![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Zetska država
|
|
U ovo vreme pada i početak krstaških ratova. Prodiranje Turaka u Malu Aziju i osvajanje Palestine sa Jerusalimom davalo je povoda papama, da krenu akciju o "oslobođenju svetih mesta". Inicijativu je dao agilni Grgur VII. Kad je papa Urban II 1095. god., na saborima u Pjačenci i Klermonu, stao da zaziva pomoć krišćanskog sveta za krstaški rat i u oduševljenim propovednicima, kao Petru Amijenskom, naišao na pogodno oruđe, uztalasa se čitav zapad i ubrzo se organizova prvi pohod u Palestinu. Ali krstaši, skupljeni sa raznih strana, od belosvetskih avanturista, behu sve pre nego zatočnici božiji. Gibon ih je nazvao oštro "životinjama bez razuma i bez čovečnosti", a nemački historik G. Kaufman reče za njih da su bili "poruga na religiozne ciljeve, koje su uzeli za plašt". Jedan, i to veći, deo tih krstaša prošao je i kroz naše zemlje dolazeći nam preko Mađarske. Oni su obično prelazili kod Beograda i moravskom dolinom išli do Niša, a odatle ponajčešće preko Sofije i Adrijanopolja za Carigrad. Prvi je prošao, u proleće 1096. god. francuski vitez Gotije sa svoja četiri sina i 15.000 ljudi. Još ispred Beograda oni su izazivali protiv sebe tamošnje stanovništvo kradući i otimajući njihovu stoku. Kad su, krenuvši iz Beograda, zašli u guste moravske šume, između njih i tamošnjeg stanovništva počinju prave borbe. I jedna i druga strana hoće pljačke; a mržnja je bila velika kod naših i zbog toga, što je ceo pohod ličio na zavojevačku najezdu. U gustežu šuma, gde ih naši presreću, poginuo je među ostalima i sam Gotije. Druga grupa krstaša, pod vođstvom Petra Amijenskog, hoteći da osveti ranije drugove, izaziva nove sukobe. Od njih je, već pre prelaska Dunava stradao Zemun, a posle naročito Niš, u kom je grčki zapovednik prema njima imao obzira i bio na veri obmanut. Treći odred, najveći, pod vođstvom Gotfrida Buljonskog, prošao je mirno, pošto su i grčke vlasti i sami krstaši preduzeli potrebne mere opreznosti i pažnje. Poslednji su od krstaša prošli našim zemljama Provansalci, u zimu 1096./7., pod vođstvom tuluskog grofa Rajmunda. Oni su došli u Dalmaciju preko severne Italije i Istre, suvim, ne obavestivši o tom hrvatskog kralja. S toga je sasvim razumljivo što su na putu imali mnogo neprilika. Hrvate i Srbe njihov opis prikazuje kao surove i grabljive, pune nepoverenja, koji beže od njih i neće da im čine nikakve usluge. Zamlja, kroz koju su prošli, opisana je tačno kao brdovita i uz to kao gorovita, s velikim rekama; slabo je obrađena i malo nastanjena. Stanovništvo joj se, u glavnom, bavi stočarstvom. Na tom putu stradali su poslednji odredi i zalutali i odvojeni pojedinci od domaćih, neprijateljski raspoloženih, ljudi. Za osvetu, i da zastraše, krstaši su sekli slovenskim zarobljenicima ruke, noge i noseve ili su im kopali oči, i tim su ih ogorčavali još više. Taj teški put krstaša trajao je do Skadra četrdeset dana. U Skadru ih je, međutim, kralj Bodin primio vrlo lepo i pobratio se čak sa grofom Rajmundom. Ali nije mogao da spreči i dalja uznemiravanja krstaša, koja su prestala tek njihovim dolaskom u Drač. Od krstaških pohoda, ma i kratkotrajnih, stradale su sve balkanske zemlje sem Raške i Bosne. Raška je, sklonjena, ne bivši nikom na putu, ostala potpuno pošteđena. To je nesumnjivo bilo od izvesnog značaja i pomoglo je još više jačanju Vukanovu. Sastanak Bodinov sa Rajmundom poslednji je historijski spomen, koji je očuvan o zetskom kralju. Datum njegove smrti nije poznat; ali u novom srpskom pokretu od 1106. god. njemu više nema traga. Vrlo je verovatno, s toga, da je umro negde između 1098.-1105. godine. Sahranjen je kod Skadra, u crkvi Sv. Sergija i Vakha. Da je režim Bodinov bio vrlo nepopularan kazuje izrično Dukljanska Hronika pričajući, da narod nije hteo za vladara njegova sina Mihajla "radi rđavštine njegove majke", nego uze Bodinova brata Dobroslava. Iz toga, zetska historija je ispunjena krvavim smutnjama oko prestola, u kojima se radi vlasti žrtvovalo sve. Jedni pretendenti deluju iz Drača, pomagani od grčkih vlasti i prijatelja, a drugi se grupišu u Raškoj oko Vukana, tražeći da im on osigura vlast u Zeti. Vukan iskorišćava te slutnje, ulazi s vojskom u Zetu i, zarobivši Dobroslava, dovodi na presto Kočapora Branisavljevića, ali kao svog štićenika. Raška se tako diže iznad Zete i preuzima vođstvo u srpskom plemenu. Kočaporu je taj pritisak Raške bio vrlo težak i on je gledao da pomoću drugih srpskih oblasti povrati raniji značaj Zete. Radi toga uzima za ženu kćer bosanskog bana, čija je ovisnost od Zete, usled poslednjih meteža, postala vrlo labava. Kad je pokušao da i humsku zemlju povrati u stari odnošaj pokornosti, naišao je na otpor i poginuo u tim borbama. Iza Kočaporove pogibije došao je na presto, opet obilaženjem neposredne Bodinove linije, Vladimir, sin Vladimira, najstarijeg brata Bodinova. Ovaj je napustio misao o borbi s Raškom, sasvim se približio Vukanu i postao je čak njegov zet. Tako je za izvesno vreme – Dukljanin govori o dvanaest godina – osigurao svojoj zemlji mir.
|