![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države
|
|
Turski jedan izvor kazuje, da je ovaj napadaj Turaka u Bosnu uputio baš Đurađ Stracimirović Balšić iz želje, da se bar na taj način osveti Tvrtku. Šain, vođa Turaka, ratovao je u Epiru. Tu je Đurađ došao s njim u vezu, i kao turski haračar uspeo da nagovori Šaina na tu akciju. Mi danas ne znamo koliko je bilo to odelenje turske vojske, koje je širilo strah i trepet; ali, kako su se u tom odelenju nalazile i neke turske čelebije, odnosno prinčevi, sva je verovatnoća, da ono nije bilo malo i naročito slabo. Kod Bileće, 27. avgusta, dočekao je tu tursku vojsku, u hercegovačkim klancima, vojvoda Vlatko Vuković sa bosanskom vojskom i potukao je do noge. Jedva se spasao sam Šain sa malim brojem pratnje i ljudi. Ovaj napadaj Turaka, koji je završen sjajnim uspehom Tvrtkove vojske, zadavao je ipak velikih briga kralju. Na jednoj strani on je omeo njegovu akciju na zapadu, u Dalmaciji; a s druge strane punio ga je strahom od turske osvete. Pored toga, neprijateljstvo Đurđa Stracimirovića nije bila stvar, preko koje se moglo ravnodušno preći. Ovaj poslednji sukob bio je najneposredniji dokaz za to. Ako niko drugi, Dubrovačka Republika uhvatila je, izgleda, niti prošlih intriga i mogla da obavesti i Tvrtka o njima. Odmah iza turskog poraza, 5. septembra, izdalo je veće Republike naredbu svojim poslanicima, da nastoje sklopiti "slogu i prijateljstvo" između bosanskog kralja i Đurđa. Kralj Tvrtko je uvideo potrebu sporazuma i zamolio je Republiku, da u ime njegovo pošalje Đurđu kao pregovarača svog vlastelina Mihajla Rastića. Republika je 16. novembra pristala na to i dala dozvolu. Da je situacija u Dalmaciji, posle sklopljenog saveza, izgledala opasna po Tvrtka vidi se odatle, što se 14. oktobra 1388. zaključilo u Dubrovniku ovo: ako bi došlo do tog, da mađarski kralj digne vojsku protiv bosanskog kralja, onda će dubrovački poslanici na Tvrtkovom dvoru imati da izjave, kako oni žele održati mir i kako su voljni, kao posrednici, učiniti sve, da dođe do sporazuma između obe krune. Međutim, Tvrtka nije ostavljala stara sreća. Njegovi protivnici, sa raznim interesima, dođoše brzo u međusobne sukobe i tim osetno oslabiše i značaj saveza i opasnost situacije. Između grada Trogira i kneza Nelipića dođe do sukoba, koji prilično razdvoji snage. Obavešten o tom Tvrtko šalje, u novembru mesecu, dva svoja velikaša, kneza Hrvoju Vukčića i brata mu Vojislava, da odu u Dalmaciju i još jedanput, vrlo ozbiljno, pozovnu tamošnje protivnike, da priznaju njegovu vrhovnu vlast. Iz tvrdog Knina oba brata Vukčića uputiše svoje poruke. Prvi je bio grad Trogir, koji se odazvao pozivu, i 11. novembra poslao Hrvoju svoga čoveka, da se obavesti o položaju i njegovim namerama. Hrvoj je prikazivao Tvrtkov položaj kao vanredno povoljan; on nosi pobede na sve strane i on osvaja postepeno, milom ili silom, čitave oblasti. Izgleda, doista, da se Tvrtko u ovaj mah nadao većim uspesima. Radi toga je uputio u hrvatske oblasti kao svog namesnika vojvodu Vlatka Vukovića, verovatno ne samca, nego sa kakvom vojskom, koja mu je imala biti oslonac u radu. Ta aktivnost Tvrtkova izazva najposle kralja Sigismunda na življi otpor. On, pre svega, traži da načini savez sa Mlecima, koji mu u Dalmaciji mogu biti od znatne koristi. Njegova ponuda bila je upućena u Mletke i tamo pretresana, ali do saveza nije došlo, jer su Mlečani, izgleda, najpre tražili znatnu cenu za svoje usluge, a posle ipak, našli za mudrije da ostanu neutralni. 