Istorija

Istorija Srpskog naroda

Vlada kralja Aleksandra

 

Njegovo nasleđe prihvatio je njegov sin prvenac, kralj Petar II. Mladi kralj rođen 6. septembra 1923. Bio je još maloletan kad se desila marseljska katastrofa, pa je, s toga, prema ustavu i prema kraljevom testamentu, obrazovano Namesništvo od tri člana i tri njihova zamenika. Prvi član Namesništva je knez Pavle Karađorđević, sin kneza Arsena, brata kralja Petra I, engleski đak, čovek lepe umetničke kulture i mirne političke linije. On je samo pet godina mlađi od kralja Aleksandra (rođen 28. aprila 1893.) i uživao je njegovo izuzetno poverenje. Drugi namesnik postao je dr Radenko Stanković, ranije profesor na Medicinskom fakultetu beogradskog Univerziteta i ministar prosvete, i dr Ivo Perović, bivši ban savske banovine.

Namesništvo je počelo da napušta stari kurs, trudeći se da se to izvede bez velikih potresa. Vlada Bogoljuba Jevtića, koja je nastavljala kurs integralnog jugoslovenstva, pretrpela je neuspeh na Đurđevdanskim izborima 1936. god., jer je imala protiv sebe sve stare stranke Srba, Hrvata i Slovenaca. Jevtića je zamenio dr Milan Stojadinović, član Radikalne stranke, koji se pojavio sa novom političkom kombinacijom. Stojadinović je obrazovao Jugoslovensku radikalnu zajednicu, u koju su ušli radikali, slovenačka narodna stranka i muslimani. Njegova osionost i težnja da postane naš "vođa", po primeru vođa iz Nemačke i Italije, sa metodama i elementima koji su samo odbijali, dovele su brzo do raskida veza između njega i glavnog vođstva Radikalne stranke. Većina srpskog naroda ogorčila se protiv njega kad je bez ikakvih obzira, zloupotrebljujući vlast, hteo da sprovede Konkordat, koji je na štetu državnog autoriteta imao da favorizuje uticaj rimske crkve. U osionosti on jedno vreme nije hteo da obavesti o sadržaju Konkordata ne samo širu javnost, nego i glavu pravoslavne crkve, patriarha Varnavu, koji je, ogorčen, počeo, sa Sinodom zajedno oštru borbu protiv vlade i tog ugovora. Policiski organi i žandarmi kundacima su razjurili jednu crkvenu litiju u Beogradu, kojoj su na čelu bila nekolika episkopa; a iste noći, 23. jula 1937., kad je izdisao patriarh Varnava, izglasan je Konkordat u Skupštini i priređen paradni banket za članove vladine većine. U celoj zemlji nastale su demonstracije i protesti, na mnogo mesta pala je krv, a crkva je bacila anatemu na sve one ljude, koji su dali svoj glas za Konkordat. Pod pritiskom javnog mišljenja vlada je morala popustiti, ali je to teško pogodilo njezin autoritet. Posle toga i u samoj vladi nastale su nesuglasice i razlazi. Opoziciju je u samoj vladi vodio A. Korošec, ministar Unutrašnjih Dela, onaj isti koji je, za vreme konkordatske borbe, prvi javno nazvao Stojadinovića vođom. Učinio je to onda, kad mu je postalo jasno, da je Stojadinovićev položaj u srpskom delu naroda osnovan samo na vlasti. Opozicioni pokret u narodu rastao je očevidno. Radikali, demokrate i zemljoradnička stranka uspeli su da vaspostave veze sa Zagrebom i da uđu u pregovore sa Seljačko-demokratskom koalicijom. Prilikom izbora za skupštinu 1935. i 1938. god. srpske opozicione stranke, čak i jugoslovenska nacionalna stranka išle su zajedno sa Hrvatima i nosilac zajedničke liste bio je dr Vlatko Maček, tada nesumnjivi vođa hrvatskog naroda. I pored svega pritiska vlasti opozicija je na decembarskim izborima 1938., iznela preko milion glasova i onemogućila je dalji opstanak Stojadinovićeve vlade.

Nova vlada Dragiše Cvetkovića, obrazovana u februaru 1939., pomagana od Jugoslovenske radikalne zajednice, uzela je kao svoj glavni program sporazum sa Hrvatima. Srpske opozicione stranke nisu dale svog pristanka da Maček pregovara i u ime njihovo, nego samo u ime Hrvata. Napustivši bazu sporazuma, koju je utvrdio sa svojim dotadašnjim saveznicima, Maček je stupio u pregovore sa vladom i 26. avgusta 1939., pred sam novi svetski rat, sklopio je s njom sporazum. Po tom sporazumu prešlo se na nove principe državnog uređenja. Mesto narodnog jedinstva stvarno su priznata tri naroda, srpski, hrvatski i slovenački, ali je zajedničko ime državi ostalo Jugoslavija. Dosledno tome i centralizam je zamenjen federacijom, koja još nije sasvim sprovedena, ali kojoj se nesumnjivo ide. S tim težnjama osnovana je banovina Hrvatska, u koju su ušle u celini banovine savska i primorska i neki srezovi iz banovine zetske, drinske i dunavske. Izvesni poslovi, naročito vojska, inostrani poslovi, saobraćaj, trgovina, pošte, ostali su zajednički, a u ostalim resorima najveći deo kompetencija prenesen je na banovinu Hrvatsku. Srpsko i slovenačko pitanje tim sporazumom nije rešeno, nego je ostavljeno da se uredi docnije. Odmah posle sporazuma obrazovana je zajednička vlada, u koju su ušli i Hrvati sa Mačekom na čelu. Od Srba sporazum su prihvatili, sem Jugoslovenske radikalne zajednice, samo pristalice zemljoradničke stranke i ostaci samostalnih demokrata.

