![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Srbi između Turaka i Mađara
|
|
Narodni
epski pevači stvorili su od Kraljevića Marka najpopularniju ličnost.
O njemu pevaju svi Južni Sloveni, ali Srbi ponajviše. I to sa mnogo
simpatija i čak oduševljenja. Zašto je baš on, sa dalekog juga, stekao
toliki glas, nije danas lako odgovoriti sa sigurnošću. O njegovom životu
i njegovoj vladavini od 1371-1395. god. ne znamo skoro ništa. Očuvano
nam je samo nekoliko komada njegova novca i nekoliko zapisa iz njegova
vremena. Znamo da u braku nije bio mnogo zadovoljan i da je svoju ženu
Jelenu, kćer barskog gospodara Hlapena, vraćao ocu i uzimao natrag.
U njegovoj prestonici Prilepu, u Arhanđelovoj crkvi, očuvana je njegova
freska, koja ga pretstavlja kao lepa čoveka, s dugom tamnosmeđom bradom
u krutom vladarskom stavu, s krunom na glavi, neobična za onu sliku
kakvu smo u mašti stvorili o njemu na osnovu narodnih pesama. Sem njegove
zadužbine u Prilepu očuvan je sve do danas, sa lepim freskama, i njegov
manastir blizu sela Sušice kod Skoplja. Posle očeve pogibije na nj su
se digli mnogi susedi i oteli su mu dobar deo nasleđa. Balšići su mu
uzeli Prizren i Kostur, a Vuk Branković Skoplje. Šta je moglo doprineti
da baš on postane naš nacionalni junak, sa svima našim manama i vrlinama?
Kaže se, da je imao dobre dvorske guslare. Možda. Ali guslara, verovatno
dobrih i darovitih, imala je i druga naša vlastela, pa ipak nije stekla
takvu slavu. Od njegovih pravih, istoriskih, savremenika, kao što behu
Konstantin Dejanović, Đurađ Balšić, Vuk Branković, Stevan Musić, Vlatko
Vuković i toliki drugi, jedva je, sa jednom-dve pesme, pomenut i opevan
poneki od njih, a mnogi su drugi potonuli u potpun zaborav. O Marku
se, međutim, pevalo i docnije; za njegovo ime vezani su mnogi motivi
i historiski, i legendarni, i čisto pričalački; njemu su pripisivana
i dela drugih junaka. Tu i toliku popularnost stekao je Marko, po našem
mišljenju, na taj način, što je u ono teško i pometeno doba od pojave
Turaka i sloma naše carevine na jugu, kao dobar junak i vitez, čistio
zemlju od nasilja i štitio narod od zulumćara i svojoj zemlji uštedeo
mnoge nevolje. Mnoge narodne pesme baš ga naročito slave u tom pogledu.
Ali ni njemu nije narod uštedeo prekor da je bio "turski udvorica",
kako mu je priznavao mnoge zasluge. A kao tešku očevu kletvu, koja ga
je, po narodnom verovanju, i stigla, pevač je za nj kazao:
Ti
nemao groba ni poroda, Markovoj braći, Andrijašu i Dmitru, Bajazit nije dao da naslede njegovu oblast. Ne znamo zašto je tako postupio; t. j. da li je odluka bila načelna, da ne daje oblasti nego samo neposrednim naslednicima, ili su mu se bili zamerili bilo sam Marko ili njegov braća. Markova oblast, kao i zemlje Konstantina Dejanovića, postadoše čisto tursko područje. Dubrovčani su zabeležili, da su Andreja i Dmitar došli u njihov grad "in grandissima et extrema poverta" i da su njihovim posredovanjem "našli hleba u Mađarskoj". Upada u oči, da se nisu obratili Bosancima, kad Stevanu Lazareviću nisu hteli ili nisu smeli da odu. Narodno predanje inače pominje Andriju u vezi sa Sarajevom i Bosnom. Dimitrije se pominje u službi kralja Sigismunda sve do 1407. god. Bio je postao župan Zarandske županije i kastelan grada Vilagoša. Turci su, pomagani od srpskih odeljenja, upadali 1395. i 1396. god. ne