Istorija

Istorija Srpskog naroda

Srbi između Turaka i Mađara

 

Bajazit je, koristeći se pobedom, srušio ovog puta i severno Bugarsko Carstvo, a bugarskog je cara zarobio i poslao u Aziju. Potom je goneći slabe ostatke brodolomnika prešao u Ugarsku i dopro sve do Štajerske pleneći i pustošeći. Ovaj poraz Mađara povukao je za sobom i pad Vuka Brankovića, koji je, po svoj prilici, bio ušao u neke veze s njima. Predosećajući moguću katastrofu Vuk je sklonio 1395/6. god. u Dubrovnik svoje pokretno imanje, koje je iznosilo 1880 litara "fina srebra" i 15 litara zlatnih predmeta. Posle nikopoljske bitke Bajazit je, kao nagradu Stevanu za ogromnu ulogu u toj borbi, ustupio veći deo Vukove oblasti, od Dečana do Prištine, a Vukovoj udovici i deci ostavio je samo severni deo Kosova, od Trepče i Mitrovice do Vučitrna. Sam Vuk morao je da ide iz Srbije. Umro je 6. oktobra 1398., po svoj prilici u Svetoj Gori, gde je jedan njegov brat, Roman odavno živeo kao hilandarski monah. Sam Vuk bio je ktitor Hilandara, s bratom Romanom i Grgurom, još od 1365. god. To što je Bajazit dao Stevanu baš Vukove zemlje i što ih je ovaj primio još ne bi moralo značiti, da su između ove dvojice to vreme vladali rđavi odnosi, ali taj momenat daje i izvesne verovatnoće za to.

Za to vreme kralj Sigismund pravio je veliki zaobilazni put Crnim, Belim, Egejskim, Sredozemnim i Jadranskim Morem, da bi se vratio u svoju obezglavljenu kraljevinu. Preko Vlaške nije smeo da se vraća, jer je i ono malo krstaša, što se spaslo na levu obalu Dunava, bilo opljačkano i mučeno. Tek u decembru stigo je u Dubrovnik i odatle razaslao glasnike u Đakovo, Budim, Rudnik i Novo Brdo, da dobije vesti o opštem položaju. One nisu bile nimalo povoljne za nj.

Verujući da ga je ovaj poraz slomio, njegovi protivnici behu digli glave i radili su, da mu ospore presto. U toliko više, što je 1395. god. bila umrla kraljica Marija, sa kojom je on u stvari došao do prava na mađarsku krunu. I ovog puta velik deo opozicionara nalazio se u Hrvatskoj. Živu agitaciju bio je razvio ponovo i sam Ladislav Napuljski. Da bi unapred privoleo Turke da mu ne prave smetnje on je tražio sporazum sa Bajazitom i ponudio mu se za zeta. Sigismund je ustao odmah svom snagom protiv buntovnika i neprijatelja prikazujući sebe, za razliku od njih, kao zatočnika hrišćanstva. Na saboru u Križevcima, u februaru 1397., on je odneo pobedu davši prosto saseći glavne vođe otpora.

Mađarski i Sigismundov poraz osetio se i u Bosni. Pored žene kraljice, koja je dobila presto zahvaljujući savezu velike gospode u zemlji i jednoj mutnoj političkoj situaciji, pojedini velikaši su, po sili prilika, sve više uzimali maha. Kraljica Jelena imala je još manje svoje lične volje i autoriteta, nego njen muž Dabiša. To se vidi jasno po postupcima izvesne vlastele. Sandalj Hranić, od 1396. god. zet Vuka Vukčića, tražio je za sebe od Dubrovnika svetodimitarski "dohodak", koji se inače davao po pravilu vladarima; porodica Nikolića iz Popova, s knezom Grgurom na čelu, postavlja samostalno nove carine, koje naročito teško pogađaju dubrovačku trgovinu; Hrvoje Vukčić ima toliku moć, da njegove reči sluša sva kraljevina. Kad je stigao u decembru 1396. u Dubrovnik Sigismund se svakako raspitivao i o prilikama u Bosni. Mislim, da je tom prilikom priznao Jeleninu vlast. Tako bar tumačim ono dubrovačko čestitanje kraljici od 27. decembra te godine na "v?skr? š?nh kraln?v?stva ti," koje inače ne bi bilo jasno. Na taj način Sigismund je, možda, mislio zadovoljiti Bosnu, bez većih obaveza, i ne stvarati nove neprijatelje, kad već nije mogao izvršiti svoje pravo.

Međutim, Bosna se baš sad pomutila. Dok je postojala opasnost od kralja Sigismunda i Đakovačkog Ugovora ljudi se behu nagodili da istaknu na presto Dabišinu udovicu i da je pomažu; ali sad, kad je ta opasnost prošla, javiše se nova shvatanja. Jedna stranka u zemlji mislila je, da treba iskoristiti nevolju Sigismundovu i postaviti u Bosni novog kralja, pa tako izigrati Đakovački Ugovor i staviti Mađare pred svršen čin. Po pričanju M. Orbinija, kao muški kandidat na presto javio se Tvrtko III, nezakoniti sin kralja Tvrtka. Kraljičinu stranu držali su ponajviše njeni srodnici, neretvanska vlastela Radivojevići i popovski Nikolići, koje su i ona i Dabiša pomagali na sve načine. Tvrtko se istakao kao kandidat na presto krajem proleća 1397. U Dubrovniku se 12. juna rešavalo, da se uputi poslanstvo ,ad regem Bosne’. Protiv Tvrtka javio se naskoro novi kandidat, Ostoja zvan Hristić, verovatno član dinastije po ženskoj ili nekoj sporednoj liniji, jer ga stari Dubrovčani ubrajaju u Kotromaniće. Orbini priča, da se Ostoja obratio za pomoć Turcima. Tačno je, da se već krajem 1397. god. znalo, da se na Bosnu sprema turska vojska. Dubrovačka vlada odgovorila je 23. decembra majci Đurđa Radivojevića, da se može skloniti u Ston ili u sam Dubrovnik "gde joj je veća sigurnost ili bolji smeštaj".

Turska vojska, u kojoj su se nalazili Bajazitovi sinovi i kojima se sa svojim četama pridružio i Stevan Lazarević, upala je u Bosnu već januara meseca. Konstantin Filozof priča, da je vojska bila mnogobrojna, ali da je nastradala u Bosni od preoštre zime i neobično velikog snega. I posle njenog povlačenja Ostoja je ipak ne samo mogao da se održi, nego da do malo vremena ostane i kao pobednik. U drugoj polovini marta 1398. porodice kraljičinih pristalica tražile su, da se spasavaju na dubrovačkom tlu; a stari neprijatelj Dabišin i dugogodišnji zatočenik Radič Sanković dobija slobodu, i humsku oblast, i ističe se kao privrženik Ostojin. Trvenja su trajala cele prve polovine 1398. god., a onda se položaj raščistio u Ostojinu korist, posle njegovih pobeda u Humu. Dubrovačka Republika rešavala je 10. i 11. juna da mu pošalju poslanike, koji će ga pozdraviti u njeno ime i predati mu poklon u vrednosti od 500 dukata.