Istorija

Istorija Srpskog naroda

Slovenska plemena i njihova kultura

 

 Jedan izvor za Severne Slovene, episkop Titmar, navodi, da oni nisu verovali u zagrobni život. "Sloveni drže da se sa vremenskom smrću sve završava". Tvrdnja ta izgleda, međutim, preterana, bar s obzirom na običaj da se mrtvima nosi hrana i da se oni javljaju ma i u nakaznom obliku vampira ili tenaca. Mrtvaci su kod Slovena ponekad spaljivani, naročito se taj običaj održavao kod Rusa i Litavaca. Spaljeni su bili, možda zbog žurbe, i izginuli Sloveni pod Carigradom 626. godine. Sahranjivanje je ušlo u običaj naročito uticajem hrišćanstva, ali ga je bilo i ranije, sudeći po ostacima starih grobljišta. Reč grob poznata je svima Slovenima. Šta je bivalo s dušom posle smrti nije jasno, ali je njeno postojanje bilo van sumnje, sudeći po izvesnim čaranjima s njom u vezi.  

Mrtvima su se davale daće. Teofilakt Simokata navodi, kako je slovenski knez Mužok davao daću svom pokojnom bratu i kako su se svi tom prilikom poopijali. U starom jeziku poznate su te posmrtne gozbe pod imenom trizna. Jedan istočni pisac spominje, da se tom prilikom deli sve imanje umrlog na tri dela; jedan od njih ide na to, da se za nj pije za dušu umrlog. To potseća na narodnu tradiciju o smrti Kraljevića Marka, koji isto tako, svoje imanje deli na troje, a jedan deo daje "kljastu i slijepu", "da pjevaju i spominju Marka". Uz mrtvaca se često sahranjivalo i njegovo oružje. Trizni slična je i strava, koja se pominje kod Huna u V veku, a koja je gotskog porekla. Reč je danas poznata kod svih severnih Slovena, a zanimljivo je, da je nema kod južnih, gde bi se mogla očekivati najprirodnije.

Najvažnije svetkovine kod našeg naroda, krsno ime ili slava, Božić i hrišćanske zadušnice u vezi su sa kultom mrtvih. Na te praznike sprema se koljivo ili pšenica i pale se sveće. Na slavi se upotrebljava vino, koje se zove punje (romansko-umbrisko: pune, pone) a označava samo sakralno piće. Primanje ubogih, božjaka i prokaženih tih dana u svoj dom i njihovo gošćenje u vezi je s narodnim verovanjem, da su ta lica u stvari njihovi preci. "Poljska reč uboze znači isto što i manes". "S obzirom na visok značaj koji kult predaka ima u religiji svih Slovena", kaže V. Čajkanović, "ni najmanje nas ne čudi što oni pretke smatraju za božanstva par excellence, i što u prosjaku, koji treba da bude prerušeno božanstvo, gledaju baš olicetvorenog pretka".

Izvestan niz narodnih običaja doneli su naši preci verovatno iz stare postojbine, kao n. pr. svetkovanje proleća o Đurđev - danu, ali su dobar deo primili i razvili i ovde na Balkanu. Rusalje su romanske svetkovine Rosaria, odn. Rosalia, kao i koledanje što odgovara rimskim Calendae. Običaj dodola poznat je i Arnautima pod imenom dordoletse; i H. Barić tvrdi, da je reč iz arbanaškog ušla u srpski. Isto tako svi balkanski narodi znadu i za prporuše. Međutim, ekonomski običaji, kao moba, molba, zamanica, sprega, pozajmica i sl. čisto su narodnog imena i narodnog porekla. Starija reč bedba za mobu izgleda da je u vezi sa nemačkom Bede.

U boljevačkom srezu u Srbiji i u jednom delu Bugarske postoji običaj, da se na dan Sv. Jovana ili Bogojavljenje ikone i krstovi nose na reku ili kladenac i da se tu peru. V. Čajkanović sa razlogom vidi u tom ostatak starog običaja kupanja idola, poznat pod latinskim nazivom lavatio, pošto se to vrši određenog dana i na određenom mestu. Rok kupanja je vrlo karakterističan. O Bogojavljenju se završava niz "nekrštenih dana", posle koga je potrebno ritualsko čišćenje. Takav običaj, očevidno, Srbi nisu mogli primiti iz hrišćanstva; on rečito govori za to, da su ikone zamenile ranije idole, koji su se zvali balvani, pošto to značenje ova reč ima i danas u ruskom i u nekim srpskim krajevima. Dobro poznati običaj "nošenja krsta" nije hrišćanskog porekla; neko je, iz svešteničkih krugova uradio, da sa krstovima zameni stari običaj nošenja idola – balvana.

Jezička kultura i opšti stepen slovenske civilizacije u doba oko VIII veka behu već prilično razvijeni. Postojale su reči i izrazi za dosta suptilne pojmove. Najbolji dokaz je za to taj, da je prevod Svetog Pisma u IX veku bio potpuno moguć na tom jeziku i da se, izuzimajući izvesne tananosti kojima je obilovao najkulturniji jezik toga vremena, dao gotovo sav grčki leksikalni, pa čak i frazeološki, izraziti slovenski. Slovenski došljaci bili su kulturno aktivniji i individualniji od izvesnih plemena koja su zatekli na Balkanu, na primer Albaneza, i pokazali već tim da su elemenat koji će novoj sredini i hteti i moći dati izvesna obeležja svojih osobina.

Prethodna stranica