![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Srbi između Turaka i Mađara
|
|
Za ovo vreme Kralj Ostoja je počeo rat s Dubrovnikom. On je prema tom gradu išao dalje od kralja Tvrtka i tražio je bezuslovno, da se Republika odrekne Sigismunda i prizna njegovu vrhovnu vlast. Uzaludne su bile sve molbe Dubrovčana, Ostoja se nije dao odgovoriti. Njegova vojska, pod vođstvom vojvode Radiča Sankovića, ušla je 18. juna u nedavno ustupljene oblasti, kao za opomenu u prvi mah. Dubrovačka politika prema Bosni bila je odavno određena i dosledna. Protektorat tako bliskog, a daleko moćnijeg suseda lako bi se mogao pretvoriti u pritisak i ugroziti njihovu slobodu. Dubrovački hroničar J. Rastić, na osnovu pouzdanih vesti, saopštava, da je Dubrovnik nudio 500 dukata godišnje dok je živ, da bi ga ostavio na miru. Ako mu je bilo stalo do izvesnih prihoda kralj ih je, dakle, mogao dobiti i bez rata, ali se u Republici nije htelo da se tom odnosu dade karakter vazalstva. Kad nije popustio posle prve opomene, Dubrovnik je, po kraljevoj naredbi, bio napadnut i u starim granicama. Bosanskom napadaju pridružio se i napadaj napuljske flote. Hrvojevi saveti, da Dubrovnik primi Ladislava, nisu bili poslušani i on mu s toga, iako je to hteo, nije u taj mah mogao pomoći. Kad je kralj Sigismund, spreman na sve, energično pregao da povrati izgubljene položaje i kad mu njegova odvažnost i aktivnost omogućiše dosta brze uspehe, uplaši se kralj Ladislav ozbiljno i u jesen 1403. ode natrag u Italiju. Pre odlaska, oko 20. oktobra, imenovao je Hrvoja za svog glavnog namesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni. U isto vreme poklonio mu je, kao samostalno područje, ostrva Brač, Hvar i Korčulu sa gradom Splitom i uz to titulu hercega, odnosno duke (dux, duca). "Herceštvom spljetskim postaje on za pravo samostalan vladalac s određenim teritorijem" i kao takav kuje svoj novac, drži svoju vojsku i uređuje svoj dvor. Otada su njegove prestonice grad Split, u kome se do naših dana očuvala njegova Kula, i u Bosni jajački grad, nad izvanredno živopisnim padom Plive. Ime gradu Jajcu dao je Hrvoje po talijanskom nazivu ,uovo’ jednog grada kralja Ladislava. Hrvoje se u ovo vreme nalazio na vrhuncu svoje moći i držao je pod sobom oblast koja je u stvari bila jedna prava mala kraljevina. I u Srbiji beše pokušala izvesna vlastela, da iskoristi vladu žene, kneginje Milice, i mladost Stevana Lazarevića, da bi ojačala svoju vlast. Kao i njihovi bosanski drugovi i oni su tražili potpore delom kod Turaka, a delom kod Mađara. Glavna lica behu rudnički vojvoda Nikola Zojić i Novak Belocrković. Oni su bili uputili jednog svog čoveka u Jedrene, da se preporuče Turcima i dobiju njihov pristanak za svoje planove, koji nisu bili ograničeni samo na uže proširenje vlasti. Na turskom dvoru nisu našli željenog odziva; šta više s te je strane cela stvar bila dostavljena Stevanu. Stevan je učinio brz i odlučan proces. Belocrković bi odmah pogubljen, a Zojić se, posle otpora u gradu Ostrovici, predao i onda, s celom porodicom, bio oteran u manastir. Sudbina Vuka Brankovića i ova dva primera bili su dovoljni da za izvesno vreme umire ljude i zemlji vrate toliko potrebni mir. U toliko više, što su jasno pokazali kako Stevan dobro stoji kod Bajazita. On je, doista, sultanovu pažnju i zaslužio vršeći kletveničku dužnost besprekorno i na bojnim poljima i inače. Nemamo nikakva podatka u tom da se on ma u kojoj prilici kolebao. Konstantin Filozof naročito podvlači prijateljski odnos Bajazitov prema Stevanu, čak i neku vrstu nežnosti. Govorio mu je, kaže se, da ga uzima "kao sina starijeg i ljubljenog" i da je to objavio "pred svima, mojima i istočnima". Emir je davao Stevanu i pouke o državnoj politici za Srbiju. S Mađarima ne treba nikako da radi, jer ko je god s njima ulazio u veze propao je kao i bugarski carevi. Treba ići s Turcima, koji su gospodari situacije. "Ako mi ne krenemo na druge, drugi na nas neće poći", govorio je Bajazit sa samouverenjem. Snaga