Istorija

Istorija Srpskog naroda

Srbi između Turaka i Mađara

 

Radi neuspeha turske vojske u Bosni bio je opadnut kod Bajazita Stevan Lazarević kao jedan od glavnih krivaca. Bio je osumnjičen da je potajno održavao veze sa Mađarima i na neki način izdao Turke. Da ga ublaži Stevan mu posla svoju majku Milicu, koja beše primila monaški čin i postala sestra Evgenija, i umnu monahinju Jefimiju. To je prva naša diplomatska misija, koju su vodile žene, ali žene izuzetnih sposobnosti. Verovatno posredstvom sultanije Olivere, za koju se beleži da je imala velik uticaj na emira, one su bile srdačno primljene i uspele su da opravdaju Stevana. Na polasku izmolile su od njega i prenele u Srbiju mošti Sv. Petke, koje su Turci bili odneli iz Vidina. Opis tog prenosa, sa lepom pohvalom pokosovskoj Srbiji, ostavio nam je Grigorije Camblak.

U svima našim oblastima ovo je bilo doba velikih meteža i ličnih sukoba. I pred najočiglednijom opasnošću ljudi nisu mogli, često puta, da vide opšte i krupno pred ličnim i lokalnim. Tako je, na primer, pored drugih patila i Zeta i od unutrašnjih i od spoljašnjih neprijatelja. Protiv Balšića počelo se tamo sve više jačati bratstvo Crnojevića. Jedan od članova te kuće iz katunskog kraja, Radič Crnojević, koji beše ugrabio grbaljsku župu, došao je u otvoren sukob s Đurom Balšićem, pa je svoje odmetništvo platio i glavom (25. aprila 1396. god.). Đura je bio iskoristio tursku zauzetost na drugim stranama, pa je uspeo povratiti tokom 1395. god. severno arbanaško primorje. Ali nije imao vere da će ga moći i održati. S toga se rešio ustupiti Mlecima ista ona mesta, koja je ranije bio predao Turcima i uza njih onaj pojas primorja od Skadarskog Jezera do mora. Za to je dobio godišnju penziju od 1.000 dukata i članstvo u mletačkom Velikom Veću; mletački građanin postao je godinu dana ranije. Vrlo je karakteristično za tadašnje prilike, da se Mletačka Republika izvesno vreme ustezala da uđe u pregovore u toj stvari i da je protiv Đurđeve ponude postojala u gradu dosta jaka opozicija. Ljudi su tamo uviđali, da se dobitkom novih gradova primaju i nove, i ne male, i ne opasne obaveze, i zazirali su od njih. Tako su, na pr., 14. januara 1395. odbili da prime pod svoju vlast Kotor, koji im se beše sam ponudio. U Đurđevoj vlasti ostali su Bar i Ulcinj i cela oblast zvana Zabojana.

Čim je sredio prilike u Ugarskoj kralj Sigismund je obratio pažnju i na balkanska pitanja. Obrt u Bosni nije mu mogao biti nimalo povoljan. Nije trebalo mnogo mudrosti pa da se vidi, kako je on bio stvarno uperen protiv njega. Kao glavnog vinovnika smatrao je Hrvoju, starog prijatelja i pristalicu napuljske kuće, i optuživao ga je kao buntovnika i saveznika Turaka. Početkom marta 1398. kralj je krenuo u Slavoniju, da se nađe na granici, ako bi Turci pokušali da je pređu, i da, u isto vreme, utiče i na tok stvari u Bosni. Ali sve do leta nije preduzeo niša ozbiljnije da spreči pad kraljice Jelene i Ostojinu, a u stvari Hrvojevu pobedu. Tek jula meseca, prikupivši više vojske, krenuo je dolinom Vrbasa u Hrvojevu oblast. Kod vrbaškog grada (blizu Banje Luke) naišao je, međutim, na jak otpor, pa je, videvši da operacije neće ići dovoljno brzo, napustio borbu i već u avgustu počeo povlačenje. Hrvoje, kao pobednik, pošao je za njim i uspeo da osvoji celu dubičku župu. Bojeći se, da Mađari ne preduzmu kakav novi pohod Bosanci su bili vrlo budni; sam kralj Ostoja, sa cvetom svoje vlastele, nalazio se još u zimu 1398/9. na severnoj granici, u oblasti Usore. Istrošivši se u ovim borbama za presto i protiv Mađara, ostavši dužan čak i svojim najamnicima, što je moglo biti vrlo opasno, Ostoja se rešio, da ispuni staru želju Dubrovčana i da im proda uski pojas zemljišta od Kurila do Stona. Zalagao se za to Hrvoje, a naknadno je pristao i raniji vlasnik tih krajeva, Radič Sanković. U povelji od 15. januara 1399., kojom im je ustupio to zemljište, Ostoja kazuje da je došao na presto svojih progonitelja videći zemlju "da nema svog pastira", a da prema Dubrovčanima ima obzira zbog njihove nelicemerne ljubavi. Posle svojih uspeha kralj je otišao u Mileševo, gde se oko 20. aprila krunisao, a potom se, u jesen, rastavio sa ženom. Znamo sasvim pouzdano, da je Ostoja nastavio svoje veze sa Turcima i posle učvršćivanja na prestolu i da su turski pregovarači dolazili na njegov i Hrvojev dvor. Od kralja Sigismunda, koji mu je ostao neprijatelj, nije morao u ovaj mah mnogo zazirati, jer je bio i suviše zauzet umirivanjem ogorčene opozicije u vlastitoj zemlji, koja je išla čak dotle, da ga je 1401. god. držala punih šest meseci u pravom zatočenju.

