Istorija

Istorija Srpskog naroda

Srbi između Turaka i Mađara

 

Bojeći se, da i njih ne zadesi ista sudbina, Stevan i Vuk nisu hteli da idu suhim u Srbiju, nego su iz Mitilene nastavili put lađama za Zetu. Septembra meseca već su bili u Baru, gde ih je srdačno dočekala umna sestra Jela i zet Đurađ Balšić. Brižna kneginja Milica, odnosno monahinja Evgenija, raspitivala se za to vreme, isto kao i Mara Brankovićka, šta im je sa sinovima, pošto od njih dotle nisu mogli dobiti nikakva glasa. Ali ono što su domalo imale čuti nije bilo ni utešno ni dobro. Njihova deca, prvi rođaci, bila su se ljuto zavadila i radila su jedna drugima o glavi. Predosećajući opasnost Stevan je uzeo vojsku od svog zeta Đurđa, a zatražio je pomoć i od majke. Obe vojske sastale su se na Kosovu, kod Gračanice, na nedavnom razbojištu. Protiv njih išla je druga vojska, u kojoj su se nalazili Turci, čete Đurđa Brankovića i sused Brankovića, vranjski gospodar ćesar Uglješa sa svojim ljudima. U bitci, koja se vodila 21. novembra 1402., Stevan je ostao pobednik. Još tu njemu je prešao ćesar Uglješa, koji ga je obavestio o stanju Turaka, i postao mu otada odan prijatelj. Stevan se u toj bitci borio protiv turskih odeljenja, a mlađi mu brat Vuk protiv Brankovića. Dok je Stevan pobedio Vuk je bio pobeđen. Stevan mu je s toga, kad su došli u Novo Brdo, učinio nekoliko primedaba i prekora, tako da je ovaj, ražljućen, otišao domalo Turcima. Ja mislim, da je ova borba Turaka i Brankovića na klasičnom Kosovu protiv Lazarevog sina dala prve osnove za stvaranje legende o kosovskoj izdaji Vuka Brankovića i njegovom šurovanju s Turcima. Domalo, 12. decembra, pisali su Dubrovčani Mari Brankovićki, pola savetujući, a pola koreći: "Bog zna, voljeli bismo da je među vama ljubav i dobri mir kako pristoji među sestrom i braćom. Da je tako gospodovali biste i uzdržali zemlju u dobrom miru i stanju, te bi sve dobro bilo i naši bi trgovci mogli općiti, jer trgovaca ne može biti i ne traži drugo nego mirnu i gojnu zemlju".

Bajazitov naslednik, begunac iz jedne razbijene vojske i svedok strahovitog poraza svoga oca, sultan Sulejman beše se uplašio koliko od Timura, toliko i od hrišćanske lige u koju su ušli Vizantija, Mleci i Đenova i neke manje dinaste. S toga se požurio, da još 1402. god. sklopi mir sa Vizantijom, koji je ovoj vraćao neke oblasti na Crnom Moru i Trakiji i grad Solun, i koji je, uz to, oslobađao od vazalskih obaveza. U tom ugovoru, kao novi vizantiski prijatelj, bio je pomenut i despot Stevan, ali se u njegovom ugovornom odnosu prema Turcima nije promenilo skoro ništa. Stevan je, međutim, bio rešen da te odnose izmeni stvarno. Opredelivši se u Carigradu za hrišćanski savez, a ogorčen zbog Sulejmanova držanja prema sebi, on je bio načisto šta ima da radi. Malo je datuma u našoj historiji, koji tako određeno obeležavaju obrt u državnoj politici, kao što je slučaj sa Stevanovim stavom od 1402. god. Dotle bezuslovno veran vazal, koji vrši dragocene usluge u najtežim časovima, on sad postaje saveznik i pomagač hrišćanskih akcija i zalaže se za njih sa istom viteškom odanošću. Glavna sila, na koju se otad oslanjao, nije, međutim, bila vojnički skoro beznačajna Vizantija, nego Mađarska, koja mu je, i pored svih unutrašnjih nezgoda, ulevala više poverenja. Mi ne znamo danas tačan datum kad je Stevan prišao Mađarima priznavši vrhovnu vlast kralja Sigismunda, ali je to, svakako, izvedeno u toku 1403. god. Stevan je od tog priznanja imao odmah i neposredn koristi. Sigismund je ustupio despotu Beograd sa celom Mačvom, čije su granice dopirale do iza Valjeva i Sokola. Učinio je to za to, da bi mu tako pojačana Srbija služila kao glavni zaštitni bedem za samu Ugarsku, čije granice ne bi bile više izlagane neposrednim turskim nasrtajima. Kao ranije Bajazit, otsad je Sigismund bio pun pažnje prema despotu. Kao "svom vernom" on mu je davao bogate posede i u samoj Mađarskoj, tako, na pr., grad Satmar Nemeti. Despot je imao "tako mnogo poseda u torontalskoj županiji, da je za njih postavio naročitog podžupana".

