![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države
|
|
Tvrtko bi vrlo verovatno istupio mnogo energičnije u Dalmaciji da u taj mah nije došlo do velike ofanzive cara Murata protiv Srbije kneza Lazara. Turci su bili rešeni na otsudnu bitku. To se videlo najbolje po tom što je vojsku vodio sam sultan. Tvrtko je pravilno shvatio da je turski napadaj na Srbiju posredno i napadaj na Bosnu i da ide za tim da skrši slobodu bosanskih hrišćana. Kao dobar državnik i ispravan saveznik on se odmah rešio da pomogne Lazaru i uputio mu je u pomoć s vojskom svog najboljeg vojvodu, Vlatka Vukovića, lanjskog pobednika Turaka kod Bileća. Uz tu vojsku pristao je i njegov saveznik Ivan Paližna. Na Vidov-dan 1389. došlo je do bitke na Kosovu u kojoj su učestvovale i bosanske čete. Vlatko Vuković se borio hrabro i verovao je čak da je pobeda na hrišćanskoj strani. Tako je s bojnog polja obavestio i svog gospodara. Njemu se to verovatno učinilo s toga, što je u borbi poginuo sam sultan i što su Turci posle borbe napustili Kosovo i Srbiju. Verujući da je ta vest tačna Tvrtko je javio o hrišćanskoj pobedi u Trogir i u Firencu. I što je vrlo zanimljivo, on je svoje obaveštenje o pobedi u Trogir poslao ne dan-dva posle primljene vesti, nego čak 1. avgusta. Kao ispravan saveznik Tvrtko iza Lazareve pogibije nije preduzimao ništa u Srbiji, da pojača svoj uticaj ili raširi svoje međe. U jednoj padovanskoj hronici nalazi se i ovo za Tvrtka prilično karakteristično kazivanje. Franjo Karara mlađi, šurak kneza Stepana Frankopana, koji je bio u vezama i prijateljstvu s kraljem Tvrtkom, beše 1388. god. izgubio svoju državu Padovu. Dok je tražio ko bi mu sve mogao pomoći da povrati izgubljeno mesto upozorio ga je knez Stepan na Tvrtka. Ovaj je bio ljut na milanskog vojvodu "jer je turskomu sultanu prodavao oružje u ono vrijeme, kad su Bosna i Srbija prolijevale krv svoju na Kosovu". Knez Stepan je upućivao Kararu, da svakako ide u Bosnu, kralju Tvrtku, "jer je gotovo siguran, da će mu taj pomoći na njegovu preporuku". Novi obrt stvari u Italiji odveo je Kararu na drugu stranu, uprav u času kad se beše krenuo u Bosnu. Za ovo vreme, dok je bosanska vojska bila zauzeta borbom s Turcima, uspelo je mađarskim ljudima i njihovim pristalicama, da osvoje Klis i potisnu mali broj bosanskih posada u Dalmaciji. Kad je svršena bitka na Kosovu i Tvrtko bio načisto s tim, da Turci ne misle prodirati dalje prema Bosni, Tvrtko je krajem avgusta opremio svoju vojsku u Dalmaciju, da nastavi počete borbe. Ta vojska pređe odmah u napadaj i krajem septembra doprla je već do Zadra i tu popalila sve kuće do pod njihove gradske kapije. Napade i pustošenja ponavljala je potom sve do duboku jesen. Na velike molbe Zadrana uputio im je sredinom novembra krčki knez Ivan Frankopan jednu pomoćnu vojsku od 400 konjanika, a njoj se posle pridružilo i 200 Pažana. Sa tom pomoću i svojom vojskom izveli su Zadrani napadaj na Vranu. U dve ljute borbe, 22. i 24. novembra, Paližna se sa svojim ljudima hrabro opirao i bio je i ranjen, ali nije mogao da savlada napadače. Tek u trećoj bitci, 10. decembra, razbiše Bosanci svoje protivnike, koji se "sramno" (turpiter) povukoše ispod Vrane. Pet dana iza toga bi povraćen i Klis i tako uspostavljen i stečeni raniji posed i ugled bosanskog kralja. Mletačka Republika obaveštavala je mađarski dvor o bosanskim uspesima, javljajući otvoreno, kako su