Istorija

Istorija Srpskog naroda

Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

 

Možda su ih sve u toj veri podržavale vesti o uspesima Sigismundove vojske protiv Ivana Horvata i njegovih drugova. U borbama protiv Horvata nekoliko hrvatskih buntovnika bi zarobljeno, odvedeno u Budim i tamo privezano konjima za repove, vučeno po ulicama i najposle pogubljeno i raščerečeno. Taj jezivi primer plašio je ljude. Ali, u samoj Dalmaciji kralj nije bio u stanju mnogo da pomogne. On se u ovo vreme nalazio u velikoj novčanoj krizi i nije mogao bez tih sredstava da misli na ozbiljnu vojničku akciju. Osim toga bio je zauzet u velikoj meri po nj nepovoljnim obrtom prilika u Poljskoj i Moldavskoj.

Kralj Tvrtko je ulazeći u Dalmaciju bio očevidno na čisto s tim, da će morati naći neki sporazum s Mletačkom Republikom. U Republici, koja je držala stranu Sigismundu i Mariji protiv napuljskog kandidata, Tvrtkov otpor nije bio simpatičan; ali iz mnogo razloga mletačka sinjorija nije htela da kvari svoje odnose s njim. Ali da se dade ipak znak izvesnog neraspoloženja, došla je njihova dosta hladna i rezervisana poruka na Tvrtkov poziv iz 1388. god. da mu upute jednog poslanika na pregovore. Oni, odgovorilo se iz Mletaka 9. aprila, ne vide potrebe za to poslanstvo; a osim toga u tim idenjima tamo i natrag gubi se mnogo vremena. Nego, ako kralj ima nešto da poruči Republici, neka on pošalje svoje poslanstvo, koje će biti rado i pažljivo slušano. Tvrtko je želeo da Republika uputi njemu jednog poverljiva čoveka, s kim bi on mogao preći sva pitanja od važnosti. Njegov poslanik, koji bi došao u Mletke, ma koliko vešt, mogao bi govoriti samo o onom, što bi bilo konkretno formulisano, a ne bi mogao i za svaki eventualni obrt situacije ili za koje uzgred iskrslo pitanje dati siguran i obavezan odgovor. Za Tvrtka bi bilo vrlo važno, da iz neposredne diskusije mogne dobiti pun utisak o svima rezervama ili delikatnostima, koje imaju Mlečani i prema njemu i prema čitavom položaju uopšte; ovako, on je bio upućen na tuđ izveštaj i na obaveštavanje, koje je iz druge ruke i uvek lično obojeno.

Kad pregovori sa Spljetom i sa ostalim dalmatinskim gradovima ne uspeše, odluči Tvrtko da ponovo počne sa napadima. U drugoj polovini maja udarila je njegova vojska na spljetski kraj i ponovo ga opustošila. U isto vreme opremala se u Kotoru njegova flota, gde su čak građene i neke lađe, da sa morske strane pomogne akciju kopnene vojske. Kad su čuli te vesti Spljećani se ozbiljno uplašiše i 10. juna uputiše Sigismundu jednog rečitog fratra, da mu izloži svu tegobu grada i da traži bezuvetnu pomoć. Ako kralj ne može da pomogne, onda neka im bar dozvoli, da se sami opredele "bez žiga veleizdaje" ili, ako to neće, neka poslanik pred većem boljara, izjavi na sav glas, da Spljećani skidaju odgovornost sa sebe, što će, nagnati nevoljom, morati učiniti ono, što im jedino ostaje za spas grada, kad druge pomoći nema. Neki od pučana već i sada napuštaju grad. Ako im kralj i velikaši obećaju pomoć, on neka izjavi, da će je Spljećani čekati najdalje do kraja jula; a posle toga će postupiti kako za najbolje nađu.

