Istorija

Istorija Srpskog naroda

Latinsko carstvo i stvaranje srpske Kraljevine

 

Organizatorski rad Savin u srpskoj crkvi bio je vrlo energičan. On je, pre svega, toj novoj organizaciji dao čist nacionalni karakter. Grka vladiku, koga je zatekao u Prizrenu, svrgnuo je i u mesto njega postavio Srbina, svog učenika, odnosno svog čoveka. I to nije jedina crta njegove borbenosti. Određivanje sedišta novoosnovanih episkopija izvedeno je isto tako s naročitom državnoverskom namerom. Arhiepiskopija je stavljena u Žiču, u novu zadužbinu kralja Stevana, daleko na sever od Rasa ili Studenice, a nedaleko od mađarske granice. Episkopija u Dabru na Limu stavljena je gotovo na samu granicu bosansku, da deluje na tamošnji pravoslavni elemenat i da suzbija bogumilsko učenje. Zetska episkopija smeštena je na Prevlaku, u Boku Kotorsku, van same prave Zete, a Humska u Ston: – obe gotovo na periferiji kraljevine, ali očevidno sa ciljem da suzbijaju katoličnu akciju koja se naročito širila sa područja kotorske i dubrovačke biskupije. U ranije vreme i pravoslavni su manastiri bili podvrgnuti nadzoru katoličkog barskog nadbiskupa; posle Savine akcije taj se odnošaj počinje da menja u obrnutom pravcu. Pravoslavlje je, posle Savine organizacije, postalo konačno državna vera nemanjićske Srbije. Sava je u tom pogledu radio dosledno i bez imalo obzira. Bogumile je suzbio iz Srbije još njegov otac Nemanja, a Sava je, kao svetogorski latinofob, učinio sa svoje strane sve da spreči i oslabi uticaj katoličanstva. Preko sveštenstva, na koje je sam neposredno uticao i primerom i poukom, Sava je dizao i opšti kulturni nivo celog naroda, nastojeći da u njemu razvija ljudske vrline i smisao za građanske dužnosti. Srpsku državnu misao nemanjićske dinastije stvorio je fizički Nemanja, a intelektualno Sava. Nacionalno, ili bolje rečeno, etničko jedinstvo bilo je u to doba još nedovoljno svesno i ne bi sprečilo da i dalje dolazi do onakvih sukoba kakvih behu oni između Raške i Zete, odnosno između katoličanstva i pravoslavlja. Versko jedinstvo bilo je u ona vremena jedini delujući amalgam i, zahvaljujući Savinu radu, ono je doista i delovalo.

Druga linija Nemanjića, kneza Miroslava, vladala je u Humu pod vrhovnom vlašću raškog velikog župana, odnosno kralja. Vlast nekih članova te porodice širila se ponekad i na susedne dalmatinske gradove, koji su inače imali i zadržavali svoju lokalnu avtonomiju. Tako je naslednik kneza Miroslava, u nas slavna i poznata po vanredno dragocenim Evanđeliju koje je za nj pisao dijak Gligorije, knez Petar (1198-1227.), bio 1223. god. izabran za spljetskog kneza i uveden u tu dužnost od spljetskog građanstva i pored vrlo ogorčenog otpora od strane katoličnog sveštenstva. Kao spljetski knez on je dugo oštro vodio borbu sa hrvatskim brastvom Šubića. Po saopštenjima iz kasnijih izvora, knez Petar je, poznat i inače kao borben tip, ratovao i sa kraljem Stevanom i u tom ratovanju je rđavo prošao, izgubivši svu oblast na levoj obali Neretve.

Kralj Andrija, po povratku iz Svete Zemlje, protestovao je protiv toga, što je Stevan uzeo kraljevsku krunu i pretio je čak i ratom. Ali je stanje u njegovoj zemlji bilo tako rđavo, da se kralj nije smeo ni usuditi da je izlaže novim naporima. Plemstvo je bilo toliko ojačalo i pritesnilo Andriju, da je morao 1222. god. objaviti svoju čuvenu Zlatnu bulu, koja je, isto kao i nešto malo ranije izdata engleska Magna charta, sužavala kraljevsku vlast u korist plemstva. Stevan nije znao za sve to, pa je pokušao da na Andriju deluje diplomatskim putem. Možda je s tim u vezi šiljanje Stevanova poslanika Metodija u Rim papi Honoriju III, da taj sa svoje strane utiče na mađarskog kralja. Sem toga Stevan je uputio u Mađarsku i brata Savu, po svoj prilici, u drugoj polovini 1219. ili početkom 1220. god., da i on umiri Andriju. Savini biografi pričaju, kako se kralj Andrija tobože s početka opirao, ali da je na kraju popustio pred očiglednom svetošću Savinom. Savina je misija svakako uspela, ali više s toga što kralj Andrija nije mogao, a ne što nije hteo da ratuje. Odnosi između Srbije i Mađarske postali su posle toga dosta srdačni. Iz obzira prema mađarskom kralju propustio je Stevan 1221. god., da nesmetano prođe kroz njegovu zemlju novi latinski car, Robert Kurtnejski, sin poginulog cara Petra, a šurak Andrijin. Jedan francuski izvor toga vremena ("Extrait de la compilation dite de Bandonin g’ Avernes") kazuje, da je tom prilikom došlo do jedne podvale srpskom kralju. Car Robert imao je uza se jednog "seržana" iz Lila, za koga se govorilo da je njegov nezakoniti stric. Lepu kćer toga seržana dao je car bogato nagizdati i, pretstavljajući je kao svoju rođenu, uspe, da je proturi za ženu "srpskom kralju", verovatno jednom sinu ili nekom bliskom rođaku Stevanovom. Nije nimalo verovatno da je to bila Jelena, Francuskinja, udata za trećeg sina Stevanova, pošto je Jelena morala biti mlađa bar za čitavih 15-20 godina.