovenske kuće bile uboge, podizane prostim
lepom na pleter ili obične svima poznate zemunice. Kad dođe neprijatelj,
objašnjava se tamo, gubitak takvih kućica mogao se laka srca prežaliti,
a sem toga takve kuće nisu mogle biti ni mamac za plen.
Da je među njima bilo i drugih zanimanja osim stočarstva i zemljoradnje svedoče pojmovi za zanatliju remeslo. Žene su radile kućne poslove, a znale su sve: plesti, presti (s tim u vezi opšte su slovenske reči vreteno, nit, povesmo, kudelja) i tkati. Opšte su slovenske reči platno, sukno, tkanica. Znali su i za lan. Od obuće, Konstantin Porfirogenit spominje kod Srba njihove crevlje, po svoj prilici jednu vrstu opanaka, napominjući da su "bedne i jeftine". Živeći u šumama, oni su znali ne samo za prostu seču drveta, nego i za tesanje. Videli smo, da su oni služili Avarima kao glavni majstori za pravljenje lađa i mostova. Upadljiv je kod nas velik broj oznaka za razne vrste lađa, kao brod, plav, lađa, pram, čun, i iz grčkog rano pozajmljeni korablj. Od domaćih životinja stari Sloveni znali su goveda, čak i bika i bivola; ovcu, barana, brava (koji je najpre označavao uškopljenu životinju), kozu, svinju, konja, orla, psa. Franački hroničar Fredegar priča, da su Sloveni bili "bifulci" Avarima. K. Kadlec lepo tumači, da je ,bifulcus’ "modifikacija klasične reči bubulcus, koja je prvobitno značila: volar, tj. čovek, koji čuva i pase volove, dakle pastir, uopšte momak u gazdinstvu; docnije je dobila svoj značaj: ratar, zemljoradnik". Pojam skot označavao je stoku, ali u isto vreme i novac kao njenu vrednost. Pod aziskim uticajem izvesni slovenski i estonski knezovi pili su kobilje mleko, odnosno kumis. Pseudo-Cezar spominje čak, kako Sloveni rado jedu ne samo ženske dojke "jer su pune mleka", nego, šta više, i lisice i divlje mačke i svinje. Ovaj navod ne potvrđuje nijedno drugo vrelo; on je, pored tolikog obilja domaće stoke i bogastva riba u njihovim vodama, i inače malo verovatan. Kao dokaz za ribarsko zanimanje može poslužiti reč mreža, zajednička svim Slovenima. Hrana slovenska bila je dosta raznovrsna. Žito su mleli na kamene ručne žrvnje ili na vodeni mlin, da dobiju brašno, muku. Hleb (u vezi s gotskim hlaiba) je bio poznat svim slovenskim plemenima. Od povrća znali su svi za repu, sočivo, grah, leću, bob, luk, pa čak i za mak. Služili su se i solju. Mleko i od njega sir opšte su poznata stvar. Od voća su poznavali jabuku, krušku, višnju, trešnju (črěšnh), slivu, prasku i orah. Znali su, sem toga, i za dinju i tikvu. Čela je bila pažena kod svih naših plemena i njen med cenjen je i kod stranaca. Starim bavarskim manastirima dodeljivani su uvek slovenski čelari kao najveštiji. Od meda se pravilo kao opojno piće i danas voljena medovina. Vino je rano ušlo u običaj kod svih Slovena, a biće i da se proizvodilo u južnim delovima stare postojbine. U novoj ga je otadžbini, na Balkanu, bilo dosta. Kod Slovena se dosta puta spominje ljubav za muziku. Znamo od Simokate za onu trojicu Slovena, što su bili uhvaćeni sa samim kitarama, a bez ikakva oružja, i za njihove reči, da im je "rat bio nepoznat i da su im, prirodno, milija vežbanja u muzici". Jednom prilikom, kad je poopijane Slovene imao da prevari, u nekoj zasedi, jedan Gepid im se približavao na prijateljsku "pevajući avarske pesme", njima sigurno poznate. Arapski pisci spominju, kako Sloveni poznaju više vrsta instrumenata i sa strunama i za duvanje. Zajednički je izraz svima pěti i odatle pěsn, a opšte je poznata svirala.. Ta vrsta instrumenta i sva tradicija uz nj postali su najbitniji elemenat duhovne kulture našeg naroda. U religioznom pogledu život starih Slovena bio je dosta jednostavan i daleko od bogatstva mita i živopisnosti ne samo grčke, nego i polumračne germanske mitologije. I tu, kao i u opštim obaveštenjima o nama, nedostaju epovi teogoniskih osobina, kakve imaju Indi, Grci ili Germani. Narod je bio u osnovi monoteističan; dve vrlo važne vesti prikazuju ga apsolutno u tim shvatanjima. "Veruju da postoji samo jedan bog, tvorac munje", kazuje Prokopije, "i da je on jedini gospodar svega i žrtvuju mu goveda i sve žrtve. Usuda niti poznaju niti inače priznaju da ima kakva uticaja na ljude, ali kad im je već smrt na domak, ili ih svlada bolest ili su u ratu, zavetuju se, ako izbegnu, da će odmah za dušu žrtvovati bogu i spasavši se žrtvuju, kao što su obećali, i misle da su otkupili svoj spas tom žrtvom. Štuju uz to i reke i nimfe i druga neka božanstva i žrtvuju im svima i vračaju po tim žrtvama". Helmold, jedan hroničar severnih Slovena, kazuje, da i oni veruju u jednog boga, koji je na nebu, gospodar i Tvorac svega. To shvatanje, nastalo prema patriarhalnoj porodično-plemenskoj organizaciji, nije potpuno monoteističko kao u Starom Zavetu, ali mu je u mnogom vrlo blisko; bliže nego shvatanje starih Grka, kod kojih je Zevs, stanujući na nebu, "otac ljudi i bogova", ali ponekad i zavisan od njih. Božanstva, koja se pominju kod severnih Slovena, nisu uvek utvrđena i kod južnih. Nesumnjivo je opštepoznat Perun, bog silnog udara i groma. Njega su smatrali stari da odgovara Zevsu i u jednom prevodu XII - XIII veka preveli ga tako. Zakletve u staroj ruskoj državi činjene su u ime Boga i Peruna. Kod Južnih Slovena ime Perunovo očuvano je naročito u toponomastici, i to ponajčešće za imena visova i brda, i možda u vatrenom cvetu perunici, koji u Dubrovniku zovu još i bogiša. Bog Svarog, za koga jedan izvor polapskih Slovena kaže da se "časti i štuje mimo druge" i da je prvi među bogovima, poznat i pod imenom Svarožić, zamenio je u jednom starom prevodu, nastalom možda kod bugarskih Slovena, grčkog boga Hefaista. On je, prema tom, bog ognja, a njegov sin Dažbog bog je sunca. Ovo božanstvo inače nije poznato kod Južnih Slovena po drugim izvorima. Dabog se spominje samo u dve narodne pripovetke kod Srba, i to kao protivnik hrišćanskog boga. |