Inače, u srpskom delu naroda sporazum je, sklopljen na toj osnovi, primljen sasvim negativno. Ideja integralnog jugoslovenstva bila je stvarno napuštena već poodavno. Priznanje posebnih "nacionalnih individualnosti", odnosno triju naroda, učinile su već i pre sporazuma sve stranke u narodu, i one iz opozicije i vladine, sem jugoslovenske narodne stranke. Centralizam i režim diktature kompromitovali su jugoslovensku ideju, koja je jedina mogla da izvede sintezu svega pozitivnog od tri naša plemena ili naroda i koja nam je davala širi okvir i politički, i kulturni, i privredni, pa i nacionalni. Ta ideologija bila je i ostala u stvari samo ideal. Ona nije nikad bila izraz širokog puka, pravog naroda, nego samo jednog tankog sloja inteligencije, dobronamerne i vidovite, ali neuticajne u masama. Idealistička gledišta i uverenja o narodnom jedinstvu (u koliko nisu bila samo to), koja su vladala kad je stvorena ova zajednička država, ustupila su sada, u ovom periodu, novima, i mi vidimo kako se, naročito na hrvatskoj strani, kao u doba punog romantičarstva, stvaraju ili obnavljaju ili ističu ustanove i javna glasila sa isključivim nacionalnim obeležjem. To je, sasvim prirodno, imalo svog odjeka i kod Srba. Srpska savest u tom pogledu sasvim je mirna. Za narodnu zajednicu oni su nesumnjivo žrtvovali mnogo, više nego iko drugi u njoj. Da su bili sebični i uskogrudi 1918. god., kada su ulazili u zajednicu sa svojim ogromnim moralnim kapitalom, i da su tada hteli diktirati, oni bi nesumnjivo bolje prošli nego posle dvadeset godina zajedničke države. Srbi bi, dobrim delom prihvatili verovatno i primenu federaciji. Nije toliko važno uređenje države, koliko duh koji vlada u njoj. Međutim taj duh je rđavo nastrojen i on je izazvao oštru kritiku.

Razgraničenje banovine Hrvatske izvođeno je ne na osnovu jednog načela, nego na osnovu svih koji su Hrvatima mogli biti od koristi. Osnova je imala biti etnička. Hrvati su van primorske i savske banovine tražili za sebe svaki srez, gde su oni bili u većini, ali u tim banovinama nisu davali ni jednog sreza gde su većinu imali Srbi. Tako se dogodilo, da je 847.000 Srba ostalo u granicama Hrvatske, a svega 421.000 Hrvata u celoj ostaloj državi, kad se svi katolici uračunaju u Hrvate. Kad je trebalo braniti te srpske srezove onda su se pozivali na svoje istoriske granice i uzeli su u pomoć taj princip. Međutim, taj princip energično odbijaju kad je u pitanju Dubrovnik, koji nije nikad ulazio u sastav njihove istoriske države i koji je po svojoj tradiciji sav "slovinski", a po svojoj prošlosti u stalnoj gravitaciji prema srpskom području. Kad su Hrvati tražili i dobili srezove Šid i Ilok, koji su u većini srpski, a po istoriskom pravu nebranjivi, oni su napustili i etničko i istorijsko načelo, pa su zahtevali ta mesta kao svoj životni prostor. Takva nedoslednost i nepravičnost izazvala je s pravom proteste, koji su se pojačavali tim više, što je u novim oblastima uveden otvoren antisrpski režim. Pobijeni su i progonjeni mnogi ljudi, razbijene ili onemogućene njihove ustanove, stvoreno raspoloženje za njihovo potiskivanje i uklanjanje. S hrvatske se strane i naglašavalo, da je to granica nacionalnog poseda i nacionalne države. I što je još gore, s najodgovornije njihove strane podvlačilo se, da je ovo samo etapa i da oni imaju novih pretenzija. Stavljaju u pokret akciju, da dobiju Baranju i severnu Bačku, a svim sredstvima dokazuju da su bosanski muslimani samo Hrvati i da banovina Hrvatska ima prava na nove srezove u Bosni. To sve stvara mučnu atmosferu.

Jedina je nada, da će teške pouke iz najnovije svetske krize otvoriti oči svima malim narodima da vide, da njihovi interesi nisu u cepanju i izdvajanju, nego u pribiranju svih srodnih i zajedničkih potrebama povezanih naroda. I drugo, razvoj društvenih odnosa stavlja pred sve narode mnogo krupnije, složenije i teže probleme, nego što su sitničarske zađevice oko plotova, koji jednoga dana, ako ne budemo svesni, mogu postati ni naši ni njihovi.