države je u vojsci, i nju treba dobro paziti. Da bi se moglo upravljati kako treba valja skršiti moć vlastele. Emir je bio autokrata, a video je uz to jasno od kakve je štete za balkanske narode bila velika moć i volja i ambicije pojedine vlastele. S toga je i Stevanu preporučivao, kako bi se danas reklo, autoritativni sistem. On mu je čak izrečno rekao, da to učini još dok je on živ, da mu može po potrebi biti od pomoći. Mesto stare vlastele, s dubljim korenom i većim prohtevima, neka stvara novu, skorojevićku, vezanu za vladara i zavisnu od njega. Konstantin, skoro da čovek ne poveruje, kazuje još i to, kako je emir napominjao Stevanu i to, da će posle njegove smrti nastati raspre oko prestola između njegovih naslednika, pa da te raspre Stevan može iskoristiti za jačanje Srbije u svakom pravcu. Bajazit je završio život i vlast pre nego se nadao. U Maloj Aziji, gde su Turci 1390. god. uzeli i poslednji vizantiski posed, beše izbio opasan neprijatelj. Potomak Džingis-Kana, grandioznog mongolskog osvajača, vladar Tatara, Timur-Kan beše u svom stalnom napredovanju dopro do turskih poseda u Aziji i ugrozio ih. Pošto je osvojio Perziju i vršio upade u Indiju bilo je sasvim prirodno, da se neće zaustaviti ni na turskoj granici. U toliko pre što su svi turski protivnici tamo tražili zaštite kod njega. Već je 1400. god. došlo do prvih borbi, u kojima su Tatari ostali pobednici. Taj uspeh učinio je, da s Tatarima počeše tražiti bliže veze čak i neki evropski vladari, kao vizantiski car i francuski kralj Karlo VI. Bajazit se 1402. god. rešio, da protiv Tatara krene on lično. S njim je, po dužnosti, pošao i Stevan Lazarević s bratom Vukom i dva Brankovića, Grgur i Đurađ. Kod Ankare, 28. jula 1402., borba je rešena u tatarsku korist. Istočni izvori pominju jak napadaj teške srpske konjice protiv lako oružanih tatarskih pešaka i početni uspeh koji je ona postigla. Poraz je došao zbog izdaje jednog dela Seldžuka, koja je zbunila Bajazitovu vojsku. Bajazit je bio zarobljen i u ropstvu je i umro, 8. marta 1403. Stevan je vršio tri juriša da ga spase, ali uzalud. Srpska vojska mogla je potom da se povuče bez težih gubitaka. Od znatnijih lica bio je zarobljen samo Grgur Branković, ali je posle bio pošten za skup otkup. Kao nekad čuveni Ksenofontovi drugovi, srpska vojska je, boreći se, došla do bosforske obale. Tu su se prevezli na evropsku stranu. Kad su stigli u Carigrad car Jovan i prestonička publika dočekali su ih sa pažnjom. Stari car Manojlo beše, međutim, otišao na zapad da pregovara o savezu hrišćana protiv turske opasnosti i o ceni za taj savez. U taj savez Vizantija je želela da uvede i Srbiju kao još uvek najvažniju hrišćansku državu na Balkanu. S toga mu je car Jovan, da bi pridobio Stevana, dao titulu despota, prvi čin iza carskog, i ponudio mu je za ženu svoju svastiku, kćer mitilenskog gospodara, Franćeska Gatiluzija. Stevan se tad na Mitileni verio, a svadba je svršena tek tri godine docnije. Od sinova emira Bajazita beše se iz ankarske bitke spasao samo jedan, Sulejman, koji nije nimalo mario sa Stevanom, ne znamo tačno iz kojih uzroka. Zna se samo, da je Stevan, još u Carigradu, dobio neke dostave, kako njegov sestrić Đurađ Branković namerava da, pomoću Sulejmanovom, prisvoji neke njegove zemlje. Biće, po svoj prilici, da je Đurađ, uhvatio neke veze sa Bajazitovim naslednikom; da je hteo da povrati bar očevu vlast; i da je, smatrajući i Stevana kao krivca za očevu sudbinu, i inače kao protivnika, govorio i radio protiv njega. Energičan, Stevan je dao zatvoriti Đurđa u Carigradu, ali se ovaj brzo oslobodio i odmah otišao novom emiru. Turci su bili kivni na Srbe verovatno sa izvesnom sumnjom da se nisu dovoljno borili na njihovoj strani, pa su svoje neraspoloženje i pokazali kad se jedan srpski odred vraćao iz Carigrada suhim putem u domovinu. Kod Črnomena oni su taj odred sačekali i sasekli; napad je izvršio turski vojvoda Saridža, onaj isti za koga se priča da je na Kosovu zarobio kneza Lazara. |