Istorija

Istorija Srpskog naroda

Slovenska plemena i njihova kultura

 

Od nižih božanstava održale su se u narodnom verovanju sve do danas vile. Narodne pesme znaju za vile brodarice, neku vrstu rusaljki, i za vile nagorkinje. Prve se nalaze uz vode i jezera i vrlo su opake; druge su vile gorske, neobično lepe i vanredne pevačice. One potsećaju na muze na Helikonu, koje po vedroj slici u Heziodovoj Teogoniji, igraju i pevaju u planini oko izvora. One su vidovite, imaju proročki dar; znaju sva gorska vrela i sve trave. Često pomažu dobrim junacima i sestrime se s njima; ponekad se i udaju za junake, ali na silu. Međutim, surovnjive su, ćudljive, i vrlo opasne, kad čovek nagazi na njihovo kolo, ili kad je suviše indiskretan. Izrično je zabeleženo narodno verovanje, da "nije svakom dato da ih mora videti. Ponekad je vila zamišljana i uopšteno kao neka demonska sila, koju treba ublažiti posebnim žrtvama (n. pr. u narodnoj pesmi Zidanje Skadra). Brodarice su još gore, one kod voda traže brodarinu:

Od junaka oba oka crna

A od konja dvije noge prve,

A od tice iz ramena krila.

U južnoj Srbiji i u Bugarskoj čest je spomen samovila, i to i u jednoj i u drugoj vezi. Pored tih vila narod još veruje u rođenice i suđaje, suđenice, koje određuju ljudsku sudbinu.

Kao ovi stariji narodi, i Sloveni su bili puni praznoverica. Već Herodot, u opisu Skitije, priča za jedno, verovatno slovensko, pleme Nure-Neure, kako se kod njih "svake godine jedan put svako za nekoliko dana pretvori u vuka, pa se opet vraćaju u staro obličje". Odatle je došlo i čudno ime vukodlak. Kod Rimljana versipellis, kod Germana Werewolf. Danas se kod nas vukodlak izjednačio s pojmom vampira, a zamena je došla usled toga, što se, kao u starim germanskim skaskama, verovalo, da umrli ljudi uzimaju vučji oblik. Isto je tako opšte verovanje svih starijih naroda i u veštice. U narodu se ponekad i vukodlak i veštica nazivaju lepir. To dolazi iz opšteg narodnog verovanja, da se duša često pojavljuje u obliku lepira (u grčkom, na primer označava i dušu i lepira). Protiv veštica i tuđih zlih demona zaštitnik svoje oblasti je vedogonja ili zduhać. To je, po narodnom verovanju, čovek čiji duh, ostavivši telo, luta u obliku tice, pa ili sam ili u društvu s drugima vodi borbu "o carstvo nad morem i nad zemljom". Verovanje to vrlo je živo u Albaniji i Crnoj Gori, gde su borbe prirodnih elemenata strahovito potencirane, i gde je glavna briga, da li će prevladati primorska nepogoda sa planinskima, ili njihova dobra sreća. Borbe se između tih zduhaća vode svačim; kamenjem, gredama, lišćem, mlinskim kolima, vodenijem kapima, drvljem, kladama, korijenjem i Bog te pita čim li ne još". Isto je tako veoma rašireno verovanje u domaće zaštitnike duhove, sjene ili sjenovike, koji mogu biti i ljudi i životinje, a naročito zmije kućnice. Kod Litavaca, Poljaka, Čeha, Srba i Hrvata to štovanje kućne zmije bila je gotovo opšta pojava; ubiti nju značilo je ne samo nesreću za čitavu porodicu, nego i samu smrt domaćinovu. Moj ded, Sima Milutinović u Mostaru, umro je, kažu, na prečac s toga, što je ubio domaću zmiju. Svoje zaštitne duhove imaju i jezera, planine i šume i stoga se ponekad događa, da izvesni ljudi, od straha pred njima, ne smeju da diraju i njihova područja.

Kao prirodni narodi Sloveni su štovali naročito nebeska tela. Još iz XV veka postoje crkvena zabrana protiv onih, koji bi se klanjali suncu i mesecu. Tragove obožavanja ognja ostalo je još i sad; i preskakanje preko ivanjdanskih vatara, što treba da ponese zdravlje, neposredan je dokaz za to.

Žrtvovanja radi pomoći izvesnog božanstva ili iz zahvalnosti zbog spasa i danas su u običaju kod svega našeg naroda, pored nesvesnih žrtava održavanih iz predanja. Isto su tako u običaju "zavetovanja" za žrtve, odnosno za neko pregaranje, kad se ljudi nalaze u nevolji ili opasnosti. Videli smo iz napred navedenih Prokopijevih reči, da je ta crta kod Slovena vrlo stara; hrišćanstvo je docnije pojačalo, ali je zadržalo kod njih verovanja osnovne paganske osobine. Narod bira pojedine svece kao svoje zaštitnike, kao nekad bogove, i obraća se njima kao pravom božanstvu. Primorske crkve pune su raznovrsnih priloga, koje spašeni mornari prinose svecima, naročito Sv. Nikoli, koje su zazvali u nevolji i kod kojih su se kao obavezali. Poznati su u Hercegovini i Crnoj Gori zavetovanja Sv. Vasiliju Ostroškom, u istočnoj Bosni Čajničkoj Krasnici, a u Hrvatskoj Mariji Bistričkoj. Neposredni primer starih prazničnih žrtvovanja kod nas očuvan je u običaju badnjaka i božićne veselice ili pečenice. S. Trojanović, koji je opisivao srpske žrtvene običaje, naglašava, da se za ljudske i stočne bolesti "uvek žrtvuje životinja, a nikad biljka ili što od nje". Dok se za Severne Slovene kazuje, da su jedno vreme prinosili i ljudske žrtve, za Južne Slovene nema o tom nigde pravog spomena. U narodnim pesmama samo pričaju se slučajevi, da se ne može podići neki grad ili most bez ljudske žrtve. U narodu postoji i verovanje, da se u neku veću građevinu mora uzidati bar nečija senka, ako građevina treba da se održi, kad već nije moguće uzidati čoveka. Na temenima građevina gotovo je obavezna još uvek životinjska žrtva.