![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Latinsko carstvo i stvaranje srpske Kraljevine
|
|
Pošto je sredio odnose s katoličkim vladarima i sa
Henrikom čak sklopio i savez, odluči se car Borilo da napane srpskog
veliko župana. Stevan mu nije bio prijatelj, i bugarska opozicija, kao
i Strez, nalazila je kod njega skloništa i možda potpore. Zajedno sa
Henrikom krenuli su Bugari na Srbe, po svoj prilici 1214. god. U blizini
Niša, jednim noćnim prepadom, Srbi su saveznike pomutili i nagnali na
povlačenje. Da se osvete za taj poraz, i da postignu sigurniji uspeh,
saveznici počeše da se bolje spremaju. Obećanjima i izgledima na neku
dobit, oni premamiše na svoju stranu Streza i digoše ga protiv Stevana.
Stevan posla prosečkom gospodaru svog umnog brata Savu, da ga odvrati
od tog saveza. Ali Savino nagovaranje osta bez uspeha. Tad se prišlo
drugim sredstvima. Savini biografi pričaju, kako je Bog, na Savinu molbu,
poslao "anđela ljuta" koji probode Streza. Posle njegove pogibije
napad saveznika bi na izvesno vreme odložen. Strezovu oblast zauzeše,
međutim, Latini iz Soluna (sam Prosek i njegov kraj), a delom Grci iz
Epira, koji ovladaše Skopljem i severnom Maćedonijom.
Epirski despot, Mihajlo I, beše se za ovo vreme osetno ojačao. Pod njegovu vlast beše došla cela Albanija s Dračem, i sad, kako videsmo, i severna Maćedonija. Ovo poslednje osvajanje, i naročito zauzimanje Skadra, dovedoše Mihajla u sukob sa Stevanom. Ali do rata između njih nije došlo. Jedan sluga ubio je Mihajla u bračnoj postelji i tim, kao i kod Streza, rešio pitanje najkraćim načinom, verovatno 1215. god. Naslednik Mihajlov, njegov polubrat Teodor, brzo nađe načina da se izmiri sa Srbima. Mihajlov brat Manojlo uze za ženu jednu od srpskih princeza, a sam Stevan nameravaše da uzme Mariju, kćer poginulog despota Mihajla, udovicu Evstatija Flandriskog, brata prve dvojice latinskih careva, ali mu to ne dozvoliše crkvene vlasti grčke radi bliskog srodstva. Kasnije je, ne znamo tačno koje godine, Stevanov najstariji sin Radoslav uzeo za ženu Teodorovu kćer Anu. Njihov zaručni prsten očuvan je do danas, na kom, u grčkim stihovima, stoji napisano: "Verenički prsten Stevana, izdanka od loze Duka, primi rukama, Ano, rode Komnina." Za Srbiju nastade velika opasnost, kad između Latinskog Carstva i Mađarske dođe do bližih veza. Politički planovi ove dvojice katoličkih vladara uzimali su u svoju kombinaciju Srbiju kao područje koje im je na putu za neposredniju saradnju. Njihove namere nisu bile skrivene. God. 1216. rešiše se car Henrik i mađarski kralj Andrija da se sastanu u Nišu, i to s vojskom i jedan i drugi. Očevidno, pohod je spreman samo protiv Srbije, jer sa Bugarskom behu u dobrim odnosima. Sam Stevan Nemanjić piše, da je namera protivnika bila "prognati me i zemlju otačastva moga razdeliti i sebi zadržati". Oni su bili uputili poziv i Stevanu, da dođe na taj sastanak. Stevan, diplomatski vrlo vešt, u sporazumu s bratom Savom, odluči da pokuša rastaviti saveznike. S mađarskim kraljem u poslednje vreme nije imao nikakvih sukoba, pa mu se sporazum s njim učinio lakše moguć. S toga pođe sa Savom preda nj, pre sastanka u Nišu, na granicu kod Ravnog (t. j. današnje Ćuprije). Tu dočeka kralja Andriju 10. aprila sa svima počastima, kao prijatelja, i gostio ga je dvanaest dana. Iznenađen, kralj Andrija je odgovorio na te ljubaznosti pažnjom sa svoje strane i odustao je od nameravane borbe. Kad se tako obezbedio od Mađara, pošao je onda Stevan s Andrijom zajedno u Niš, kao prijatelji. Henrik, međutim, "pun gneva i jarosti", nije se dao lako slomiti. On je od Stevana na svaki način tražio jedan komad Srbije, makar i mali. Stevan, siguran da ga Mađari neće napasti, nije popuštao i čak se spremao da kazni Henrika. On dade posesti sve klance oko Niša, verovatno i grdeličke i sićevačke, da spreči Latinima povratak ili da natera Henrika na popuštanje. Henriku u taj mah nije bilo do borbe. U solunskoj državi beše došlo do krupnih trzavica i Margarita, solunska vladarka, sestra kralja Andrije, molila je Henrika za pomoć. S toga on, kad je naišao na Stevanov otpor i video da ne može postići što želi prostom pretnjom, odustade od dalje akcije. Povlačenje mu je osigurao kralj Andrija, koji je posredovao kod Stevana. Odmah iz Srbije Henrik je pošao prema Solunu, ali ga je na tom putu iznenadila smrt, 11. juna 1216. god. Ovaj savez dvojice katoličkih vladara protiv Srbije, i osamljenost Srbije u politici, nateraše Stevana da traži negde naslona. S tim u vezi trebalo je napuštati donekle i čisto pravoslavsku orientaciju srpske države, kako je zamišljao Nemanja i izvodio Sava. Možda je čisto katolički kralj Andrija već u Ravnom tražio kakvih obećanja u tom pravcu. Nesumnjivo je, da je Stevan 1217. god. izveo krupan preokret u svojoj politici. Omogućila mu ga je svakako bračna veza sa Anom Dandalo, unukom slavnog dužda Henrika, koja je ostvarena negde u to vreme. Da li preko Mletaka, ili neposredno, Stevan je stupio i u veze sa papskom kurijom i tražio tamo ponovo kraljevsku krunu i izvesnu moralnu potporu. Papa Honorije III odazvao se toj molbi rado, jer ona je značila novu tekovinu rimskoj stolici na Balkanskom Poluostrvu. Jedan poseban papinski legat, koji je preko Spljeta otišao u Srbiju, doneo je krunu za Stevana i 1217. god. krunisao ga njom. Taj preokret Stevanove politike nije bio dobro primljen u zemlji. Tradicija pravoslavlja već je bila uhvatila korena. Protiv Stevana se naročito diže njegov brat Sava, dotadašnji mu verni saradnik, glavni pretstavnik pravoslavlja i vizantiske crkvene kulture u Srbiji i po svom činu i po svom svetogorskom vaspitanju. Sava nije hteo da izaziva borbe u zemlji, da je ne bi izložio kakvim neprilikama, nego je napustio Studenicu u Srbiji i otišao u Svetu Goru. |