Za vreme ovih nereda u Mađarskoj naročito je digao glavu vojvoda Hrvoje, koji je u stvari bio neka vrsta Ostojina savladara. Kralj je prema njemu imao i mnogo obaveza i mnogo obzira. Hoteći da ga i vidno nagradi Ostoja mu je 1400. god. dao Livno sa celom župom, tako, da je Hrvoje postao gospodar skoro cele zapadne Bosne od Dubice do Dinare. Na njegovo navaljivanje priznao je iduće godine Zadar vrhovnu vlast Ladislava Napuljskog; krajem 1401. god. pao je u ruke Hrvojeva šuraka, kneza Ivana Nelipića, tvrdi Klis; a u maju 1402. potvrdio je Hrvoje, u ime Ladislava i Ostoje, ranije povlastice Šibeniku, koji dođe posredno pod bosansku vlast. Bilo je, prema tome, puno izgleda, da će Ostoja sa Hrvojem moći vaspostaviti Tvrtkovu politiku u Primorju i dići ponovo raniji ugled Bosne. Da se u tom pogledu nisu ustručavali ni od upotrebe sile pokazuje jasno slučaj Splita, kome su zadali osetnih udaraca zato što je uporno odbijao da ih prizna, pa se, iz ogorčenja, nudio sam Republici Sv. Marka. S tim u vezi došlo je do velike zategnutosti i sa Dubrovnikom, koji nije hteo da stavi na raspoloženje svoju flotu protiv Splita, i koji je, kao i za vreme Tvrtkovo, čuvao vernost prema mađarskoj kruni. Hrvatski ban Mirko Bubek iskoristio je Hrvojevo bavljenje u primorskim krajevima, pa je nenadnim upadom 1402. god. povratio dubičku župu i tim ogorčio Hrvoja u još većoj meri.

I Ladislav Napuljski rešio se, najzad, da iskoristi mađarske međusobice i da se pojavi na zemljištu Ugarske, kako bi dao više poleta i energije svojim pristalicama i ličnim zalaganjem pojačao svoje pravo. Sredinom avgusta 1402. stigla je napuljska flota na dalmatinsku obalu, a s njom i Ladislavov namesnik za Ugarsku, Alojz Andemarisko de Mareski. Kao polazna tačka izabran je Zadar. Udružene Hrvojeva vojska i napuljske čete, sa nešto Zadrana, napali su grad Vranu, koji im se predade, pa potom osvojiše i neka druga mesta, i na kraju i sam Split. Od svih dalmatinskih gradova ostade uporan samo tvrdi Skradin. Uz Ladislava, po papinoj želji, pristade najveći deo mađarskog sveštenstva, i u januaru 1403., na saboru u Velikom Varadinu, on bi izabran za kralja. Uz nj pristade i cela Hrvatska. Posle tolikog uspeha bilo je prirodno, da se najposle pojavi i on sam i pokuša stvarno uzeti i vršiti vlast. Stigao je, doista, 19. jula 1403., u Zadar, praćen flotom i sjajnom svitom. Tu ga je dočekao Hrvoje, ali ne i Kralj Ostoja, iako se to očekivalo. U Zadru se Ladislav i krunisao, ali bez krune Sv. Stevana i svih propisanih formalnosti, zbog čega su njegovi protivnici osporavali zakonitost toga akta. Iz Primorja Ladislav, kome je oskudevala hrabrost i energija, nije smeo da krene u samu Ugarsku, i da se stavi na čelo svoje stranke, pa je, usled toga, sve ovo što je dotle postignuto ostalo polovno i ubrzo izgubilo pravi značaj.