Istorija

Istorija Srpskog naroda

Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

 

Koliki je bio značaj i ugled Tvrtkov vidi se najbolje po njegovim vezama. Kad mu je umrla prva žena Doroteja on je nameravao da se oženi po drugi put ćerkom austrijskog vojvode Albrehta III, i ta je njegova namera bila lepo primljena na austriskom dvoru. Ta veza trebala je Tvrtku, da bi dobio jednu potporu više u borbi protiv Sigismunda. Saopštavajući Mlečanima taj bračni sporazum i nudeći im prijateljske usluge za učvršćivanje njihovih veza sa austriskim dvorom Tvrtko im je poručivao kako treba da se već jednom opredele. U ovoj političkoj situaciji oni treba da znaju da su prijatelji jedne strane neprijatelji druge.

Krajem avgusta 1390. beše došao u Sutjesku Andrea de Gvaldo, splitski nadbiskup, s molbom, da kralj ispuni želje i potvrdi stara prava njegova kaptola. Da bi pokazao svoju dobru volju prema uticajnom katoličkom sveštenstvu kralj je 30. avgusta primio pod svoju zaštitu splitsku crkvu, odobrio joj sve stare posede i povlastice i ovlastio svog vojvodu, Pavla Klešića, da pomno čuva interese crkve.

Ali, usred tih planova, kralja Tvrtka je, u pedeset drugoj godini, zadesila nenadna smrt oko 17. marta 1391. Kao i u slučaju cara Dušana, ova smrt je ne samo presekla jedan plodan život, nego je iz temelja potresla i ceo njihov državni organizam. U oba slučaja veliki i skoro neslućeni, polet njihovih država bio je nerazdvojno vezan za njihove krupne ličnosti, pune iniciative i državničke energije. Obojica su umrla ne na kraju snage, nego u njenom naponu, u času kad su stvoreno delo imali da dograde i da urede. Ni jedan ni drugi nisu imali ni iz daleka njima sličnog naslednika, da stvoreno delo prihvate i bar očuvaju. A i delo samo, stvoreno vrlo brzo srećnim sticajem prilika, a ne prirodnim razvojem premašalo je snagu države koje su ga nosile i premašalo okvir i karakter njihovog dotadašnjeg života. Bosna je bila više geografska nego politička državna jedinica i njen razvitak išao je dotle po izvesnoj geografskoj gravitaciji do njenih prirodnih granica. Sa Tvrtkom ona je na se uzela veliku političku ulogu, koja je bila van njene tradicije i s toga koliko nova toliko i opasna.

Ali u tome šta je trebalo da se održi između Dušana i Tvrtka nema sličnosti. Dušan je, po karakteru svog dela, bio osvajač. Gospodar ne samo Srba, nego i Grka i Arbanasa. On sanja o osvajanju Carigrada. U njegovu oblast ušle su zemlje, koje nisu imale ničeg zajedničkog sa srpskom prošlošću i našom rasom. Naročito je bio opasan elemenat grčki. On je nepreporno bio kulturno jači od Srba, nacionalno svesniji i u državnim poslovima sa više tradicije i gipkiji. Nije se on dao lako priljubiti novoj srpskoj državi, a još se manje mogao podvući njenoj kulturi i organizaciji. Naprotiv. Srbi su još uvek učili i primali od njih. Sve da Dušan nije razbio svoju državu na velike oblasti i od vlastele, naročito činovničke, napravio male dinaste; sve da nije usled velike ekstenzivnosti i slabih prometnih veza centralna vlast prirodno slabila, njegova država bi stalno bolovala od prevelikog broja tuđeg elementa, koji je primila u sebe. Šta su daleki Epir i Tesalija mogli doprineti za jačanje Srbije i kad su Srbi mogli dospeti da tamo razviju svoj uticaj?

Tvrtkova koncepcija bila je, – u koliko se to sa svima rezervama za Srednji Vek uopšte može reći – nacionalnija i u mnogom stvarnija. Bosna je imala centralni položaj u srpskohrvatskom narodu i bila je gotovo kao određena, da obuhvati na oba krila oba naša plemena. Sve područje Tvrtkove aktivnosti obuhvatalo je samo naš nacionalni elemenat. Tvrtko je osetio taj geografski značaj Bosne. On je uspeo, kako to rekosmo, i sticajem prilika, ponešto nošen samim događajima. Hrvati na zapadu nisu mogli da se nadaju uspehu radeći samostalno i uvlačili su Tvrtka s početka kao saveznika, da ga posle prime kao gospodara. Srbi posle 1371. god. nemaju centralne vladarske ličnosti i Tvrtko se javlja kao jedan od pretendenata i samo ne iz sopstvene iniciative, nego nateran od bezobzirnosti Nikole Altomanovića i kao saveznik kneza Lazara. Posle uspeha, prirodno, jačaju prohtevi i šire se izgledi. Očevidno je, da Tvrtkov plan ne bi bio moguć za života Dušanova i Lajoševa. Ali to ne menja ništa na značaju Tvrtkovu. Naprotiv. To samo kazuje, da je bio čovek historiske perspektive i da je osetio svoje vreme. Kod njega je bilo nesumnjivih državničkih sposobnosti. Kad mora on se bori, i to energično, ali je uvek sklon na mudar kompromis. U Srbiji se neće da pojavi kao osvajač i pobednik jednog dinaste, nego kao legitimni potomak jednog Nemanjića, da ukazujući na svoje pravo poštedi osetljivost. S Lazarom ne samo da ne traži borbe, nego čak sklapa savez, i to u borbi protiv Sigismunda i protiv Turaka. Njegova strpljivost u postupanju s dalmatinskim gradovima daje nesumnjiva dokaza za njegov stav razboritog osmatrača, koji usred akcije zna da čeka i drži meru i koji radi s planom i dosledno sa sigurnim osećanjem konačnog ishoda.