Istorija

Istorija Srpskog naroda

Vlada kralja Aleksandra

 

Punih šest godina po izglasavanju Vidovdanskog Ustava prešlo se na biranje samoupravnih skupština i njihovih organa. Izbori su izvršeni 23. januara 1927. Neposredno iza tih izbora, a s njima u vezi, došlo je do raskida radikalsko-radićevske vlade, koja je zamenjena kombinacijom između radikala i slovenačke narodne stranke. No ni ta kombinacija nije bila duga veka. Bila je suviše slaba i kvalitativno i brojno da drži situaciju u parlamentu. S toga se 17. aprila obrazovala nova vlada radikala i demokrata. Tu vladu sastavio je Velimir Vukićević, ranije disident radikalske stranke, čovek koji u njoj nije nikad imao velika uticaja i koji je bio skromnih sposobnosti. On je mandat za sastav vlade dobio poverenjem drugog ustavnog činioca, sa željom da vlada radikala i demokrata donese više stabilnosti. Međutim, demokrati tu saradnju nisu primili u početku s puno poverenja. U vladu je najpre ušlo konzervativno krilo pod vođstvom dra Vojislava Marinkovića, a Davidović je dao pristanak preko srca i tek kasnije sa uverenjem o potrebi te saradnje, koju će jednog dana oglasiti za "tvrdi grad" našeg parlamentarizma. Protiv te vlade stvorio se od prvog dana moćan blok. Vukićević nije bio čovek koji bi znao lično stvoriti sebi više autoriteta, a napravio je i nekoliko teških pogrešaka. U svoju prvu vladu on nije uveo nikod od Hrvata; posle, prilikom rekonstrukcije, iz vlade su se povukli svi radikalski prvaci od izvesnog značaja. Istina, pored demokrata, nalazili su se u vladi i slovenački klerikalci i bosanski muslimani, i to sa svojim glavnim ljudima A. Korošecom i Mehmedom Spahom. Izbori, koje je izvršio 11. septembra 1927., stvorili su Vukićeviću ogorčene protivnike na više strana, a naročito među Hrvatima. Došlo se čak dotle, da su se Pribićević i Radić našli na jednoj liniji i obrazovali Seljačko-demokratsku koaliciju. Taj korak objašnjavao je Pribićević tim, da su između njega i Radića pale načelne ograde od onog dana, kada je Radićeva stranka priznala Vidovdanski Ustav, ušla u parlamenat i sarađivala u vladi zajedničke države, a sad da se našao s tom strankom zajedno u odbrani ustavnosti uopšte. Radić i Pribićević ponudili su bili saradnju i demokratama, ali je ovi nisu hteli da prime. Mislilo se, da ta Seljačko-demokratska koalicija nije izraz dublje ideološke povezanosti i da neće biti duga veka. U parlamentu Vukićevićeva vlada imala je kod radikala samo polovnu podršku, a kod nove koalicije naišla je na otpor koji je ličio na opstrukciju. U skupštini su padale grdnje i uvrede kakve su se retko gde mogle čuti; mučne scene ponavljale su se iz dana u dan. Pravljene su greške, i slučajne i namerne, na sve strane. Pretsednik vlade nije se više ni pojavljivao u skupštini, a pretsednik parlamenta, dr Ninko Perić, nije znao da se snađe u situaciji koja je bila zatrovana. I jednog dana dogodila se nesreća. U razdraženju, zbog jedne lične uvrede, poslanik Puniša Račić, 20. juna 1928., pucao je u Skupštini iz revolvera, pa je teško ranio Stjepana Radića, a smrtno je pogodio druga dva hrvatska pretstavnika, Pavla Radića i dra Đuru Basaričeka. Stjepan Radić preživeo je tu nesreću samo nekoliko nedelja i umro je u Zagrebu 8. avgusta.

Ovaj slučaj imao je teške posledice za srpsko-hrvatske odnose i za razvoj prilika u celoj državi. Razdraženje kod Hrvata bilo je veliko i zahvatilo je najšire krugove. Pretstavnici Seljačko-demokratske koalicije napustili su Beograd i dalju saradnju u toj tako sastavljenoj skupštini. Mučni i naporni rad od deset godina bio je izgubljen; od tog događaja jaz između Srba i Hrvata postao je dublji. Bilo je jasno, da se on neće moći lako premostiti i da će se morati utrošiti mnogo nove snage da se spreči proces razjedinjavanja, koji se počeo osećati. Velimira Vukićevića zamenio je kao pretsednik vlade Anton Korošec; ali on nije mogao mnogo da pomogne. Seljačko-demokratska koalicija tražila je nove izbore, ali vladina većina to nije primila iz bojazni, da izbori, u takvoj atmosferi, ne izazovu nove i teže sukobe. Kad je Ljubomir Davidović sa demokratama krajem te godine izazvao krizu vlade, da se krene s mrtve tačke, pokazalo se da između stranaka vlade i opozicije nije moglo doći do saradnje. Prilikom konsultovanja kod kralja pretstavnici Koalicije tražili su, pored novih izbora, i reviziju ustava. U taj mah revizija još nije tražena s otvorenom namerom, da se izvede federativna podela države na plemenskoj bazi, nego se htela provesti podela na veće i za život sposobnije aministrativne, pretežno istoriske, oblasti.