dalmatinska mesta u velikom strahu i nedoumici da li će uopšte moći odoleti Tvrtkovoj snazi. Tvrtko se, govorili su oni, opredelio potpuno za napuljski dvor i sad izjavljuje da sve radi u ime Ladislava, sina kralja Karla. Kad je Mletačka Republika dobila uverenje, da Sigismund u taj mah ne može da zaštiti dalmatinske gradove i svoj autoritet, ona je pokušala da sama dobije te gradove za sebe. Njihov senat rešio je bio još 29. aprila 1390., da jedan njihov naročiti izaslanik ispita raspoloženje duhova u Dalmaciji, pa da se potom počne akcija. Ali je taj njihov interes došao kasno. Dalmatinski gradovi lomili su se oko toga, da li da ostanu verni kralju kome su se obavezali ranije ili kralju koji im je bio bliži i opasniji. Za dotle pasivne Mletke u ovoj dilemi nije se više nalazilo mesta. Videvši da od mađarske pomoći, posle toliko vremena, nema ništa Dalmacija se beše odlučila, da se pokori kralju Tvrtku i u maju uputila svoje poslanike u Bosnu, da tamo konačno urede stvar. Svesna, da bi posle toga svaka njena akcija bila uzaludna, Mletačka Republika rešava 26. maja da na toj strani obustavi svoju političku akciju. Za to vreme Tvrtko je živo radio da toliki napor završi sa uspehom. Njegovi ljudi idu u Hrvatsku i Dalmaciju i vode poslednje pregovore. Mandator bosanskog kralja bili su krbavski knez Đuro i Tvrtkov hrvatski namesnik Ivan Horvat. Splitski građani uputiše svoje poslanike u Bosnu, potpuno spremni da se pokore, ali pod časnim uslovima. Uputstvo izdano splitskim poslanicima za pregovore datirano je 8. maja. Kad su čuli za tu splitsku odluku rešiše se Šibenik, Brač i Hvar, a verovatno i Korčula, da i oni urade tako. Jedino se dotle najpredusretljiviji Trogir počeo u poslednji čas ustručavati, ali to nije trajalo dugo. Kad su Splićani izjavili svoju pokornost Tvrtku izdade im on 2. juna u Sutjesci povelju sa potvrdom svih njihovih dotadašnjih prava i povlastica. U isti mah, dokrajčujući njihove sukobe sa Klisom i Omišem, kralj je tačno dao povući granice između tih mesta, želeći, kako kaže, da se "naši verni Splićani obilato koriste našom milošću". Splitski uspeh pokoleba i Trogirane, te i oni 8. juna izjaviše Tvrtku pokornost. Iza Splićana dobiše potvrdu svojih povlastica i Šibenčani, a za njima Bračani, Hvarani i Korčulani. Tvrtko je sa razlogom mogao biti ponosan na tolike uspehe i pohvaliti se njima svom mletačkom susedu. Ova mu je 8. jula odgovorila, sigurno ne mnogo iskreno, kako je "vesela srca" primila njegove vesti i kako saučestvuje u njegovoj radosti. U trogirskim beleškama javlja se 10. jula 1390. prvi put nova Tvrtkova titula kao "kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja". Sa tom titulom svog kralja diče se 1. avgusta u zvaničnoj splitskoj povelji o gradskim granicama i kraljevi izaslanici protovestijar Tripo Buća, krunski biskup Mihailo i Vlatko logofet. U Tvrtkovoj državi nalazilo se celo staro hrvatsko područje i cela obala Dalmacije, i to od Zrmanje do Kotora, sem Zadra i Dubrovnika. Bosanske vlasti uvele su brzo u nove oblasti svoj poreski red. Tako znamo, da je svaki član plemena Prklji, na Zrmanji, plaćao godišnje po dukat na glavu. Na severu njegova je oblast dopirala do Save i Une, na istoku do Drine, Lima i Morače. Bosanska država nije nikad imala većeg opsega ni većeg značaja. U ovaj mah ona je bila najmoćnija slovenska država na Balkanu, a iza Turske svakako i najsilnija. |