samo u Vlašku, nego i u tamišku i krašovsku županiju, gde su harali i palili. Kralju Sigismundu postalo je jasno, da mora preduzeti nešto krupnije, da bi odagnao neprijatelja iz neposredne blizine mađarskih granica. Usred tih njegovih briga i planova stiže mu vest o smrti kralja Dabiše. On je odmah krenuo u Srem, da bi iskoristio svoje pravo stečeno Đakovačkim Ugovorom. Ali izgleda da sa sobom nije vodio veće vojske. Među bosanskim velikašima bi donesena odluka, da se na presto popne kraljeva udovica Jelena, makar privremeno, da bi se samo izbegao dolazak Mađara. Sigismund je nalazio, da proglašenje Dabišine udovice ne krnji njegovo pravo, pošto je ona žena, a njena funkcija verovatno privremena. Sem toga, on je i suviše bio zauzet planovima protiv Turaka, da bi u ovaj mah tom pitanju, koje ga nije pogađalo otvoreno, pridavao veći značaj. Tako je bosansko pitanje bilo obrađeno, a Jelena, kao prva žena prava vladarka u našim zemljama, ostade na prestolu. Zavedeni od V. Klajića izvesni naši historičari zvali su Kraljicu Jelenu pogrešno još i Gruba. Da Jelena i Gruba nisu isto lice vidi se jasno iz pisma kraljice Grube, pisanog 1399. god. Kralj Sigismund je osećao, da bi protiv velike turske sile, koja je na bojištima operisala sa dotle neobično brojnim borbenim masama, trebalo krenuti isto tako impozantnu hrišćansku snagu. On je s toga radio na tom, da se, u tradiciji prošlih borbi, organizuje pravi krstaški pohod protiv Turaka, koji bi ih prosto, u snažnom zaletu, proterao iz Evrope, jer Bajazit je bio energičan i nezaustavljiv. Kad su mađarski poslanici, pričalo se, protestvovali kod njega, što je Turska, bez prava, uništila Bugarsku, on im je, u svom šatoru, pokazao na gomile oružja i odgovorio im, da on svoje pravo osniva na tom. Odziv na kraljeve pozive nije bio mali. Sin burgundskog vojvode Filipa Smelog, Žan de Never, dovede oko 6.000 ratnika. Pohodu se, uz njih i Mađare pridružilo i nešto Nemaca, Poljaka i čak Engleza. Poneseni oduševljenjem, a bez dovoljnog iskustva u borbi s Turcima, ovi ratnici su izgledali sami sebi neodoljivi i govorili su o tom da gone Turke ne samo do Bosfora, nego i da idu čak do Jerusalima. Vojska je pošla u Bugarsku, Dunavom. Jedna savremena nemačka pesma Petra iz Geca kazuje, da se ekspedicija, prolazeći pored srpskog zemljišta i stupajući u putu na nj, osećala kao u neprijateljskoj zemlji, jer ih Srbi, očevidno, prema naredbi, a i zbog njihove nedisciplinovanosti i pljačke, nisu predusretali prijateljski. U Vidinu krstašima se predao car Stracimir, koji je držao u svojoj vlasti severozapadnu Bugarsku, a u Bugarskoj im se pridružio i vlaški vojvoda Mirča. Bajazit je pošao u susret toj opasnoj ordiji, praćen od svojih vazala, među kojima se nalazio i Stevan Lazarević. Kod Nikopolja, 25. septembra 1396., došlo je do strahovite borbe. Učesnik u borbi, Hans Šiltberger, u svojoj vrlo zanimljivoj hronici, izrečno kazuje, da je Bajazitu, u odlučni čas, kad je već pomišljao na povlačenje, priskočio u pomoć Stevan jurnuvši pravo tamo, gde se nalazila Sigismundova zastava. On je rastrojio Mađare i naterao ih u beg. Vlasi, videći obrt sreće, napustiše bojno polje. Sam kralj Sigismund spasao se na jednoj lađi i otplovio niz Dunav, gde ga je prihvatila mletačka flota. Poraz krstaša bio je potpun i Šilteberger donosi o njemu jezive scene. |