U težnji da spase narodno i državno jedinstvo kralj Aleksandar je 6. januara 1929. ukinuo ustav, raspustio skupštinu i uzeo svu vlast u svoje ruke. Novu vladu obrazovao je general Petar Živković, tada komandant Kraljeve garde. Ali ta mera nije donela željene rezultate. Osnovna greška bila je u tom, što su depolitizaciju zemlje imali da vrše politički ljudi, pripadnici dotadašnjih stranaka. Živković nije sastavio svoju vladu iz neutralnih ili stranački neistaknutih novih, stručnih, ljudi, nego je u nju uveo nekoliko ranijih aktivnih političara. Ti stranački ljudi samo su u pola primili novo stanje, a u stvari su se trudili da osiguraju svoje položaje i za buduće partiske kombinacije i pomagali su svoje partiske prijatelje. Mali je broj ljudi iskreno prihvatio novo stanje. Stare partije imale su, po zakonu, biti rasturene, ali su one u stvari postojale i dalje radeći manje-više skriveno. Nova vlada, i one koje su došle posle nje, radile su starim metodama. I s toga nisu imale uspeha u narodu, kome ni inače nije bilo simpatičan sistem neodgovorne vladavine.

Da ojača jugoslovensku ideologiju i narodno jedinstvo, na kom je bila osnovana zajednička država, kralj je 3. oktobra 1929., u mesto dotadašnjeg imena Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odredio kao službeni naziv Kraljevina Jugoslavija. Ukazom od istoga dana izmenjene su i granice starih istoriskih oblasti i ukinuta administrativno njihova imena, a mesto njih uvedeno je devet novih banovina, obrazovanih kao velike stare župe, po većim rečnim slivovima. Nove banovine bile su ove: dunavska, moravska, vardarska, zetska, drinska, vrbaska, savska, primorska i dravska. Beograd sa Pančevom i Zemunom izdvojen je kao posebno upravno područje. Potom su u vojsci stare vojničke srpske zastave zamenjene novim jugoslovenskim. Sokolstvo, kao opštenarodna viteška organizacija, sa jugoslovenskom ideologijom, dobilo je od države i moralnu i materialnu potporu, a na njegovo čelo stavljen je mladi prestolonaslednik Petar. Pokušano je, da se organizuje i jedna velika politička jugoslovenska stranka, ali su vođi tih stranaka gubili pristalice onoga dana, kad bi sišli sa vlasti.

Dve godine posle te nove administrativne podele 3. septembra 1931., proglašen je novi ustav. Po tom ustavu Jugoslavija je nasledna i ustavna monarhija sa dvodomnim sistemom. Kralj je "zatočnik narodnog jedinstva i državne celine". Izborno pravo je bilo opšte, a glasanje javno. Izborni zakon je isključivao obrazovanje plemenskih, verskih i pokrajinskih stranaka i tražio je kao uslov za mogućnost podnošenja kandidatskih lista da se organizacija političkih stranaka mora rasprostirati kroz svu zemlju. Vlada nije morala biti parlamentarna. Izbori za banovinske skupštine nisu postojali; banske većnike imenovali su banovi. Ti banski većnici, narodni poslanici i pretsednici opština birali su polovinu članova Senata, a drugu polovinu imenovala je kruna.

Kralj Aleksandar se sav zalagao, da se političke strasti smire i da se priđe pozitivnom konstruktivnom radu. Ali je bilo i suviše mnogo teškoća. Privredna kriza, koja je tih godina dostigla svoj vrhunac, sputavala je državna sredstva. U političkom pogledu Hrvati su zauzeli sasvim negativan stav, a pomagao ih je i jedan deo srpske opozicije, sastavljen iz delova svih političkih stranaka. Jedan deo hrvatskih političara i ekstremista otišao je iz zemlje, a neki od njih nisu se ustručavali da stupe u veze sa otvorenim neprijateljima naše države. U Italiji i Mađarskoj stvoreni su logori za spremanja terorista; pokušan je čak i jedan ustanak u Lici, ispod Velebita; izvođena su svirepa zločinačka dela. I sam kralj Aleksandar pao je kao žrtva te kombinovane tuđinsko-odmetničke akcije. Na svom službenom putu u Pariz, on je u Marselju, 9. oktobra 1934., bio u automobilu ubijen od jednog najmljenog ubice. Malo je ko bio tako iskreno ožaljen. Svet je osećao i video jasno, da su revolverski meci ispaljeni u njegove grudi bili namenjeni samoj Jugoslaviji i njezinom opstanku. Aleksandar se smatrao ne samo kao pretstavnik, nego i kao stvaralac i glavni zatočnik te nove države. I u istinu on je dovršio što je Karađorđe započeo. U Jugoslaviju uzidao je celu mladost, učestvovao u svim njezinim podvizima od Kumanova do Soluna, izveo delo njezinog ujedinjenja, pao kao njen simbol.