![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Latinsko carstvo i stvaranje srpske Kraljevine
|
|
Međutim, baš ove iste godine, 1217., na Balkanu
nastaju krupne promene. Mesto umrlog cara Henrika dođe na carigradski
presto Petar Kurtnejski, njegov zet. Kad se on krenuo na svoju carsku
dužnost iz Rima, gde je bio krunisan, pokuša da otme, po želji Mlečana,
Epircima Drač. Tim izazva njihovu osvetu. Ne uspevši pod Dračem, car
Petar se uputio suhim za Carigrad, ali ga Epirci na tom putu negde oko
Škumbe predusretoše i ubiše. Careva pogibija izazva u spletkama bogatom
Carigradu zbunjenost i čitav niz novih intriga i pregonjenja u Bugarskoj.
Posle smrti latinskog cara Henrika, car Borilo gubi svaki oslonac i
biva potisnut s vlasti kad se 1217. pojavio zakoniti naslednik, izbegli
Jovan Asen II, praćen ruskim četama. Borilo se držao jedno vreme u Trnovu,
ali ga najposle izdade narod i plemstvo i otvori gradska vrata mladom
caru. God. 1218. Borilo je izgubio presto i očnji vid. – Mađarski kralj
Andrija beše se u avgustu 1217. god. iz Spljeta krenuo na krstaški rat
u Palestinu, s koga se iduće godine bez imalo slave vratio u zavađenu
i prezaduženu zemlju. – Jedine dve države na Balkanu, čije stanje beše
sređeno i koje su mogle da se koriste ovom pomućenošću, behu Srbija
i epirska država despota Teodora.
Pogibija cara Petra i odlazak kralja Andrije znatno su izmenili uvete, pod kojima je kralj Stevan stvarao svoju latinofilsku politiku. On to brzo uviđa i politički vrlo gibak, vodeći računa i o pravoslavskoj opoziciji u zemlji, on se rešava da se vrati na staru liniju. S toga se miri sa Savom, koji, da se osigura pravoslavlje u Srbiji, traži da se izvede organizacija srpske crkve. Takva organizacija dobro bi došla Stevanu i iz čisto političkih razloga. Crkva njegove države nalazila se pod vrhovnom vlašću ohridskog arhiepiskopa, koji je bio epirski podanik. Teodor epirski, koji se istakao kao protivnik Latina i na čijem je području poginuo car Petar, imao je zbog te latinofobije nesumnjivih simpatija među sveštenstvom u Srbiji. Uticaj njegov i njegove ohridske arhiepiskopije mogao je, s toga, postati možda i opasan po Stevana; otud kod ovog sklonost da se za Srbe stvori posebna srpska crkvena organizacija. Sava je lično uzeo na se, da ide u Nikeju, caru i patrijarhu, i da tamo izradi samostalnost srpske crkve. U Nikeji Sava je bio srdačno dočekan. Za cara Teodora Laskarisa to je značilo, da u Srbiji može dobiti jednog saveznika više, i to na Balkanu, za borbu protiv Latina. Sem toga, kako je između Nikejaca i Epiraca postojala izvesna surevnjivost u pitanju eventualnog nasleđa Vizantije i Carigrada, kad se jednog dana skrhaju Latini, to je, razumljivo, u Nikeji bilo rado primljeno da se Srbija obraća njima i da se na dosta lak način može dobiti njeno prijateljstvo. Za patrijarha to je značilo vraćanje istoku i njegovom uticaju jedne zemlje, koja je bila u opasnosti da postane papinska domena. Oni s toga pristadoše da srpsku crkvu priznaju avtokefalnom. Za arhiepiskopa samostalne srpske crkve bi posvećen sam Sava, jedna od najjačih ličnosti tadašnje Srbije, čovek sa mnogo veza među Srbima. To je bilo 1219. god. Sasvim je razumljivo, da je osnivanje samostalne srpske crkve izazvalo proteste iz Ohrida, a naročito od Dimitrija Homatijana, tadašnjeg arhiepiskopa. Srbija je tako za vlade Stevana Nemanjića, prvog svog venčanog kralja, dobila dve velike tekovine u svom državnom razvoju: postala je kraljevina i dobila je svoju samostalnu crkvenu organizaciju. Nemanjino delo, već u prvom naraštaju, biva dograđeno sa nesumnjivim uspehom. Srbija je postala prava država, sa svojom individualnošću i sa svojim nesumnjivim stvaralačkim ambicijama. Ali, i to treba dodati, da u čitavoj našoj prošlosti nije bilo perioda, gde su na upravi zemlje bila dva člana dinastije s tako izuzetnim sposobnostima, kao što behu Stevan i Sava, i u tako uskoj i na jedan cilj koncentrisanoj saradnji. |