29. septembra 1388. beše Sigismund sklopio primirje s poljskim kraljem za godinu dana i tako dobio na toj strani nešto slobodnije ruke. On imenova Ladislava Lučenca, slavonskog bana, za upravnika (,gubernator’) Hrvatske i Dalmacije i posla ga u ugrožene krajeve, da čim pre uspostavi autoritet mađarske krune. Lučenc stiže u Zadar pred sam Božić, 23. decembra, i poče odmah spremanje vojničke akcije. Već 4. januara poslali su Šibenčani u pomoć mađarskoj vojsci 50 svojih ljudi. Malo posle toga, prvih nedelja 1389., pošao je Lučenc sa svojim četama protiv bosanskih ljudi. Mi o tom pohodu nemamo bližih vesti; ali da nije završio povoljno po Mađare vidi se najbolje po tom, što Tvrtkova vojska ostaje u Dalmaciji, dopire do samog Zadra i pali mu predgrađa. U martu vojvoda Vlatko pred Spljetom daje pobedničke poruke ugroženom gradu. Vojvoda Vlatko tražio je, u stavu pobednika, da se Spljet čim pre izjasni za priznanje Tvrtkove vrhovne vlasti i da mu uputi svoje poslanstvo. Videći da mađarska pomoć ne donosi potrebno olakšanje, a da sam grad ne može do veka primati udarce bosanskih četa, Spljet poče da se koleba. 24. marta 1389. sastalo se njihovo gradsko veće i izabralo, doista, dvojicu građana, Nikolu Sreću i Ivana Marina, kao svoje pretstavnike i poslanike kralju Tvrtku. Slično su uradili i ostali dalmatinski gradovi. Iz upustava, koja su data spljetskim zastupnicima vidi se očevidno njihovo kolebanje. Da se može, oni bi nesumnjivo ostali verni mađarskoj kruni. Čak se pomalo nadaju, da bi, još uvek, mogli od samog Tvrtka dobiti neki rok, u kome bi im se dala prilika, da se još jedared obrate kralju Sigismundu za pomoć ili da bi dobili mogućnost, da mu se opravdaju i izbegnu prekoru izdajstva. Posle toga roka, njihova bi savest bila mirna i oni bi, bez muke, mogli pristati da postanu Tvrtkovi podanici, istina sa pretpostavkom, da to učine i ostali dalmatinski gradovi i da im kralj potvrdi stare povlastice. Kralj Tvrtko se pokazao vrlo predusretljiv. Očevidno u želji, da ne izgleda prost otimač i da prema ljudima, koje misli dobiti za podanike ne bude gori od starih vladara, on je pristao da im odobri tražene rokove. Činilo mu se, da se ljudi zadobijaju i ljubavlju isto toliko, koliko i snagom. Spljetu je bio ostavljen poslednji rok za predaju 15. jun; a Tvrtko je pristao čak i na to da Dioklecijanov grad bude poslednje od dalmatinskih mesta, koja dolaze pod njegovu vlast. U tom aktu bilo je koliko državničke mudrosti, radi predusretljivosti, toliko isto i svesnosti svoje snage i uverenja, da krajnje rešenje ne može ispasti drukčije. To je on i kazao spljetskim izaslanicima, ne ostavljajući nimalo sumnje o tom, da će, ne odgovore li svojoj obavezi, imati da računaju sa njegovim ozbiljnim napadajima. Kad su dobili povoljne odgovore od kralja Tvrtka, Spljećani, posle dogovora sa Šibenčanima i Trogiranima, 19. maja poslaše mađarskom kralju svog načelnika Jakinca Malatestu i istog Nikolu Sreću, koji je bio kod Tvrtka, da ga obaveste o svemu i traže njegovu odluku. Isto su tako postupili i Trogirani. I jedni i drugi požurivali su rešenje, jer je rok za odgovor bio vrlo kratak. Kralj Sigismund, prirodno, nije mogao da dade svoj pristanak, da se gradovi predaju Tvrtku. Obećavao je s toga skoru pomoć i bolje izglede za budućnost. Ali u kratkom roku od mesec dana on nije mogao organizovati ekspediciju i priskočiti u pomoć gradovima, koje je čekala Tvrtkova osveta, ako prekrše stvoreni sporazum. U Trogiru i Spljetu zavlada radi toga razumljiv strah. Trogirani uputiše 23. maja jedno poslanstvo u Bosnu, koje je imalo da rastumači kralju njihov položaj i da ga uverava kako Trogir ima najbolje namere. Oni su čak nudili kralju, da, za svaku sigurnost, pošalje u njihov grad jednog čoveka, koji bi bio njegov poverenik. Računali su čak i s tim, da bi kralj mogao zatražiti i taoce od dalmatinskih gradova. Spljet se bio uplašio isto tako. Kad je prošao 15. jun, a iz Mađarske niti stizaše pomoć ni pouzdana poruka, Spljećani odlučiše, da vešto diplomatišu oko Tvrtka. Da ispune obavezu nije im se još dalo; ali im se isto tako nije dalo, ni da to priznaju. U neprilici, oni se prihvatiše za onu tačku ugovora, koja je govorila, da se Spljećani mogu predati poslednji. S tim uputama oni poslaše u Bosnu 30. juna, Ivana Marina, moleći kralja da ih ne dira dotle, dokle se i ostali gradovi ne pokore. |