Ma koliko da su bile ozbiljne molbe i poruke Spljećana, kralj Sigismund nije ipak mogao da im drukčije dođe u pomoć, sem pozivanjem da veruju i da ustraju. On je, istina, pomišljao na to, da krene vojsku protiv Tvrtka i počeo je bio već neka spremanja u tome pravcu; ali je čitav plan bio napušten ili radi drugih briga ili radi nedovoljnog odziva. Spljećani za koje se, prema gornjim pretnjama, moglo misliti, da će posle danog roka prići Tvrtku i spasti se od daljih udaraca, ne postupiše ipak tako. Za budimski dvor njih je vezala duga tradicija, koja je, poznato, "druga priroda" ljudi. Nacionalno osećanje u našem smislu nije kod njih postojalo, kao ni kod najvećeg dela drugih lica i opština Srednjega Veka, i Tvrtko im je, otuda, izgledao tuđ, sublizu kao i ma koji drugi strani vladalac. To, što je u njemu tekla i Šubićeva krv, nije za Spljećane vredelo gotovo ništa. Jedno, što ni sami Šubići nisu bili naročita spljetska simpatija; a drugo, što je gradsko stanovništvo te varoši, sa veoma razvijenom pravnom svešću, kao kod većine dalmatinskih gradova, u Tvrtkovu postupku gledalo udaranje na "zakonitost" i sve posmatralo kao otimačinu momentalno jačeg. Najbolji dokaz za sve to pruža činjenica, da su baš oni, samo da bi spasli stari red, predlagali ostalim dalmatinskim gradovima obrazovanje jednog obranbenog saveza, u koji bi pored njih ušli i neki hrvatski knezovi. Njihov zaključak u tom pravcu donesen je 28. avgusta. Petar Zorić, spljetski građanin, imao je da pozove u savez gradove Šibenik i Skradin i hrvatsku vlastelu Nelipiće, Vida Ugrinića i, prema potrebi, krbavske knezove. Savez je bio jasno uperen protiv Paližne kao Sigismundova odmetnika i protiv kralja Tvrtka. Njihov neposredni cilj imao bi biti taj, da svi ti saveznici sjedine svoje sile, da dođu u pomoć Spljetu i onda odmah udare na Klis i njegova zapovednika.

Ovaj speljetski predlog naišao je na povoljan odziv i u jesen, 6. oktobra, održan je zajednički sastanak Spljećana, Šibenčana, Skradinjana i pretstavnika vlastele Nelipića i Ugrinića u skradinskoj crkvi Sv. Katarine, gde je ugovor o savezu dokončan i potpisan. Cilj saveza izražen je rečima, da će se učesnici uzajamno pomagati, sa željom, da "sebe, zemlju, mesta i svu imovinu svoju očuvaju u dužnoj vernosti prema svetoj kruni ugarskoj". Prema opasnim protivnicima prirodno je, da obrana treba biti zajednička, jer je samo tako koliko-toliko zajamčen povoljan uspeh. Jedna tačka ugovora, koja je vezala sve pregovarače i bila vrlo karakteristična, glasila je ovako: "Ako bi se u kraljevini Ugarskoj u toku događaja zbila kakva promena (misli se, na prestolu), ne može i ne sme nijedna od navedenih stranaka pristati uz drugog vladara, gospodara, osobu ili opštinu ili državu bez saglasnosti ostalih saveznika".

Kralj Tvrtko nije mogao u taj mah da snažnije istupi u Dalmaciji i silom spreči obrazovanje tog po se nepovoljnog saveza. Upravo u to vreme napredovala je jedna turska vojska, avgusta 1388., prema Raškoj i prema Bosni. Iako to nije bila veća osvajačka sila, koja je krenula da lomi kraljevine, nije to bila ipak ni mala pljačkaška četa od koje stotine ljudi, koja bi dolazila, kao oluja, samo da nanese štete. Turski upad bio je izveden od jednog povećeg odreda i imao je kao cilj, pored plena, još i širenje glasa i uticaja Muratove osvajačke snage.

Na glas o nadiranju Turaka, u Dubrovniku se 15. avgusta 1388. zaključilo, da se puste u Ston svi begunci, koji su se sklanjali ispred nasilnika, a samo da se vlastela uputi u sam grad Republike. Bosancima je već 9. avgusta bilo otvoreno dubrovačko područje. Bedemi i utvrđenja Stona imali su se odmah staviti u obranbeno stanje i dobro i utvrditi. 19. avgusta dovedeni su svi sposobni i raspoloživi otočani, da brane i čuvaju Ston, a Tvrtko je, za obranu saveznika, uputio sa svoje strane 1.000 ljudi u pomoć. 20. avgusta, sjutra dan po tom rešenju upućen je Baranin Zore Bogšić da ide Šainu, vođi Turaka, verovatno da ga stišava i uzgred uhodi. 22. avgusta zaključilo se javiti o turskom napadu i na mađarski dvor i tražiti savet ,super remedio contra ipsos’. Drugi poslanici dubrovački biše upućeni u susedstvo, kralju Tvrtku i Đurđu Stracimiroviću.