Kad je dobio Beograd u svoju vlast despot je tamo preneo svoju prestonicu, a sam je grad utvrdio, razvio i unapredio u svakom pravcu. Sav grad opasan je rovovima i imao je dvostruke bedeme. Despotov dvor sa kulama i osmatračnicama bio je, kao srednjevekovni zamkovi, i grad i dom. Gornji grad imao je četvera vrata, ispred kojih su na tri strane bili pokretni mostovi, a pored dvaju jake kule. U samom gradu despot je podigao mitropoliju, a obnovio veliku crkvu Uspenija Bogorodičnog. Velika bolnica u gradu bila je prva kod nas, koja je primala i laike i u koju su dolazili bolesnici iz cele države, naročito leprozni. Uz nju je odnegovan prostran vrt, a u njoj sazidana crkva Sv. Nikole. Da bi se grad još više razvio despot ga, po običaju mađarskih kraljeva, napravi slobodnim gradom, a njegove trgovce oslobodi carine. Izradio je za nj i povlastice od mađarskog kralja i susednih lokalnih vlasti. Usled svega toga Beograd doista procveta i posta grad većeg značaja.

Teška vremena behu u to vreme nastala i u Zeti i njenom susedstvu. Mlečani dadoše 1402. god. pogubiti Konstantina, sina Đure Balšića, naslednika albanskog gospodara Karla Topije, koji je vladao u srednjoj Albaniji i oslanjao se na Turke. Njegov sin Stevan poznat sa nadimkom Maramonte, bio je čuveni avanturista i imao je veoma buran život. Brzo potom, u aprilu 1403., umro je i Đurađ Stracimirović Balšić, zet despota Stevana. Kao u Bosni Mađarska, tako u Zeti i Albaniji nije bila mnogo popularna mletačka vlast. Slučaj Konstantina Balšića rečit je dokaz da je bilo i nezadovoljstva s njom i pokušaja odmetanja. Naslednik Đurđev, Balša III, bio im je otvoren neprijatelj; i on je voleo Turcima više nego njima. Izmeću njega i Mlečana došlo je brzo do rata. On je hteo da povrati gradove, koje im je njegov otac ustupio, a Mlečani su, bojeći se za svoje posede na toj strani, hteli da njega ili onemoguće ili bar potpuno oslabe. U jesen 1404. sišao je u Zetu sam despot da pomogne svom sestriću, ali se nije zadržao duže. Mlečići su uspeli da, pomoću flote, zauzmu gradove Budvu, Bar i Ulcinj. Osećali su se jači, pa s toga nisu hteli voditi računa ni o protestima Sandalja Hranića zbog zauzimanja Budve, na koju je on polagao pravo. Ova borba podelila je Zećane i Albance u dva ljuta tabora. Na mletačkoj strani našla se srpska porodica Crnojevića, koja potiče iz katunske oblasti iznad Kotora, i koja će u XV veku, naslanjajući se, u glavnom, na Republiku Sv. Marka uzeti svu vlast u Zeti. Uz Balšu su bili albanski Dukađini i Pamalioti iz Zabojane. I stanovništvo nekih gradova bilo je antimletačko. U Drivastu i Skadru izbila je 1405. god. prava pobuna protiv njih, koja im je nanela dosta štete i gubitak prvog grada. Ratovanje se zbog toga oteglo i trajalo je godinama; upravo trajalo je, s malim prekidima, sve do Balšine smrti.